Savjeti Za Crkvu

Drugi o Ellen G. White

Nakon što saznaju za neobična iskustva Ellen G. White, Gospodnje vjesnice, neki pitaju: Kakva je ona bila osoba? Je li imala iste probleme kao i mi? Je li bila bogata ili siromašna? Je li se ikada nasmiješila? SZC 20.3

Gospođa White bila je brižna majka. Bila je pažljiva supruga. Bila je odlična domaćica i često je u svojem domu ugostila vjernike Crkve. Bila je spremna pomoći susjedima. Bila je postojana, ugodne naravi, blagoga glasa i ponašanja. U njezinom iskustvu nije bilo mjesta za religiju izduženog lica, bez osmijeha i radosti. U njezinoj prisutnosti svi su se osjećali potpuno slobodno. Da bismo bolje upoznali gospođu White, možda je najbolje doći u njezin dom 1859., one godine kada je počela voditi dnevnik. SZC 20.4

Našli bismo da Whiteovi žive na rubu Battle Creeka, u maloj kolibi na velikom zemljištu. Tamo su imali nekoliko voćaka, kravu, nekoliko kokoši i vrt koji su obrađivali, i gdje je bilo mjesta da njihovi sinovi mogu raditi i igrati se. U ono vrijeme gospođa White je imala trideset jednu godinu. James White imao je trideset šest godina. U to vrijeme imali su tri sina u dobi od četiri, devet i dvanaest godina. SZC 20.5

Upoznali bismo dobru mladu kršćanku koja pomaže u kući, jer je gospođa White često bila odsutna i jako zaposlena nastupajući i pišući. Ali ona je obavljala i kućanske poslove kuhanja, čišćenja, pranja i šivanja. Katkad je znala otići u nakladničku kuću, gdje je imala mirno mjesto za pisanje. Drugih biste je dana našli u vrtu kako sadi cvijeće i povrće, a katkad je izmjenjivala sadnice cvijeća sa svojim susjedama. Svoj dom željela je učiniti što ugodnijim za svoju obitelj kako bi ga djeca mogla uvijek smatrati najprivlačnijim mjestom. SZC 21.1

Ellen G. White bila je iskusan kupac i adventistički susjedi su bili sretni kad su s njom mogli otići u kupnju, jer je znala koliko što vrijedi. Njezina majka bila je vrlo praktična žena i svoje je kćeri naučila mnoge korisne stvari. Znala je da su mnoge loše napravljene stvari u konačnici mnogo skuplje od dobre, kvalitetne robe. SZC 21.2

Subota je za djecu bila najradosniji dan u tjednu. Naravno, obitelj je odlazila na bogoslužja u crkvu i ako su starješina i gospođa White bili slobodni od nastupa, obitelj bi sjedila zajedno tijekom bogoslužja. Za ručak je bilo neko izabrano jelo kojega nije bilo drugih dana i onda, ako je dan bio lijep, gospoda White bi otišla sa svojom djecom u šumu ili na rijeku, gdje bi promatrali ljepote prirode i proučavali stvorena Božja djela. Ako je dan bio kišovit ili hladan, ona bi okupila djecu oko vatre u kući i čitala im; često je čitala iz materijala koje je prikupila s raznih strana na svojim putovanjima. Neke od ovih priča poslije su objavljene u knjigama kako bi ih drugi roditelji mogli čitati svojoj djeci. SZC 21.3

Gospođa White se u to vrijeme nije osjećala dobro i često bi padala u nesvijest tijekom dana, ali je to nije spriječilo da napreduje u svojem poslu kod kuće, kao i u svojem radu za Gospodina. Nekoliko godina kasnije, 1863., imala je viđenje u vezi sa zdravljem i brigom oko bolesnih. U viđenju joj je pokazano kakvu odjeću treba obući, koju hranu jesti, pokazana joj je potreba za odgovarajućom tjelovježbom i odmorom, kao i važnost povjerenja u Boga kako bi sačuvala snažno, zdravo tijelo. SZC 21.4

Svjetlo od Boga u vezi s prehranom i štetnosti mesne hrane protivilo se osobnom mišljenju gospode White, koja je bila uvjerena da je mesna hrana bitna za zdravlje i snagu. Svjetlo tog viđenja prosvijetlilo je njezin um i ona je dala upute djevojci koja joj je pomagala u pripremi hrane za obitelj, da na stol stavlja samo zdravu, jednostavnu hranu pripremljenu od žitarica, povrća, orašastih plodova, mlijeka, vrhnja i jaja. Bilo je obilje voća. U to vrijeme obitelj Whiteovih prihvatila je u biti vegetarijansku prehranu. Godine 1894. Ellen G. White je potpuno izbacila meso sa svojega stola. Zdravstvena reforma bila je veliki blagoslov za obitelj Whiteovih, kao i za tisuće adventističkih obitelji po svijetu. SZC 22.1

Nakon viđenja o zdravstvenoj reformi 1863. godine i prihvaćanja jednostavnih metoda postupanja s bolesnicima, Whiteove su njihovi susjedi često pozivali kad bi oboljeli da im pomognu u liječenju i Gospodin je obilno blagoslovio njihove napore. U drugim prigodama bolesne bi doveli u svoj dom i nježno se brinuli za njih dok se ne bi potpuno oporavili. SZC 22.2

Gospođa White je uživala u trenucima opuštanja i rekreacije, bilo u planinama, bilo na nekom jezeru ili rijeci. U sredini svojega života, dok je živjela u blizini nakladničke kuće Pacific Press u sjevernoj Kaliforniji, dobila je poziv da jedan dan provede u odmoru i rekreaciji. Gospođa White bila je pozvana da se sa svojim domom pridruži obitelji iz nakladničke kuće i ona je rado prihvatila poziv. Njezin suprug bio je na službenom putu na istoku. U pismu koje mu je napisala nalazimo njezin opis ovoga doživljaja. SZC 22.3

Nakon što su uživali u zdravom ručku na obali, cijela skupina otišla se provesti brodićem po Zaljevu San Francisco. Kapetan brodića bio je član Crkve; bilo je ugodno poslijepodne. Onda je netko predložio da isplove na otvoreno more. O tome je Ellen G. White napisala: SZC 22.4

“Valovi su bili visoki i dizalo nas je gore-dolje. Bila sam jako uzbuđena, ali to nisam nikome rekla. Bilo je veličanstveno! Prskalo je po nama. Dalje od mosta Golden Gate vjetar je bio snažan i nikad u svojem životu nisam ni u čemu uživala kao tada.” SZC 22.5

Onda je primijetila budne oči kapetana i spremnost posade da posluša njegove naredbe, pa je napisala: SZC 23.1

“Bog drži vjetrove u svojim rukama. On obuzdava vode. Mi smo samo mrlje na širokim, dubokim vodama Pacifika, ali nebeski anđeli čuvaju ovaj mali jedrenjak dok juri na valovima. O, kako su čudesna djela Božja! Tako daleko od našega razumijevanja! Jednim pogledom On vidi najviša nebesa i nas nasred mora!” SZC 23.2

Gospoda White je od djetinjstva bila vedre naravi. Jednom je pitala: “Vidite li me ikada snuždenu, neraspoloženu i da se žalim? Do takvog ponašanja vodi pogrešno shvaćanje pravog ideala kršćanskog karaktera i kršćanske službe. Ja imam vjeru koja to zabranjuje. ... Voljna služba Isusu od srca proizvodi vedru religiju. Oni koji uvijek slijede Krista nisu snuždeni.” SZC 23.3

Drugom je prigodom pisala: “Postoji mišljenje da je vedrina nespojiva s dostojanstvom kršćanskog karaktera, ali to je pogrešno. Na Nebu uvijek vlada radost.” Kada daješ osmijeh, govorila je, osmijeh će ti se vratiti; ako izgovaraš ljubazne riječi, ljubazne riječi će ti se uzvratiti. SZC 23.4

Bilo je i razdoblja kad je mnogo patila. Jedno takvo razdoblje bilo je ubrzo nakon što je otišla u Australiju da tamo pomogne u radu. Bila je vrlo bolesna skoro godinu dana i jako je patila. Mjesecima je bila vezana za krevet i noću je mogla spavati samo nekoliko sati. O tome je pisala svojoj prijateljici: SZC 23.5

“Kad sam se našla u stanju bespomoćnosti, duboko sam zažalila što sam prešla preko širokih voda. Zašto nisam ostala u Americi? Zašto sam po takvu cijenu došla u ovu zemlju? Uvijek iznova zagnjurila bih lice u pokrivač i dobro se isplakala. Ali nisam se dugo prepuštala luksuzu suza. Rekla sam sebi: ‘Ellen G. White, što ti je? Zar nisi došla u Australiju zato što si smatrala da ti je dužnost ići tamo kamo te šalje Generalna konferencija? Zar to nije tvoj običaj?’ SZC 23.6

Rekla sam: ‘Da.’ SZC 23.7

Zašto se onda osjećam zaboravljenom i obeshrabrenom? Zar to nije neprijateljevo djelo? Rekla sam: ‘Vjerujem da jest!’ Obrisala sam suze što sam brže mogla i rekla: Dosta je. Neću više gledati mračnu stranu. Živjela ili umrla, svoju dušu predajem Onome koji je umro za mene.’ SZC 23.8

Tada sam vjerovala da će Gospodin učiniti da sve opet bude dobro i tijekom ovih osam mjeseci bespomoćnosti više nisam upala ni u kakvo neraspoloženje ili sumnju. Sada gledam na to kao na dio Gospodnjeg velikog plana, za dobro Njegovog naroda ovdje u ovoj zemlji, za dobro onih u Americi i za moje vlastito dobro. Ne mogu objasniti zašto ili kako, ali vjerujem u to. I sretna sam u svojoj bolesti. Uzdam se u svojega nebeskog Oca. Neću sumnjati u Njegovu ljubav.” SZC 24.1

Gospođa White živjela je u svojem domu u Kaliforniji posljednjih petnaest godina života i premda je bivala sve nemoćnija, pokazivala je zanimanje za rad na maloj farmi i za dobrobit obitelji onih koji su joj pomagali u njezinom radu. Nalazimo je kako je zaposlena pisanjem, često počinjući ubrzo nakon ponoći, jer bi rano odlazila na spavanje. Ako je dan bio lijep, ona bi, ako joj je posao dopustio, otišla na kratku vožnju, zastajući da porazgovara s nekom majkom koju je vidjela da radi u vrtu ili na trijemu kuće pokraj koje je prolazila. Katkad je vidjela potrebu za hranom i odjećom pa bi se vratila kući i uzela neke stvari iz svojih zaliha. Godinama nakon njezine smrti susjedi su je u dolini gdje je živjela pamtili kao nisku ženu sijede kose koja je uvijek ljubazno govorila o Isusu. SZC 24.2

Kada je umrla, imala je malo više od najnužnijih i osnovnih životnih potreba. Bila je adventistička kršćanka uzdajući se u zasluge njezinoga uskrsloga Gospodina, vjerno obavljajući posao koji joj je Gospodin povjerio. Tako je s povjerenjem u srcu došla do kraja svojega kršćanskog života. SZC 24.3