Savjeti Za Crkvu

Poruke koje su mijenjale život

Neki evanđelist održao je niz sastanaka u Bushnellu u saveznoj državi Michigan. Međutim, ubrzo nakon krštenja on je otišao a da narod nije utemeljio u vijesti. Ljudi su se polako obeshrabrili i neki su se vratili svojim lošim navikama. Konačno je crkva postala tako mala da je deset ili dvanaest vjernika koji su ostali, zaključilo da više ne vrijedi nastaviti. Upravo kad su se rastali nakon što su pomislili da je to njihov posljednji sastanak, došla je pošta i među pismima bio je časopis Review and Herald. Tamo je bila bilješka da će James i Ellen G. White biti na sastancima 20. srpnja 1867. To je bilo samo tjedan dana prije. Poslana su djeca da pozovu ljude koji su već odlazili kućama. Odlučeno je da se okupe u šumici i pozovu svoje susjede, posebno otpale vjernike. SZC 24.4

U subotu ujutro 20. srpnja Whiteovi su stigli u šumicu gdje se okupilo šezdesetak osoba. Starješina White govorio je prijepodne. Poslijepodne je ustala govoriti gospođa White, ali nakon što je pročitala uvodni tekst, izgledala je zbunjena. Bez ikakvog komentara zatvorila je svoju Bibliju i počela govoriti ljudima na svoj poseban način. SZC 25.1

“Dok stojim pred vama ovog poslijepodneva, gledam u lica onih koji su mi prije dvije godine pokazani u viđenju. Dok gledam u vaša lica, jasno mi se u um vraćaju vaša iskustva i ja imam za vas vijest od Gospodina. SZC 25.2

Tu je ovaj brat kraj onoga bora. Ne mogu te nazvati imenom jer mi nisi bio predstavljen, ali mi je tvoje lice poznato i tvoj život je jasno preda mnom.” Ona je govorila tome bratu o njegovom otpadu. Ohrabrila ga je da se vrati i pridruži Božjem narodu. SZC 25.3

Zatim se okrenula ženi u drugom dijelu slušateljstva. Rekla je: “Ona sestra koja sjedi pokraj sestre Maynard iz grinvilske crkve - ne mogu ti reći ime jer mi nije rečeno kako se zoveš — prije dvije godine pokazan mi je tvoj slučaj u viđenju i tvoje iskustvo mi je poznato.” Zatim je gospođa White ohrabrila i tu sestru. SZC 25.4

“Zatim onaj brat tamo pokraj hrasta. Ne mogu reći ni tvoje ime jer te dosada nisam srela, ali tvoj je slučaj jasno preda mnom.” Zatim se obratila tom čovjeku, otkrivajući svakome njegove najtajnije misli i spominjući njegovo iskustvo. SZC 25.5

Obraćala se jednom za drugim na tom skupu, govoreći što joj je bilo pokazano prije dvije godine u viđenju. Nakon što je gospođa White završila svoju propovijed izgovarajući ne samo riječi ukora, nego i riječi ohrabrenja, sjela je. Netko je iz tog društva ustao i rekao: “Želim znati je li istina ono što nam je sestra White rekla ovoga poslijepodneva. Starješina i gospođa White nikada nisu bili ovdje; uopće nas ne poznaju. Sestra White ne zna čak ni imena većine nas, a ipak dolazi ovamo i ovog poslijepodneva govori nama osobno ono što joj je dano u viđenju prije dvije godine i otkriva naše najintimnije misli. Je li ovo sve istinito u svakom slučaju? Ili je sestra White u nečemu pogriješila? Želim to znati.” SZC 25.6

Jedan za drugim ljudi su ustajali. Čovjek pokraj bora ustao je i rekao da je gospoda White opisala njegov slučaj bolje nego što bi ga on opisao. Priznao je svoj otpad. Izrazio je odluku da se vrati i pridruži Božjem narodu. Žena koja je sjedila kraj sestre Maynard iz grinvilske crkve, također je rekla da je gospođa White njezino iskustvo opisala bolje nego što bi ga ona sama mogla opisati. Čovjek pokraj hrasta rekao je da je sestra White opisala njegov slučaj bolje nego što bi to on učinio. Učinjena su priznanja, grijesi su uklonjeni. Sišao je Božji Duh i u Bushnellu je došlo do duhovnog buđenja. SZC 26.1

Starješina i gospođa White ponovno su došli sljedeće subote, kada je bilo održano krštenje i crkva u Bushnellu bila je dobro utvrđena. SZC 26.2

Gospodin je volio svoj narod u Bushnellu, kao što voli sve koji gledaju u Njega. Neki koji su bili prisutni prisjetili su se sljedećeg teksta: “Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) SZC 26.3

Kada su ljudi vidjeli svoje vlastito srce kao što ga je Gospodin vidio, shvatili su svoje pravo stanje i poželjeli promijeniti svoj život. To je bio pravi cilj mnogih viđenja koja je dobila gospođa White. SZC 26.4

Ubrzo nakon smrti Jamesa Whitea 1881., gospođa White je živjela u blizini koledža u Healdsburgu. U njezinom domu bilo je smješteno nekoliko mladih djevojaka koje su pohađale školu. U ono vrijeme bio je običaj da se na glavu stavlja jednostavna mrežica kako bi kosa ostala uredna tijekom dana. Jednog dana, prolazeći kroz sobu gospođe White, jedna od djevojaka vidjela je lijepu mrežicu koju je poželjela imati. Misleći da se to neće primijetiti, uzela ju je i stavila na vrh svojega kovčega. Malo zatim, dok se oblačila za izlazak, gospođa White nije mogla naći svoju mrežicu pa je morala ići bez nje. Uvečer, kada je cijela obitelj bila na okupu, gospođa White je pitala za svoju izgubljenu mrežicu, ali nitko nije ničim pokazao da zna gdje se nalazi. SZC 26.5

Kad je dan-dva poslije gospođa White prolazila kroz djevojačku sobu, neki glas joj je rekao: “Otvori ovaj kovčeg.” Budući da kovčeg nije bio njezin, ona to nije htjela učiniti. Na drugu zapovijed shvatila je da to govori anđeo. Podignula je poklopac i vidjela zašto joj je anđeo rekao da otvori kovčeg - tu je bila njezina mrežica. Kada se obitelj ponovno okupila, gospođa White je opet pitala za svoju mrežicu rekavši da nije mogla sama od sebe nestati. Nitko se nije javio pa gospoda White nije dalje ustrajavala. SZC 27.1

Nekoliko dana kasnije, dok se gospođa White odmarala od pisanja, dobila je kratko viđenje. Vidjela je ruku jedne djevojke kako spušta mrežicu na petrolejku. Kad je mrežica dodirnula plamen, buknula je i nestala u plamenu. To je bio kraj viđenja. SZC 27.2

Kada je obitelj ponovno bila na okupu, gospoda White je opet iznijela stvar nestanka mrežice, ali još uvijek nije bilo priznanja i izgledalo je da nitko ne zna gdje bi bila. Malo poslije gospođa White je ovu djevojku pozvala u stranu, ispričala joj je o glasu i o onome što je vidjela u kovčegu. Zatim joj je ispričala jako kratko viđenje u kojemu je vidjela mrežicu kako izgara nad svjetiljkom. Čuvši to, djevojka je priznala da je uzela mrežicu i spalila je kako ne bi bila otkrivena. Sredila je odnos s gospođom White i s Bogom. SZC 27.3

Mogli biste pomisliti da se Bog ne bavi sitnicama — jednom mrežicom. Ali nešto drugo bilo je mnogo važnije od ukradenog predmeta. Ovdje je bila djevojka, vjernica Adventističke crkve. Mislila je da je sasvim u redu, ali nije vidjela nedostatak u svojem karakteru. Nije vidjela sebičnost koja ju je navela da ukrade i vara. Kada je shvatila koliko su sitnice važne — da je Bog dao viđenje svojoj zaposlenoj vjesnici na Zemlji o mrežici za kosu - ova djevojka je počela uviđati stvari u njihovom pravom svjetlu. Ovo iskustvo bilo je prekretnica u njezinom životu. SZC 27.4

To je jedan od razloga zašto je gospođa White dobivala viđenja. Premda su mnoga svjedočanstva koja je gospođa White napisala imala konkretnu primjenu, u njima se nalaze načela koja se odnose na svaku crkvu u svakoj zemlji na svijetu. Gospođa White je jasno pokazala namjeru i mjesto svjedočanstava sljedećim riječima: SZC 27.5

“Cilj pisanja svjedočanstava nije davanje novog svjetla, već u srce snažno utisnuti istine koje je nadahnuće već otkrilo. U Božjoj riječi jasno je prikazana čovjekova dužnost prema Bogu i njegovim bližnjima, ali je malo onih koji su poslušni danome svjetlu. Nije iznesena neka dodatna istina, već je Bog preko Svjedočanstava pojednostavnio velike, već objavljene istine. ... Svjedočanstva nisu tu zato da omalovaže Božju riječ, već da je uzvise i privuku um kako bi ljepota jednostavnosti istine mogla djelovati na sve.” SZC 28.1

Cijelog svojeg života gospoda White je uzdizala Božju riječ pred ljudima. Dok je završavala svoju prvu knjigu, napisala je: SZC 28.2

“Preporučujem ti, dragi čitatelju, Božju riječ kao pravilo vjere i života. Po toj će nam Riječi biti suđeno. Bog je u svojoj Riječi obećao da će u posljednje dane’ dati viđenja; ne zato da postavi novo pravilo vjere, već da utješi svoj narod i ispravi one koji zastranjuju od biblijske istine.” SZC 28.3