Djela Apostolska

17. Vjesnici Radosne vijesti

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 13,4-52.

“Poslani od Svetoga Duha”, Pavao i Barnaba, nakon rukopolaganja od strane braće u Antiohiji, “siđoše u Seleuciju i odande otploviše za Cipar.” Tako je počelo njihovo prvo misijsko putovanje. DA 105.1

Cipar je bio jedno od onih mjesta u koje su vjernici iz Jeruzalema pobjegli zbog progonstva koje je uslijedilo nakon Stjepanove smrti. Upravo su s Cipra neki došli u Antiohiju “navješćivati im kao Radosnu vijest: Isus je Gospodin” (Djela 11,20). I sam je Barnaba bio “rodom s Cipra” (Djela 4,36). Sada su on i Pavao, praćeni Ivanom Markom, Barnabinim rođakom, posjetili ovaj otok. DA 105.2

Markova majka bila je obraćenica na kršćansku vjeru i njezin je dom u Jeruzalemu bio utočište za učenike. U njemu su uvijek bili dobrodošli; tu su se mogli odmoriti. Tijekom jednog posjeta apostola domu njegove majke, Marko se ponudio da Pavla i Barnabu prati na njihovom misijskom putovanju. U srcu je osjećao Božju naklonost pa se želio potpuno posvetiti evanđeoskoj službi. DA 105.3

Nakon dolaska u Salaminu, apostoli su “propovijedali. riječ Božju u židovskim sinagogama. Prođoše sav otok do Pafa, gdje se namjeriše na nekog vračara, lažnog židovskog proroka. Ime mu bijaše Barjesus, a pripadao je krugu prokonzula Sergija Pavla, umna čovjeka. Ovaj dozva k sebi Barnabu i Savla i zaželi da čuje riječ Božju. Ali im se suprotstavi Elima, vračar - jer to znači ime njegovo - nastojeći prokonzula odvratiti od vjere.” DA 105.4

Sotona ne dopušta izgradnju Božjeg kraljevstva na Zemlji bez borbe. Sile zla uključene su u neprekidni rat protiv oruđa određenih da sire Radosnu vijest, i ove su sile tame posebno aktivne kad se istina naviješta ljudima na dobru glasu i poznatima po poštenju. Tako je bilo i kad je Sergije Pavao, prokonzul Cipra, slušao evanđeosku vijest. Prokonzul je pozvao apostole da ga upoznaju s viješću koju su donijeli, i sad su ga sile zla, djelujući preko vračara Elime, nastojale pogubnim vračarevim primjedbama odvratiti od vjere i tako osujetiti Božje nakane. DA 106.1

Tako pali neprijatelj uvijek radi da bi u svojim redovima zadržao utjecajne ljude, koji bi, kad bi se obratili, mogli djelotvorno poslužiti u Božjem djelu. Ali vjerni evanđeoski radnik ne treba se bojati da će ga neprijatelj pobijediti, jer se snagom koju je dobio odozgo može oduprijeti svim sotonskim utjecajima. DA 106.2

Premda ozbiljno pritisnut Sotonom, Pavao je imao hrabrosti ukoriti čovjeka preko kojeg je neprijatelj djelovao. “Pun Duha Svetoga” apostol “uperi u nj pogled i reče: ‘O stvore puni svake lukavštine i zloće, sine đavolski i neprijatelju svake pravednosti, zar nećeš prestati iskrivljivati prave putove Gospodnje? Evo, sad će ruka Gospodnja pasti na te: oslijepit ćeš i za neko vrijeme nećeš gledati sunca!’ U isti čas pade na nj mrak i tama, te on, vrteći se naokolo, poče tražiti vodiča. Tada prokonzul, videči što se dogodilo, prigrli vjeru, duboko potresen naukom Gospodnjom.” DA 106.3

Vračar je zatvorio oči pred dokazima evanđeoske istine i Gospodin je u pravednoj srdžbi učinio da se zatvore njegove fizičke oči uskrativši mu danje svjetlo. Sljepoća nije bila trajna, već samo za neko vrijeme, da bi bio upozoren da se treba pokajati i zatražiti oprost od Boga kojeg je tako teško uvrijedio. Zbunjenost u kojoj se našao poništila je učinak njegovog lukavog nastupa protiv Kristova nauka. Činjenica da sada mora slijepo pipati pokazala je svima da su čuda koja su apostoli činili, a koja je Elima proglasio beznačajnima, bila učinjena Božjom silom. Osvjedočen u istinitost nauka koji su apostoli iznosili, prokonzul je prihvatio Evanđelje. DA 106.4

Elima nije bio obrazovan ćovjek, ali je bio posebno osposobljen da vrši Sotonino djelo. Oni koji propovijedaju istinu o Bogu srest će prepredenog neprijatelja u mnogo različitih oblika. Katkad će to biti učena osoba, ali najčešće su to neznalice, ljudi koje je Sotona podučio da postanu uspješna oruđa u varanju duša. Dužnost je Kristovog propovjednika da vjerno ostane na svojem položaju, u Božjem strahu i Njegovoj snazi. Tako može unijeti zabunu u Sotonine redove i u ime Gospodnje pobijediti. DA 106.5

Pavao i njegovo društvo nastavili su putovanje u Pergu u Pamfiliji. Put je bio vrlo naporan; bili su izloženi teškoćama i oskudici, a opasnosti su ih vrebale na sve strane. U mjestima i gradovima kroz koje su prolazili te na samotnim putovima bili su izloženi znanim i neznanim opasnostima. Ali Pavao i Barnaba naučili su se uzdati u Božju snagu koja izbavlja. Srca su im bila ispunjena toplom ljubavlju za duše koje ginu. Kao vjerni pastiri u potrazi za izgubljenim ovcama, uopće nisu razmišljali o sebi i svojoj udobnosti. Zaboravljajući na sebe, nisu klonuli kad su bili umorni, gladni i izloženi hladnoći. Pred sobom su imali samo jedan cilj - spasenje onih koji su odlutali iz tora. DA 107.1

Upravo se ovdje Marko, svladan strahom i obeshrabrenjem, za neko vrijeme pokolebao u namjeri da se cijelim srcem posveti Gospodnjem djelu. Nenaviknut na teškoće, obeshrabrio se zbog opasnosti i oskudice kojima je bilo popraćeno putovanje. On je uspješno radio u povoljnim okolnostima, ali sada, usred protivljenja i opasnosti koje tako često prate pionira, nije mogao podnijeti teškoće kao dobar vojnik križa. On je tek trebao naučiti sučeljavati se s opasnostima, progonstvom i neprijateljstvom. Kako su apostoli napredovali, a moglo se očekivati da će ih očekivati još veće teškoće, Marko se uplašio i, izgubivši svu odvažnost, odbio ići dalje te se vratio u Jeruzalem. DA 107.2

Zbog ovog odustajanja Pavao je Marka ocijenio nepovoljno, u jednom trenutku čak vrlo oštro. S druge strane, Barnaba ga je opravdavao zbog njegova neiskustva. Osjećao je da Marko ne bi trebao napustiti propovjedničku službu jer je u njemu vidio osobine koje ga mogu osposobiti za korisnog Kristovog radnika. U godinama koje su slijedile njegovo zalaganje za Marka bilo je bogato nagrađeno, jer se mladić potpuno predao Gospodinu i djelu naviještanja evanđeoske vijesti u teškim područjima. Uz Božji blagoslov i mudro Barnabino poučavanje, Marko se razvio u vrijednog i korisnog radnika. DA 107.3

Pavao se poslije pomirio s Markom i prihvatio ga kao suradnika. Također ga je preporučio Kološanima kao suradnika “za kraljevstvo Božje” i utjehu. (Kološanima 4,11). Nešto prije svoje smrti Pavao je o Marku rekao da mu je “vrlo koristan za službu” (2. Timoteju 4,11). DA 107.4

Nakon Markova odlaska Pavao i Barnaba posjetili su Antiohiju u Pizidiji i u subotu otišli u židovsku sinagogu. “Poslije čitanja Zakona i Proroka nadstojnici sinagoge poslaše nekoga da im rekne: ‘Braćo, ako imate kakvu opomenu za narod, govorite!’” Budući da su bili tako pozvani, “ustade Pavao, rukom dade znak i reče: ‘Izraelci i vi ostali priznavaoci pravoga Boga, čujte!” Zatim je slijedilo predivno izlaganje. Prikazao je način na koji je Bog u povijesti postupao sa Židovima počevši od njihova oslobođenja iz egipatskog ropstva, kako je bio obećan Spasitelj iz Davidova potomstva i smjelo ustvrdio da je “iz njegova potomstva Bog, prema obećanju, podigao Izraelu Spasitelja: Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan kao glasnik i preteča svemu izraelskom narodu propovijedao krštenje u znak obraćenja. A kad se primicao koncu života, izjavio je: ‘Ja nisam ono što vi mislite da jesam. Ali pazite! Poslije mene dolazi onaj kome ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’” Tako je u sili navijestio Isusa kao Spasitelja ljudi, prorečenoga Mesiju. DA 108.1

Kad je to izjavio, Pavao je nastavio: “Braćo, sinovi Abrahamova roda, i ostali među vama koji priznajete pravoga Boga, nama je bila poslana ova riječ o spasenju. Dakako, stanovnici Jeruzalema i njihovi članovi Velikog vijeća nisu upoznali Isusa; osuđujući ga ispuniše riječi proročke koje se čitaju svake subote.” DA 108.2

Pavao se nije ustručavao iznijeti pravu istinu kako su židovski vođe odbacili Spasitelja. “Iako na njemu ne nađoše nikakve krivnje koja bi zasluživala smrt,” izjavio je apostol, “tražili su od Pilata da ga pogubi. Kad tako ispuniše sve što je o njemu pisano, skinuše ga s križa i položiše u grob. Ali ga Bog uskrisi od mrtvih. I mnogo dana ukazivao se onima koji su s njim uzišli iz Galileje u Jeruzalem, a koji su sada njegovi svjedoci pred narodom.” DA 108.3

“I mi vam navješćujemo Radosnu vijest”, nastavio je apostol, “da je obećanje dano našim ocima ispunio Bog nama, njihovoj djeci, uskrisivši Isusa, kako i stoji pisano u drugome psalmu: ‘Ti si sin moj, ja te danas rodih.’ A da ga je Bog uskrisio od mrtvih i da se više neće vratiti istrunuću, to je ovim rekao: ‘Vama ću ispuniti neprevarljiva obećanja dana Davidu.’ Zato im na jednom drugom mjestu veli: ‘Nećeš dopustiti da Svetac tvoj istrune.’ A David je umro pošto je svoj život proveo služeći Bogu, pridružio se svojim očevima i istrunuo. Ali onaj koga je Bog uskrisio nije istrunuo.” DA 108.4

Nakon što je otvoreno govorio o ispunjenju poznatih proročanstava o Mesiji, Pavao im je propovijedao o pokajanju i oprostu grijeha zahvaljujući zaslugama njihovog Spasitelja Isusa. “Neka vam dakle, braćo,” rekao je, “znano bude: po Ovome vam se navješćuje oproštenje grijeha! Po Ovome se tko god vjeruje, opravdava od svega od čega se po Mojsijevu zakonu niste mogli opravdati!” (DF) DA 109.1

Božji Duh je pratio izgovorene riječi i srca su bila ganuta. Apostolovo pozivanje na starozavjetna proročanstva i njegova tvrdnja da su se ona ispunila u službi Isusa iz Nazareta, osvjedočilo je mnoge duše koje su čeznule za dolaskom obećanog Mesije. I govornikove riječi, kojima je potvrdio da je Radosna vijest o spasenju upućena Židovima i poganima podjednako, donijela je nadu i radost onima koji se nisu ubrajali među Abrahamovu djecu po tijelu. DA 109.2

“Dok su izlazili, prisutni su ih molili da im o tome govore i slijedeće subote.” Nakon što se zbor konačno razišao, “mnogi Židovi sa štovateljima pravoga Boga, proselitima”, koji su prihvatili Radosnu vijest objavljenu toga dana, “pođoše za Pavlom i Barnabom. Oni su ih, u razgovoru s njima, nagovarali da ustraju u milosti Božjoj.” DA 109.3

Zanimanje koje je u Antiohiji Pizidijskoj izazvalo Pavlovo izlaganje okupilo je iduće subote “gotovo sav grad da čuje riječ Božju. Kad Židovi vidješe toliki narod, napuniše se zavisti te na Pavlove riječi odgovoriše uvredama protiv Boga. DA 109.4

Tada im Pavao i Barnaba odlučno rekoše: ‘Vama je najprije trebalo propovijedati riječ Božju. Ali kako je vi od sebe odbijate i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, mi se obraćamo poganima, jer nam je tako zapovjedio Gospodin: ‘Postavio sam te svjetlom poganima, da im budeš spasenje do kraja zemlje.’” DA 109.5

“Kad pogani to čuše, počeše veselo slaviti riječ Gospodnju i prigrliše vjeru svi koji bijahu usmjereni vječnom životu.” Oni su se posebno radovali što ih je Krist prihvatio kao Božju dje cu i zahvalnog su srca slušali objavljenu riječ. Oni koji su povjerovali, gorljivo su odnosili evanđeosku vijest drugima i tako “se raširi riječ Gospodnja po svoj okolici”. DA 109.6

Prije više stoljeća nadahnuto je pero opisalo ovo obraćenje neznabožaca, ali ta su proročanstva bila tek maglovito shvaćena. Hošea je rekao: “A djece Izraelove bit će brojem ko pijeska u moru sto se izmjerit ne može ni izbrojit. Umjesto da im govore: Vi niste moj narod, zvat ću ih: Sinovi Boga živoga.” I opet: “I posijat ću ga u zemlji, zamilovat ću Nemilu, Ne-narodu mom reći ću: ‘Ti si narod moj!’ a on će reći: ‘Bože moj!’” (Hosea 2,1.25) DA 110.1

Sam je Spasitelj tijekom svoje zemaljske službe prorekao sirenje Evanđelja među poganima. U prispodobi o vinogradu rekao je nepokajanim Židovima: “Tako će vam se - velim - oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.” (Matej 21,43) Nakon uskrsnuća naložio je učenicima da idu k “svim narodima” i “uće ih”. Nitko nije smio ostati neopomenut, trebali su propovijedati “Radosnu vijest svakom stvorenju”. (Matej 28,19; Marko 16,15) DA 110.2

Obraćajući se neznabošcima u Antiohiji Pizidijskoj, Pavao i Barnaba nisu prestali raditi za Židove ni na jednom mjestu, kad god se pružila prilika da imaju slušatelje. Poslije su u Solunu, Korintu, Efezu i u drugim važnim središtima Pavao i njegovi suradnici propovijedali Evanđelje i Židovima i poganima. Ali glavnu energiju odsad su usmjerili na izgradnju Božjeg kraljevstva u neznabožačkim područjima, među narodom koji je malo ili nikako poznavao pravoga Boga i Njegova Sina. DA 110.3

Pavlovo srce i srce njegovih suradnika kucalo je za one koji su “bez Krista bili otuđeni od izraelskog građanstva, bez dijela u Savezima obećanja, bez nade i bez Boga u ovom svijetu”. Zahvaljujući neumornoj službi apostola među poganima, ovi “tuđinci i gosti”, koji su “nekoć bili daleko”, razumjeli su da su postali “blizu krvlju Kristovom” i da vjerom u Njegovu žrtvu pomirnicu mogu postati “sugrađani svetih i ukućani Božji”. (Efežanima 2,12.13.19) DA 110.4

Napredujući vjerom, Pavao je neumorno radio na uzdizanju Božjeg kraljevstva među onima koje su učitelji u Izraelu zanemarili. Stalno je uzvisivao Krista Isusa kao “Kralja kraljeva i Gospodara gospodara” (1. Timoteju 6,15) i pozivao vjernike da budu “u njemu čvrsto ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom” (Kološanima 2,7). DA 110.5

Za one koji vjeruju Krist je siguran temelj. Na ovom živom kamenu mogu graditi i Židovi i pogani. Dovoljno je širok za sve i dovoljno čvrst da izdrži težinu i breme cijelog svijeta. Ovu je činjenicu sam Pavao priznavao. U završnim danima svoje službe, kad se obraćao skupini poganskih vjernika koji su ostali ustrajni u svojoj ljubavi prema istini Evanđelja, apostol je pisao: Vi ste “nazidani na pravom temelju - na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus” (Efežanima 2,20). DA 111.1

Budući da se evanđeoska vijest proširila po Pizidiji, nevjerni Židovi iz Antiohije u svojoj slijepoj predrasudi “razjariše ugledne štovatelje pravoga Bog i gradske prvake; tako zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe te ih izbaciše” iz tog područja. DA 111.2

Ovaj postupak nije obeshrabrio apostole; sjetili su se riječi svoga Učitelja: “Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!” (Matej 5,11.12) DA 111.3

Vijest Evanđelja širila se i apostoli su imali razloga da se osjete ohrabrenima. Njihov rad među Pizidijcima u Antiohiji bio je bogato blagoslovljen, a vjernici koje su ostavili da neko vrijeme sami nastave posao “bijahu puni radosti Duha Svetoga”. DA 111.4