Savjeti Za Crkvu

Viđenje koje nije moglo biti ispričano

Tijekom niza sastanaka u Salamanci u saveznoj državi New York u studenome 1890., na kojima je gospoda White propovijedala više puta, oslabjela je pošto ju je uhvatila prehlada dok je tamo putovala. Nakon jednog od sastanaka otišla je u svoju sobu obeshrabrena i bolesna. Razmišljala je o tome da svoju dušu izlije pred Gospodinom i moli se za milost i zdravlje i snagu. Kleknula je pokraj svoje stolice i svojim riječima rekla što se dogodilo: SZC 28.4

“Nisam još izgovorila ni riječ kad se cijela prostorija ispunila mekanim, srebrnastim svjetlom i moje boli i razočaranja i obeshrabrenja je nestalo. Ispunila me utjeha, nada i Kristov mir.” I onda je dobila viđenje. Nakon tog viđenja više nije htjela spavati. Nije se htjela odmoriti. Bila je iscijeljena, odmorena. SZC 28.5

Ujutro je trebalo donijeti odluku. Može li otići na mjesto gdje se održavaju sastanci ili se mora vratiti kući u Battle Creek? A. T. Robinson, koji je bio odgovoran za njezin nastup i William White, njezin sin, došli su u njezinu prostoriju da čuju odgovor. Našli su je obučenu i zdravu. Ispričala im je o svojem ozdravljenju. Govoreći o svojem viđenju, rekla je: “Želim vam reći što mi je otkriveno prošle noći. U viđenju kao da sam bila u Battle Creeku i anđeo vjesnik mi je rekao: ‘Slijedi me.’” A onda je zastala. Nije se mogla sjetiti. Dvaput je pokušavala ispričati viđenje, ali se nije mogla sjetiti onoga što joj je bilo pokazano. Radilo se o planovima našeg vjerskog časopisa Liberty, u ono se vrijeme nazivao American Sentinel (Američki stražar). SZC 28.6

“U noći sam prisustvovala na nekoliko sjednica odbora i čula riječi koje su ponovili utjecajni ljudi u smislu: ako časopis The American Sentinel iz svojih rubrika izostavi riječi adventisti sedmoga dana’, i ako ne bude ništa pisano o suboti, velikani ovoga svijeta preuzet će pokroviteljstvo nad njim, postat će popularan i utjecajan. To je izgledalo potpuno ispravno. SZC 29.1

Vidjela sam kako su im se lica razvedrila pa su počeli planirati kako Sentinel popularizirati. Sve to su predložili ljudi čijem je umu i duši bila potrebna istina.” SZC 29.2

Jasno je da je vidjela skupinu ljudi kako razgovaraju o uredničkom poslu ovog časopisa. Kada je u ožujku otpočelo zasjedanje Generalne konferencije, gospođa White je trebala govoriti propovjednicima svakoga jutra u pola šest i pred 4.000 prisutnih obratiti se čitavoj konferenciji u subotu poslijepodne. Njezin tekst za to poslijepodne bio je: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” (Matej 5,16) U čitavom svojem izlaganju pozivala je adventiste da uzvise posebne točke svoje vjere. Triput je počela govoriti o viđenju u Salamaci, ali je svaki put zastala. Jednostavno se nije mogla sjetiti događaja u tom viđenju. Onda je rekla: “O ovome ću više reći poslije.” Završila je propovijed nakon jednoga sata i sastanak je završen. Svi su primijetili da se jednostavno nije mogla sjetiti viđenja koje je imala na umu. SZC 29.3

Predsjednik Generalne konferencije prišao joj je i upitao je bi li mogla govoriti na jutarnjem bogoslužju. SZC 29.4

“Ne”, odgovorila je. “Umorna sam; ja sam iznijela svoje svje-dočanstvo. Morate načiniti druge planove za sutra ujutro.” I drugi su planovi načinjeni. SZC 29.5

Kada se gospoda White vratila kući, rekla je članovima svoje obitelji da neće prisustvovati jutarnjem sastanku budući da je umorna i da će se dobro naspavati. Spavat će u nedjelju ujutro i u skladu s tim načinjeni su planovi. SZC 30.1

Te noći, nakon završetka zasjedanja Generalne konferencije, mala skupina ljudi okupila se u jednom od ureda nakladničke kuće Review and Herald. Na tom su sastanku bili predstavnici nakladničke kuće koja je izdavala American Sentinel, a bili su prisutni i različiti predstavnici Udruge za vjersku slobodu. Sastali su se da porazgovaraju i riješe sporno pitanje — uredničku politiku American Sentinela. Zaključali su vrata i svi su se složili da ih neće otvoriti dok to pitanje ne riješe. SZC 30.2

Sastanak je završio bez rješenja malo prije tri sata u nedjelju, s izjavom od strane ljudi iz Udruge za vjersku slobodu da više neće koristiti časopis kao svoje glasilo ako Pacific Press ne pristane na njihov zahtjev i iz naslova ne izbaci izraze “adventisti sedmoga dana” i “subota”. To je značilo smrt časopisa. Otključali su vrata i ljudi su otišli u svoje sobe, legli u krevet i zaspali. SZC 30.3

Ali Bog koji nikada ne drijema i ne spava, poslao je svojega anđela vjesnika u tri sata tog jutra u sobu Ellen G. White. Probudila se od sna i čula da mora otići na propovjednički sastanak u pola šest i iznijeti ono što joj je pokazano u Salamanci. Obukla se, otišla u svoj ured i uzela svoj dnevnik da bi zapisala što joj je bilo pokazano u Salamanci. Nakon što se jasno prisjetila prizora, napisala je dosta toga i ponijela sa sobom. SZC 30.4

Propovjednici su upravo ustali s molitve u šatoru kada su vidjeli kako gospođa White ulazi na vrata, sa svežnjem rukopisa pod rukom. Obratio joj se predsjednik Generalne konferencije: SZC 30.5

“Sestro White,” rekao je, “drago nam je što si ovdje. Imaš li vijest za nas?” SZC 30.6

“Svakako”, rekla je i stupila na podij. Onda je nastavila tamo gdje je prethodnog dana završila. Rekla im je da je bila probuđena u tri sata i da je dobila uputu da ode na propovjednički sastanak u pola šest i da iznese ono što joj je bilo pokazano u Salamanci. SZC 30.7

“U tom viđenju”, rekla je, “činilo mi se da se nalazim u Battle Creeku. Bila sam odvedena u upravu Review and Heralda i anđeo vjesnik me je zamolio: ‘Slijedi me’. Odveo me je u prostoriju gdje se nalazila skupina ljudi koja je ozbiljno raspravljala o poslu. Pokazali su revnost, ali ne po razumu.” Pričala je kako su raspravljali o uredničkoj politici American Sentinela pa je rekla: “Vidjela sam jednog od ljudi kako uzima primjerak Sentinela, kako ga diže visoko iznad glave i kaže: ‘Ako se ovi članci o suboti i Kristovom drugom dolasku opet pojave u ovom časopisu, mi ga ne možemo koristiti kao glasilo Udruge za vjersku slobodu.”‘ Ellen G. White je govorila oko jedan sat opisujući sastanak koji joj je bio pokazan u viđenju prije više mjeseci i dajući savjete zasnovane na tom otkrivenju. Zatim je sjela. SZC 30.8

Predsjednik Generalne konferencije nije znao što bi mislio. Nikada nije čuo da je održan takav sastanak. Ali nije trebalo dugo čekati na objašnjene, jer je ustao jedan čovjek, koji je sjedio otraga u prostoriji, i rekao: SZC 31.1

“Ja sam bio na tom sastanku prošle noći.” SZC 31.2

“Prošle noći!” primijetila je sestra White. “Prošle noći? A ja sam mislila da je taj sastanak održan prije više mjeseci, kada mi je bio pokazan u viđenju.” SZC 31.3

“Ja sam bio na tom sastanku prošle noći”, rekao je, “i ja sam čovjek koji je iznio primjedbe o člancima u tom časopisu držeći ga visoko iznad glave. Žao mi je što moram reći da sam bio na pogrešnoj strani, ali koristim ovu priliku da prijeđem na pravu stranu.” Zatim je sjeo. SZC 31.4

Javio se i drugi čovjek. Bio je to predsjednik Udruge za vjersku slobodu. Zapazite njegove riječi: “I ja sam bio na tom sastanku. Prošle noći nakon zasjedanja Generalne konferencije neki od nas sastali smo se u uredu Review and Heralda, gdje smo se zaključali i tu raspravljali o pitanjima i stvarima koje su nam bile iznesene toga dana. Ostali smo u toj prostoriji do tri sata ujutro. Ako bih trebao opisati ono što se dogodilo na tome mjestu i osobni stav onih koji su bili u toj prostoriji, ne bih mogao opisati točnije i ispravnije nego što je to učinila sestra White. Sada vidim da sam bio u zabludi i da stav koji sam zauzimao nije bio ispravan. Iz svjetla koje nam je jutros dano, priznajem da sam bio u krivu.” SZC 31.5

I drugi su govorili tog dana. Svaki čovjek koji je bio na tom sastanku prošle noći ustao je i iznio svoje svjedočanstvo, govoreći kako je Ellen G. White točno opisala sastanak i ponašanje prisutnih u uredu. Prije nego što je te nedjelje ujutro sastanak završen, pozvana je skupina ljudi iz Udruge za vjersku slobodu i poništen je zaključak koji je donesen samo nekoliko sati ranije. SZC 32.1

Da gospoda White nije bila spriječena i da je u subotu poslijepodne iznijela viđenje, njezina vijest ne bi poslužila svrsi koju je Bog imao, jer taj sastanak još ne bi bio održan. SZC 32.2

Ljudi nisu primijenili opće savjete koji su bili izneseni u subotu poslijepodne. Mislili su da znaju bolje. Možda su smatrali kao i danas: “Dobro, možda sestra White nije razumjela”, ili: “Mi danas živimo o drugačijem vremenu.” Misli koje Sotona šapće danas nama u ove dane iste su one misli kojima je kušao naše propovjednike 1891. godine. Bog je u svoje vrijeme i na svoj način objasnio da je to Njegovog djelo; On je vodio, On je čuvao, On je imao svoju ruku na kormilu. Ellen G. White nam kaže da je Bog “često dopuštao da se pojave krize da bi Njegovo djelovanje postalo vidljivo. Na taj je način objavljivao da postoji Bog u Izraelu.” SZC 32.3