Djela Apostolska

24. Korint

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 18,1-18.

Tijekom prvog stoljeća kršćanske ere Korint se ubrajao u vodeće gradove, ne samo u Grčkoj, već i u svijetu. Mnoštvo Grka, Židova i Rimljana, s putnicima iz svih zemalja, tiskalo se na njegovim ulicama, željno trgovine i zabave. Budući da je bio veliko trgovačko središte, smješten tako da mu se moglo lako pristupiti iz svih dijelova Rimskog Carstva, bio je važno mjesto u kojem je trebalo podići spomenike za Boga i Njegovu istinu. DA 153.1

Među Židovima koji su se nastanili u Korintu bili su Akvila i Priscila, koji će poslije postati istaknuti radnici za Krista. Da bi upoznao njihov karakter, Pavao je “ostao kod njih” (DF). DA 153.2

Na samom početku rada u ovom tranzitnom središtu Pavao je na svakom koraku vidio ozbiljne prepreke napredovanju svojeg rada. Grad je bio gotovo potpuno posvećen idolopoklonstvu. Omiljena božica bila je Afrodita [za Rimljane Venera], a uz štovanje Afrodite bili su vezani nemoralni rituali i obredi. Korinčani su bili poznati, čak i među poganima, po svojem nemoralu. Činilo se da ne razmišljaju i ne brinu se ni za što osim za trenutačnu zabavu i razonodu. DA 153.3

U naviještanju Evanđelja u Korintu apostol se poslužio drukčijim pristupom od onoga u Ateni. Dok se nalazio u Ateni, nastojao je svoj nastup prilagoditi karakteru svojih slušatelja; nastojao je na logiku uzvratiti logikom, na znanost znanošću, na filozofiju filozofijom. Razmišljajući o vremenu koje je tamo proveo, i svjestan da je njegovo naučavanje u Ateni donijelo samo djelomičan uspjeh, u Korintu se odlučio za drukčiji način rada da bi zadobio pozornost nemarnih i ravnodušnih građana. Odlučio je zanemariti dobro pripremljene dokaze i rasprave, i ništa “drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga”. On će im propovijedati ne “uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage”. (1. Korinćanima 2,2.4) DA 153.4

Isus, kojeg je Pavao namjeravao predstaviti Grcima u Korintu kao Krista, bio je Židov skromna podrijetla, odrastao u gradu poznatom po zloći. Odbacio Ga je vlastiti narod i na kraju razapeo kao zločinca. Grci su vjerovali da postoji potreba za uzdizanjem ljudskog roda, ali su proučavanje filozofije i znanosti smatrali jedinim načinom za postizanje prave uzvišenosti i časti. Može li ih Pavao uvjeriti da će vjera u ovog nepoznatog Židova uzdići i oplemeniti sve čovjekove snage? DA 154.1

U mislima mnoštva koje danas živi, golgotski križ je okružen svetim uspomenama. Svete su misli vezane uz prizore raspeća. Ali u Pavlovo doba na križ se gledalo s osjećajem odbojnosti i užasa. Uzdizati kao Spasitelja ljudskog roda nekoga tko je umro na križu, prirodno će izazvati ruganje i protivljenje. DA 154.2

Pavao je dobro znao kako će Židovi i Grci u Korintu gledati na njegovu vijest. “Mi propovijedamo Krista razapetoga,” priznao je, “sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,23) Među židovskim slušateljima bilo je mnogo onih koje će rasrditi vijest koju je nakanio navijestiti. Prema procjeni Grka, njegove će riječi biti potpuna ludost. Smatrat će ga slaboumnim što pokušava dokazati kako križ može imati ikakvu vezu s uzdizanjem ljudskog roda ili sa spasenjem čovječan-stva. DA 154.3

Ali za Pavla je križ bio predmet najvećeg zanimanja. Otkad je zaustavljen u proganjanju sljedbenika razapetog Nazarećanina, nikad se nije prestao hvaliti križem. U ono vrijeme primio je objavu Božje beskonačne ljubavi koja se otkrila u Kristovoj smrti i u svojem je životu doživio čudesnu preobrazbu kojom su se svi njegovi planovi i namjere uskladili s Nebom. Od tog je trenutka znao da je novi čovjek u Kristu. Iz vlastitog je iskustva znao da kad grješnik upozna Očevu ljubav onakvom kakva je vidljiva u žrtvi Njegova Sina i pokori se božanskom utjecaju, dolazi do promjene srca i od tog trenutka Krist postaje sve u životu. DA 154.4

U vrijeme obraćenja Pavla je nadahnula silna želja da pomogne bližnjima da upoznaju Isusa iz Nazareta kao Sina živoga Boga, koji može preobraziti i spasiti. Otad je cijeli njegov život bio posvećen nastojanju da prikaže ljubav i snagu Raspetoga. U njegovo veliko samilosno srce stali su svi društveni slojevi. “Ja sam dužnik”, izjavio je, “i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.” (Rimljanima 1,14) Ljubav prema Gospodinu slave, kojeg je tako bezobzirno progonio u osobi Njegovih svetih, bila je pokretačko načelo njegova ponašanja, sila koja ga je poticala. Ako bi se dogodilo da njegova revnost na putu dužnosti oslabi, jedan pogled na križ i čudesnu ljubav koja se na njemu objavila bio je dovoljan da opaše bokove, to jest um, i nastavi putem samoodricanja. DA 155.1

Promatrajmo apostola kako propovijeda u korintskoj sinagogi, kako uvjerava slušatelje iz Mojsijevih i proročkih spisa i ukazuje im na dolazak obećanog Mesije. Slušajmo ga dok objašnjava djelo Otkupitelja kao velikog svećenika ljudskog roda - Onoga koji je žrtvovanjem vlastitog života izvršio pomirenje za grijeh jednom zauvijek da bi zatim preuzeo službu u nebeskom Svetištu. Pavlovi su slušatelji trebali razumjeti da je Mesija, za čijim su dolaskom čeznuli, već došao; da je Njegova smrt bila ostvarenje svih žrtava i da je Njegova služba u nebeskom Svetištu veliki cilj koji je svoju sjenu bacao u prošlost i objašnjavao službu židovskog svećenstva. DA 155.2

Pavao je svjedočio “Židovima da je Isus Mesija”. Iz Starog zavjeta pokazao je da će prema proročanstvima i općem očekivanju Židova, Mesija biti Abrahamov i Davidov potomak; zatim je prikazao Isusovo podrijetlo od patrijarha Adama sve do psalmista kralja. Čitao je svjedočanstvo proroka o karakteru i radu obećanog Mesije, i kako će Ga primiti i s Njim postupati na Zemlji. Zatim im je pokazao kako su se sva ova proročanstva ispunila u životu, službi i smrti Isusa iz Nazareta. DA 155.3

Pavao je pokazao da je Krist došao prije svega ponuditi spasenje narodu koji je Mesijin dolazak očekivao kao ostvarenje i slavu svojeg nacionalnog postojanja. Ali taj je narod odbacio Onoga koji im je nudio život, a izabrali su drugog vođu čija će vladavina završiti smrću. Nastojao je svoje slušatelje uvjeriti u činjenicu da samo pokajanje može spasiti židovski narod od predstojeće propasti. Otkrio im je njihovo neznanje o značenju biblijskih tekstova kojima su se hvalili iako ih nisu dobro razum-jeli. Prekorio ih je za njihovu svjetovnost, ljubav prema položaju, naslovima i razmetanju te neumjerenu sebičnost. DA 155.4

U snazi Duha Pavao im je ispričao događaj o svojem vlastitom čudesnom obraćenju i pouzdanju u starozavjetna Pisma koja su se tako savršeno ispunila u Isusu iz Nazareta. Svoje je riječi izgovarao sa svečanom ozbiljnošću i njegovi slušatelji nisu mogli ne primijetiti da je svim srcem ljubio razapetog i uskrslog Spasitelja. Vidjeli su da je njegov um usredotočen na Krista, da je cijeli njegov život povezan s njegovim Gospodinom. Riječi su mu bile tako dojmljive da su samo oni koji su bili ispunjeni najžešćom mržnjom prema kršćanskoj vjeri mogli ostati ravnodušni. DA 156.1

No Židovi u Korintu zatvorili su oči pred dokazima što ih je apostol tako jasno iznio i nisu se htjeli odazvati njegovim pozivima. Isti duh koji ih je naveo da odbace Krista, ispunio ih je srdžbom i bijesom protiv Njegovog sluge, i da ga Bog nije posebno zaštitio kako bi i dalje mogao naviještati evanđeosku vijest poganima, oni bi mu oduzeli život. DA 156.2

“Ali kako su se oni protivili i govorili uvrede protiv Boga, on otrese haljine svoje te im reče: ‘Vaša krv na vaše glave! Nevin od toga, ja od sada idem k poganima.’ Nato se udalji odande i dođe u kuću nekog Ticija Justa, priznavaoca pravoga Boga, čija je kuća graničila sa sinagogom.” DA 156.3

Sila i Timotej “stigoše iz Makedonije” da pomognu Pavlu, pa su zajedno radili za neznabošce. Pavao i njegovi pratioci propovijedali su Krista kao Spasitelja palog ljudskog roda i poganima i Židovima. Izbjegavajući složeno, neuvjerljivo uvjeravanje, vjesnici križa su se zadržavali na osobinama Stvoritelja svijeta, Vrhovnog vladara svemira. Srcem koje je gorjelo ljubavlju za Boga i Njegova Sina pozivali su pogane da promatraju beskonačnu žrtvu prinesenu za čovjeka. Znali su da će one koji su dugo pipali u mraku neznaboštva, ako vide svjetlo koje sja s golgotskog križa, Otkupitelj sigurno privući. “A ja, kad budem podignut sa zemlje,” izjavio je Spasitelj, “sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) DA 156.4

Evanđeoski radnici u Korintu bili su svjesni opasnih prijetnji dušama onih za koje su radili pa su s osjećajem odgovornosti koja je na njima počivala iznijeli istinu o Isusu. Njihova je vijest bila jasna, jednostavna i određena - miris života za život ili miris smrti za smrt. Evanđelje su objavili ne samo svojim riječima, već i svakidašnjim životom. S njima su surađivali anđeli i Božja se milost i snaga pokazala u obraćenju mnogih. “Nadstojnik sinagoge Krisp sa svim svojim domom prigrli vjeru u Gospodina. I mnogi Korinćani pristupili su vjeri i krštavali se.” DA 156.5

Mržnja koju su Židovi uvijek gajili prema apostolima, sad je ojačala. Umjesto da ih Krispovo obraćenje i krštenje osvjedoči, ono je djelovalo razdražujuće na ove tvrdoglave protivnike. Ni jednim argumentom nisu mogli pobiti Pavlovo propovijedanje; zbog nedostatka takvih dokaza, pribjegli su prijevari i opakim napadima. Govorili su uvrede protiv Evanđelja i Isusova imena. U svojoj slijepoj srdžbi nisu birali riječi ni sred-stva. Nisu mogli nijekati da je Krist činio čuda, ali su izjavljivali da ih je činio Sotoninom silom; smjelo su tvrdili da su čudesna djela što ih je Pavao činio bila ostvarena istim sredstvom. DA 157.1

Premda je Pavao imao nešto uspjeha u Korintu, bezbož nost koju je vidio i čuo u ovom pokvarenom gradu gotovo ga je obeshrabrila. Izopačenost koju je vidio među poganima i prijezir i uvrede koje su mu uputili Židovi, izazvale su u njemu veliku tjeskobu. Posumnjao je u mudrost pokušaja da izgradi crkvu od građe koju je tu našao. DA 157.2

Dok je namjeravao napustiti grad i poći u polje koje će više obećavati, ozbiljno nastojeći razumjeti što mu je dužnost, Gospodin mu se javio u viđenju i rekao: “Ne boj se! Nastavi govoriti i da nisi ušutio! Ja sam s tobom. Nitko te neće napasti da ti učini zlo. Jer ja imam mnogo naroda u ovome gradu!” DA 157.3

Pavao je to smatrao nalogom da ostane u Korintu i jamstvom da će Gospodin učiniti da uspije žetva posijanog sjemena. Ojačan i ohrabren, nastavio je revno i ustrajno raditi. DA 157.4

Apostolov napor nije bio ograničen na javne govore; bilo je mnogo duša do kojih nije bilo moguće doprijeti na ovaj način. Apostol je proveo mnogo vremena u radu po kućama; tako je mogao razgovarati u kućnom ozračju. Posjećivao je bolesne i nesretne, tješio nevoljne i podizao duh tlačenima. U svemu što je govorio i činio, uzvisivao je Isusovo ime. Tako je radio “slab u strahu i u veliku drhtanju” (1. Korinćanima 2,3 - DF). Drhtao je bojeći se da njegov nauk ne otkrije pečat božanskog, već ljudskog. DA 157.5

Pavao će poslije reći: “Pa ipak, mi navješćujemo mudrost među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta, osuđenih na propast. Naprotiv, navješćujemo mudrost Božju tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti predodredi na našu slavu; onu koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta - da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli - već (navješćujemo) kako stoji pisano: ‘Ono što oko nije vidjelo, što uho nije ćulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.’ A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje. Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha. DA 157.6

A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova. I mi o tom govorimo, ne riječima kakve ući ljudska mudrost, nego riječima kakve ući Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” (1. Korinćanima 2,6-13) DA 158.1

Pavao je shvatio da sam po sebi nema sposobnosti, već da ga osposobljava Sveti Duh čiji je milostivi utjecaj ispunio njegovo srce pokoravajući svaku misao Kristu. O sebi je govorio da “uvijek i svuda na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje i život Isusov” (2. Korinčanima 4,10). U apostolovom nauku Krist je bio središnja osoba. “Živim”, izjavio je, “ali ne više ja, nego Krist živi u meni.” (Galaćanima 2,20) Ja je bilo skriveno; Krist je bio otkriven i uzvišen. DA 158.2

Pavao je bio rječiti govornik. Prije svojeg obraćenja često je na slušatelje nastojao izvršiti dojam bogatim govorništvom. Ali sad je sve to ostavio po strani. Umjesto pjesničkih opisa i maštovitih izlaganja koja su mogla zadovoljiti osjetila i hraniti maštu, ali koja ne bi dotaknula svakidašnji život, Pavao se nastojao služiti običnim jezikom da u srce utisne istine od najveće važnosti. Maštovita izlaganja istine mogu izazvati zanosne osjećaje, ali ako se istina prečesto iznosi na takav način, ona ne daje hranu potrebnu da ojača i učvrsti vjernika za životne bitke. Trenutačne potrebe, sadašnje kušnje s kojima se suočavaju duše koje se bore - treba zadovoljiti zdravim, praktičnim uputama u temeljnim načelima kršćanstva. DA 158.3

Pavlov rad u Korintu nije bio besplodan. Mnogi su se odvratili od štovanja idola da služe živome Bogu i velika se crkva našla pod Kristovim barjakom. Neki od najrazvratnijih neznabožaca prihvatili su istinu i postali spomenici Božje milosti i djelotvornosti Kristove krvi koja čisti od grijeha. DA 158.4

Sve veći uspjeh što ga je Pavao imao u predstavljanju Krista pobudio je kod nevjernih Židova još snažnije protivljenje. Ustali su kao jedan “na Pavla te ga izvedoše na sud” pred Galiona, koji je u to vrijeme bio prokonzul Ahaje. Očekivali su da će vlasti, kao u prijašnjim prilikama, stati na njihovu stranu pa su glasno, srditim glasovima optuživali apostola govoreći: “Ovaj čovjek nagovara ljude da štuju Boga protivno Zakonu.” DA 159.1

Židovska je religija bila pod zaštitom rimske vlasti i Pavlovi su tužitelji mislili da će on, ako ga budu mogli optužiti za kršenje zakona njihove religije, vjerojatno biti predan njima da mu sude i da ga osude. Nadali su se da će ga tako moći smaknuti. Ali Galion je bio pošten čovjek pa nije dopustio da ga zavidni židovski spletkari nasamare. Ogorčen zbog njihove vjerske isključivosti i osjećaja vlastite pravednosti, nije htio prihvatiti tužbu. Kad se Pavao pripremio da govori u svoju obranu, Galion mu je rekao da to nije potrebno. Zatim se okrenuo srditim tužiteljima i rekao: “‘Da je posrijedi kakva krivnja ili lakoumno djelo, ja bih, o Židovi, bio dužan da vas strpljivo saslušam. Ali kako su to rasprave o nauci, o nazivima i o nekom vašem Zakonu, to vi sami uredite; ja neću da budem tome su-dac.’ I potjera ih sa suda.” DA 159.2

I Židovi i Grci napeto su iščekivali Galionovu odluku; ovaj, prosudivši da njihova tužba nije od javnog interesa, dao je znak Židovima da se povuku; bili su zbunjeni i srditi. Prokonzulova odluka otvorila je oči bučnom mnoštvu koje je podbadalo Židove. Po prvi put u Pavlovom radu u Europi, svjetina je stala na njegovu stranu; pred očima prokonzula, bez njegova miješanja, oni su zgrabili najistaknutije tužitelje apostola. “Nato svi [Grci] uhvate nadstojnika sinagoge Sostena te ga počnu mlatiti pred sudom. I to se ništa nije ticalo Galiona.” Tako je kršćanstvo izvojevalo sjajnu pobjedu. DA 159.3

“Pavao ostade još prilično vremena u Korintu.” Da je ovaj put bio prisiljen otići iz Korinta, obraćenici na Isusovu vjeru našli bi se u opasnom položaju. Židovi bi nastojali iskoristiti stečenu prednost, što bi moglo dovesti do istrebljenja kršćanstva u tom kraju. DA 159.4