Djela Apostolska

25. Pisma upućena Solunjanima

Ovo se poglavlje zasniva na poslanicama upućenim Solunjanima.

Dolazak Sile i Timoteja iz Makedonije u Korint, dok je tamo boravio Pavao, jako je obradovao apostola. Donijeli su mu “dobre vijesti” o “vjeri i ljubavi” onih koji su prihvatili istinu za vrijeme prvog posjeta vjesnika Evanđelja Solunu. Pavao je iskreno suosjećao s ovim vjernicima koji su, unatoč kušnjama i teškoćama, ostali vjerni Bogu. Želio ih je osobno posjetiti, ali kako to u tom trenutku nije bilo moguće, uputio im je pismo. DA 160.1

U pismu solunskoj crkvi apostol izražava zahvalnost Bogu za dobru vijest da napreduje u vjeri. “Zato smo se, braćo,” pisao je, “vašom vjerom utješili u svoj svojoj nevolji i bijedi. Da, mi sad oživljujemo ako vi čvrsto stojite u Gospodinu. Kakvu zbilja zahvalu možemo uzvratiti Bogu za vas, za svu radost koju osjećamo pred svojim Bogom zbog vas? Noću i danju najusrdnije molimo da vidimo vaše lice i da nadopunimo što još nedostaje vašoj vjeri.” DA 160.2

“Uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas kad vas se sjećamo u svojim molitvama. Bez prestanka se sjećamo pred Bogom, našim Ocem, vaše djelotvorne vjere, požrtvovne ljubavi i postojane nade u Gospodina našega Isusa Krista.” DA 160.3

Mnogi od vjernika u Solunu obratili su se “od idola k Bogu, da trajno služ(it)e živomu i pravomu Bogu”. Oni su primili “riječ u velikoj nevolji” i njihova su srca bila ispunjena “radošću koju daje Duh Sveti”. Apostol je izjavio da su u svojoj odlučnosti da slijede Gospodina “postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji”. Ove pohvalne riječi nisu bile nezaslužene, jer “od vas je”, pisao je, “rijeć Gospodnja odjeknula ne samo u Makedoniji i Ahaji nego se svagdje proširio glas o vašoj vjeri u Boga”. DA 160.4

Vjernici u Solunu bili su pravi misionari. Srce im je gorjelo revnošću za njihovog Spasitelja koji ih je izbavio od “srdžbe koja će doći”. Zahvaljujući Kristovoj milosti, u njihovom je životu došlo do čudesne preobrazbe i Gospodnja riječ, kad su je oni govorili, bila je popraćena silom. Tako prikazanim istinama zadobivali su srca i dodavali duše broju vjernika. DA 161.1

U ovoj prvoj poslanici Pavao je spomenuo svoj način rada među Solunjanima. Izjavio je kako nije nastojao zadobiti obraćenike prijevarom ili lukavštinom. “Baš kako nas je Bog smatrao dostojnima da nam povjeri Radosnu vijest, tako govorimo, ne kao oni koji se nastoje svidjeti ljudima, već Bogu, koji prosuđuje naša srca. Nikada nismo, kako već znate, nastupali ni s laskavim riječima ni s pritajenom željom za bogatstvom. Tomu je Bog svjedok. Nismo tražili od ljudi slave, niti od vas niti od drugih, iako smo mogli nastupiti u svojstvu apostola Kristovih. Naprotiv, bili smo među vama blagi. Kao majka koja s ljubav-lju njeguje svoju djecu, tako smo vam, ovladani ljubavlju prema vama, jer ste nam omiljeli, htjeli predati ne samo Radosnu vijest Božju nego i svoj život.” DA 161.2

“Vi ste skupa s Bogom svjedoci”, nastavio je apostol, “kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima. Znate kako smo svakoga pojedinog od vas kao otac svoju djecu opominjali, poticali i zaklinjali da živite dostojno Bogu, koji vas zove u svoje slavno kraljevstvo. DA 161.3

Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego - kao što uistinu jest - riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima.” “Pa tko je naša nada, naša radost, naša kruna kojom ćemo se ponositi pred našim Gospodinom Isusom o njegovu dolasku, ako ne vi? Jest, vi ste naša slava i naša radost.” DA 161.4

U svojoj prvoj poslanici Pavao je vjernike u Solunu nastojao poučiti o pravom stanju mrtvih. Za one koji umiru govorio je da spavaju - da su u stanju besvjesnosti: “Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima, da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade. Jer, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim... jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” DA 161.5

Solunjani su radosno prihvatili misao da će Krist doći preobraziti žive vjerne i povesti ih k sebi. Oni su brižljivo čuvali živote svojih prijatelja kako ne bi umrli i izgubili blagoslov koji su očekivali kad dođe njihov Gospodin. Ali jedan za drugim njihovi su im dragi bili oduzeti i Solunjani su s tjeskobom po posljednji put gledali u lice svojih umrlih ne usuđujući se nadati da će ih sresti u budućem životu. DA 162.1

Kad su otvorili i pročitali Pavlovu poslanicu, riječi koje su otkrile pravo stanje mrtvih donijele su veliku radost i utjehu crkvi. Pavao im je objasnio da oni koji budu živjeli kad Krist dođe neće sresti svoga Gospodina prije onih koji su zaspali u Isusu. Glas arhanđela i zvuk trube Božje doprijet će do onih koji spavaju i umrli u Kristu uskrsnut će prije nego što živi dobiju besmrtnost. “Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!” DA 162.2

Mi teško možemo shvatiti nadu i radost koju je ovo uvjeravanje donijelo mladoj crkvi u Solunu. Cijenili su ove riječi i vjerovali pismu koje im je poslao njihov otac u Evanđelju; srca su im bila prepuna ljubavi prema apostolu. I prije im je o tome govorio, ali u to su se vrijeme naprezali da razumiju doktrine koje su im se činile novima i neobičnima; ne treba se čuditi da se neke točke istine nisu živo utisnule u njihove misli. Ali oni su žeđali za istinom i Pavlova poslanica pružila im je novu nadu i snagu te učvrstila vjeru i produbila ljubav prema Onome koji je svojom smrću donio život i besmrtnost. DA 162.3

Sad su se radovali spoznaji da će njihovi voljeni prijatelji uskrsnuti da zauvijek žive u Božjem kraljevstvu. Sad je bila odagnana tama koja je okruživala počivalište mrtvih. Novi sjaj okrunio je kršćansku vjeru i oni su u Kristovom životu, smrti i uskrsnuću vidjeli novu slavu. “Tako će Bog i one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim”, pisao je Pavao. Mnogi na osnovi ovog teksta tumače kako će oni koji spavaju biti s Kristom dovedeni s Neba; ali Pavao je želio reći da će Bog, kao što je Krist ustao od mrtvih, pozvati svete koji spavaju iz njihovih grobova i povesti ih sa sobom na Nebo. Dragocjene li utjehe! Slavne li nade! Ne samo za crkvu u Solunu, već i za sve kršćane bez obzira na to gdje se nalazili. DA 162.4

Dok je radio u Solunu, Pavao je temeljito obradio znakove vremena navevši događaje koji će se odigrati prije nego sto se javi Sin Čovječji na oblacima nebeskim, pa nije smatrao potrebnim poduže opisivati ovaj predmet. Međutim, sad se pozvao na svoje prijašnje naučavanje. “A što se tiče, braćo, vremena i časa,” rekao je, “nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast.” DA 163.1

Danas mnogi u svijetu zatvaraju oči pred znacima kojima je Krist upozorio ljude na svoj dolazak. Oni nastoje zatomiti svaku bojazan, dok se znaci vremena istodobno naglo ispunjavaju i svijet žuri u susret vremenu kad će se Sin Čovječji pokazati na nebeskim oblacima. Pavao uči da je grijeh biti ravnodušan prema znacima koji će prethoditi Kristovom drugom dolasku. One koji su krivi za ovaj nemar naziva sinovima noći i tame. Budne i oprezne hrabri ovim riječima: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov. Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami, prema tome, ne spavajmo kao ostali, već bdijmo i budimo trijezni!” DA 163.2

Ovo apostolovo naučavanje posebno je važno za Crkvu u naše vrijeme. Za one koji žive tako blizu velikom kraju, posebno snažne trebaju biti Pavlove riječi: “Mi koji pripadamo danu budimo trijezni; obucimo se u oklop, to jest u vjeru i ljubav i u spasonosnu nadu kao u kacigu, jer nas Bog nije odredio za svoju srdžbu, već za postignuće spasenja po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji umrije za nas da mi, živi ili mrtvi, sjedinjeni s njim uđemo u život.” DA 163.3

Budan je onaj kršćanin koji radi, koji marljivo nastoji učiniti sve što je u njegovoj moći za napredak Evanđelja. Kako jača njegova ljubav prema Otkupitelju, tako jača i njegova ljubav prema bližnjima. On je izložen kušnjama kao što je bio izložen i njegov Učitelj, ali ne dopušta da ga nevolje ogorče ili unište mir koji osjeća. On zna da će ga kušnje, ako ih podnese, očistiti i dovesti u prisniju zajednicu s Kristom. Oni koji su sudionici Kristova stradanja, bit će isto tako sudionici Njegove utjehe i na kraju će sudjelovati u Njegovoj slavi. DA 163.4

“Molim vas, braćo,” nastavio je Pavao u pismu Solunjanima, “da poštujete one koji se trude među vama, koji upravljaju vama u Gospodinu, koji vas opominju. Iskazujte im izvanrednu ljubav zbog njihove službe! Živite međusobno u miru!” DA 164.1

Vjernicima u Solunu posebno su dosađivali ljudi koji su donosili fanatične ideje i naučavanja. Neki od njih živjeli su “neuredno: ništa ne rade, nego dangube” (DF). Crkva je bila ustrojena tako da su bili postavljeni službenici koji će služiti kao propovjednici i đakoni. Ali bilo je nekih vjernika, samovoljnih i neobuzdanih, koji se nisu htjeli pokoravati onima koji su u crkvi imali vodeće dužnosti. Takvi su ne samo tvrdili da imaju pravo na svoje mišljenje, već su svoja gledišta javno nametali crkvi. Zbog toga je Pavao pozvao Solunjane da slušaju one koji su bili izabrani za vodeće dužnosti u crkvi i ukažu im dužno poštovanje. DA 164.2

U brizi da vjernici u Solunu žive u Božjem strahu, apostol ih je molio da u svakidašnjem životu pokažu praktičnu pobožnost. “Nadalje, braćo,” pisao je, “molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu da, prema pouci koju ste od nas primili - prema kojoj već živite - kako vam treba živjeti i ugađati Bogu, sve više napredujete. Bez sumnje znate koje smo vam zapovijedi dali u ime Gospodina Isusa. Ovo je, naime, volja Božja: vaše posvećenje, to jest da izbjegavate bludnost.” DA 164.3

Apostol je osjećao da je u velikoj mjeri odgovoran za duhovnu dobrobit onih koji su se obratili njegovim radom. Njegova je želja bila da napreduju u spoznaji jedinog pravoga Boga i onoga koga je poslao, Isusa Krista. Često se u svojoj službi sretao s malim skupinama muškaraca i žena koji su ljubili Isusa, i s njima se saginjao u molitvi moleći Boga da ih pouči kako da održe živu vezu s Njim. Često ih je podučavao najboljim metodama prenošenja svjetla evanđeoske istine drugima. I često je, kad je bio odvojen od onih za koje je dotad radio, molio Boga da ih sačuva od zla i pomogne im da budu ozbiljni, aktivni misionari. DA 164.4

Jedan od najsnažnijih dokaza pravog obraćenja jest ljubav prema Bogu i čovjeku. Oni koji prihvate Isusa za svojeg Otkupitelja osjećaju duboku, iskrenu ljubav prema ljudima koji s njima dijele dragocjenu vjeru. Tako je bilo i kod vjernika u Solunu. “Za bratsku ljubav,” pisao je apostol, “nemam potrebe da vam pišem, jer vas je sam Bog poučio da ljubite jedan drugoga i jer to činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. Ali vas usrdno molim, braćo, da u tome još više napredujete i da brižno nastojite živjeti u miru, baviti se svojim poslovima i raditi vlastitim rukama, kako smo vam naredili, da se tako dostojno vladate prema onima koji su vani i da nikoga ne trebate.” DA 164.5

“A vas neka Gospodin učini da rastete i obilujete u ljubavi jedan prema drugomu i prema svima, kako i mi obilujemo u ljubavi prema vama, da tako utvrdi vaša besprijekorna srca u svetosti pred Bogom, našim Ocem, o dolasku našega Gospodina Isusa Krista sa svim svojim svetima!” DA 165.1

“Također vas molimo, braćo, opominjite neuredne, sokolite malodušne, pomažite slabe, budite strpljivi sa svima! Pazite da nitko nikomu ne vraća zlo za zlo, već uvijek nastojte promicati dobro i jedan prema drugome i prema svima! Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas Božja volja u Kristu Isusu!” DA 165.2

Apostol je upozorio Solunjane da ne prezru dar proroštva i pozvao ih riječima: “Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte”, da pažljivo razlikuju lažno od istinitog. Molio ih je: “Uklanjajte se svakom zlu!” Svoje je pismo završio molitvom da ih Bog potpuno posveti, cijelo biće, “duh vaš i dušu i tijelo”, kako bi bili sačuvani “besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj koji vas je pozvao,” dodao je, “on će to i učiniti.” DA 165.3

Upute koje je Pavao poslao Solunjanima u svojoj prvoj poslanici u vezi s Kristovim drugim dolaskom bile su u savršenom skladu s njegovim prijašnjim naukom. Ali neka su braća u Solunu pogrješno shvatila njegove riječi. Razumjela su da je izrazio nadu da će sam živjeti do Spasiteljeva dolaska. Ovo uvjerenje izazvalo je oduševljenje i uzbuđenje. Oni koji dotad nisu marili za svoje odgovornosti i dužnosti, sad su postali jako uporni u nametanju svojih pogrješnih gledišta. DA 165.4

U drugom pismu Pavao je nastojao ispraviti ovo pogrješno razumijevanje njegovog nauka iznoseći im svoje pravo stajalište. Ponovo je izrazio povjerenje u njihovu iskrenost i bio zahvalan za njihovu snažnu vjeru i obilje ljubavi koju su imali jedni prema drugima i prema djelu njihovog Učitelja. Rekao im je kako ih drugim crkvama prikazuje kao primjer strpljive, ustrajne vjere koja postojano trpi progonstvo i nevolje, a onda je njihove misli usmjerio prema Kristovom drugom dolasku, vremenu kad će Božji narod počinuti od svih jada i nevolja. DA 165.5

Mi se “sami vama ponosimo među Božjim crkvama zbog vaše postojane vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite. a vama, mučenima, pokoj zajedno s nama, kad se u plamenom ognju objavi s neba Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske, koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću: udaljeni od Gospodnjega lica i od njegove silne slave. Zato se uvijek i molimo za vas da vas Bog naš učini dostojnima poziva i da snažno dovede do savršenstva svako nastojanje oko dobrote i svaku vjersku djelatnost, da se proslavi u vama ime našega Gospodina Isusa - i vi u njemu - u skladu s milošću našega Boga i Gospodina Isusa Krista.” DA 166.1

Ali prije Kristova dolaska trebaju se zbiti značajni događaji u vjerskom svijetu i prorečeni su u proročanstvima. Apostol je izjavio: “Ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom.” (DF) DA 166.2

Pavlove se riječi nisu smjele pogrješno tumačiti. Nije se smjelo učiti kako je on, posebnom objavom, upozorio Solunjane na neposredni Kristov dolazak. Takvo bi mišljenje dovelo do zabune u vjeri, jer razočaranje često vodi u nevjeru. Zato je apostol upozorio braću da ne primaju takvu vijest kao da potječe od njega, pa je nastavio isticati činjenicu da se papinska sila, koju je tako jasno prorekao prorok Daniel, tek mora pojaviti i ratovati protiv Božjeg naroda. Dok god ova sila ne izvrši svoje smrtonosno i bogohulno djelo, Crkva će uzalud očekivati dolazak svoga Gospodina. “Zar se ne sjećate”, pitao je, “da sam vam ovo govorio još kad sam bio kod vas?” DA 166.3

Prava je Crkva trebala biti izložena strašnim nevoljama. Već je u vrijeme apostolova pisanja “tajna bezakonja” počela djelovati. Ono što se trebalo dogoditi u budućnosti, događat će se uz “suradnju sotone, popraćen[o] svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem, namijenjenim onima koji propadaju”. DA 166.4

Posebno je svečana apostolova tvrdnja o onima koji odbijaju prihvatiti “ljubav prema istini”. “Zato im”, upozorio je sve koji će namjerno odbaciti vijest istine, “Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravdu.” Ljudi ne mogu nekažnjeno odbaciti upozorenja koja im šalje Božje milosrđe. Od onih koji uporno odbijaju ova upozorenja Bog povlači svog Duha, prepuštajući ih zabludama koje vole. DA 167.1

Tako je Pavao ocrtao kobno djelovanje sile zla koja će nastaviti djelovati tijekom dugih stoljeća mraka i progonstva prije Kristovog drugog dolaska. Vjernici u Solunu nadali su se neposrednom izbavljenju; sad ih je apostol savjetovao da se odvažno i u Božjem strahu posvete djelu koje je pred njima. Pozvao ih je da ne zanemare svoju dužnost i da se ne prepuste besposlenom čekanju. Nakon žarkog očekivanja neposrednog izbavljenja, sad su im svakidašnji poslovi i protivljenje s kojim se moraju suočiti izgledali dvostruko odbojni. Stoga im je savjetovao da ustraju u vjeri: DA 167.2

“Budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, bilo pismeno! Sam naš Gospodin Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas je ljubio, i po milosti nam dao vječnu utjehu i dobru nadu, neka utješi srca vaša i učvrsti ih u svakom dobrom djelu i rijeći!” “Gospodin je vjeran i on će vas ojačati i sačuvati od Zloga. Uvjereni smo, u Gospodinu, za vas i da činite i da ćete činiti ono što vam naređujemo. I neka Gospodin upravlja vaša srca prema Božjoj ljubavi i prema Kristovoj postojanosti!” DA 167.3

Djelo koje je vjernicima bilo povjereno dao je Bog. Postojanom privrženošću istini trebali su drugima prenijeti svjetlo koje su primili. Apostol ih je molio da im ne dodija činiti dobro; ukazao im je na svoj primjer marljivosti u prolaznim stvarima dok je neumornom gorljivošću radio u Kristovu djelu. Prekorio je one koji su se predali lijenosti i ispraznom uzbuđenju i pozvao ih da “rade s mirom i jedu svoj vlastiti kruh”. Također je molio crkvu da iz svoje zajednice isključi svakoga tko uporno prezire upute Božjih propovjednika. “Ali ga”, dodao je, “ne smatrajte za neprijatelja, već ga opominjite kao brata!” DA 167.4

I ovu je poslanicu Pavao završio molitvom da vjernicima usred životnih briga i nevolja Božji mir i milost Gospodina Isusa Krista bude utjeha i potpora. DA 168.1