Djela Apostolska

18. Propovijedanje medu neznabošcima

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 14,1-26.

Iz Antiohije u Pizidiji Pavao i Barnaba krenuli su u Ikonij. U ovom su mjestu, kao i u Antiohiji, počeli raditi među svojim sunarodnjacima u sinagogi. Naišli su na značajan uspjeh jer je “veliko mnoštvo Židova i pogana prigrlilo vjeru”. No u Ikoniju, kao i u drugim mjestima u kojima su apostoli djelovali, “Židovi što su ostali nevjerni razjariše i ogorčiše pogane protiv braće”. DA 112.1

Međutim, apostoli se nisu dali odvratiti od svoje zadaće jer su mnogi prihvaćali Kristovo Evanđelje. Nastavili su raditi unatoč protivljenju, zavisti i predrasudama, “propovijedajući smjelo, oslonjeni na Gospodina” i Bog “potvrđivaše propovijedanje o svojoj milosti čineći čudesne znake preko njihovih ruku”. Ovi dokazi božanskog odobravanja snažno su utjecali na umove onih koji su bili otvoreni za svjedočenje i tako se umnožavao broj obraćenika na Evanđelje. DA 112.2

Sve veća popularnost vijesti koju su apostoli naviještali ispunila je nevjerne Židove zavišću i mržnjom pa su odlučili zaustaviti Pavlov i Barnabin rad. Lažnim izvještajima i preuveličavanjem izazvali su kod vlasti strah da se čitav grad izlaže opasnosti od pobune. Izjavili su da se veliki broj ljudi pridružuje apostolima i tvrdili da to čine s tajnim i opasnim namjerama. DA 112.3

Zbog ovih optužbi učenici su bili višeput izvedeni pred vlasti, ali je njihova obrana bila tako jasna i razumna, i njihovo objašnjenje onoga što naučavaju tako smireno i razumljivo da su stekli snažnu naklonost. Premda su vlasti zbog lažnih optužbi koje su čule imale prema njima određene predrasude, nisu im se usuđivale zabraniti rad. Morale su priznati da Pavlov i Barnabin nauk nastoji ljude učiniti poštenim građanima koji poštuju zakone, i da bi se moral i red u gradu poboljšao kad bi ljudi prihvatili istine koje su apostoli naučavali. DA 113.1

Zahvaljujući protivljenju na koje su učenici naišli, vijest istine je dobila veliki publicitet; Židovi su vidjeli da su njihovi napori da spriječe rad novih učitelja doveli do toga da se još veći broj pridruži novoj vjeri. “Tada se stanovništvo gradsko razdijeli: jedni bijahu za Židove, drugi za apostole.” DA 113.2

Vođe među Židovima toliko su se rasrdili zbog razvoja događaja da su odlučili svoje ciljeve postići nasiljem. Raspalivši najgore strasti nepismene, bučne svjetine, uspjeli su stvoriti metež koji su pripisali naučavanju učenika. Očekivali su da će zahvaljujući ovoj lažnoj optužbi dobiti pomoć vlasti u ostvarenju svoje namjere. Odlučili su da se apostolima ne smije omogućiti prilika za opravdanje i da se svjetina treba umiješati tako što će Pavla i Barnabu kamenovati; time će zaustaviti njihov rad. DA 113.3

Prijatelji apostola, premda nevjerni, upozorili su ih na pokvarene namjere Židova i savjetovali ih da se ne izlažu nepotrebno razularenoj svjetini i da pobjegnu kako bi sačuvali život. Na to su Pavao i Barnaba potajno napustili Ikonij ostavljajući vjernike da neko vrijeme sami nastave rad. Nisu namjeravali otići zauvijek; namjeravali su se vratiti kad se uzbuđenje smiri i dovršiti otpočeto djelo. DA 113.4

U sva vremena i u svakoj zemlji Božji su se vjesnici morali suočiti s ogorčenim protivljenjem onih koji su svjesno odlučili odbaciti nebesko svjetlo. Često je izgledalo da su neprijatelji Evanđelja neistinitim prikazivanjem i lažima uspjeli zatvoriti vrata kroz koja bi Božji vjesnici mogli doprijeti do ljudi. Ali ova vrata ne mogu ostati zauvijek zatvorena i Gospodin je često, kad su se Njegovi sluge nakon nekog vremena vratili da nastave rad, silno djelovao njima u prilog omogućivši im da podignu spo-menike u slavu Njegova imena. DA 113.5

Protjerani iz Ikonija, apostoli su otišli u Listru i Derbu, gradove u Likaoniji. Pučanstvo ovih gradova bilo je uglavnom pogansko, praznovjerno, ali među njima je bilo i onih koji su bili spremni poslušati i prihvatiti evanđeosku vijest. Apostoli su odlučili raditi u ovim mjestima i okolici nadajući se da će izbjeći židovske predrasude i progonstvo. DA 113.6

U Listri nije bilo židovske sinagoge, premda je u gradu živjelo nekoliko Židova. Mnogi stanovnici Listre odlazili su u hram posvećen Jupiteru. Kad su se Pavao i Barnaba pojavili u gradu, okupili Listrane i objasnili im jednostavne istine Evanđelja, mnogi su ovaj nauk pokušali povezati sa svojim praznovjernim štovanjem Jupitera. DA 114.1

Apostoli su ovim idolopoklonicima nastojali prenijeti spoznaju o Bogu Stvoritelju i Njegovom Sinu, Spasitelju ljudskog roda. Prvo su im ukazali na čudesna Božja djela - na Sunce, Mjesec i zvijezde, na skladan redoslijed godišnjih doba, na goleme planine pokrivene snijegom, na visoka stabla i druga čuda prirode koja prikazuju sposobnosti što nadmašuju ljudsko shvaćanje. Pomoću ovih djela Svemogućega apostoli su pogane upućivali na razmišljanje o velikom Vladaru svemira. DA 114.2

Kad su objasnili ove osnovne istine o Stvoritelju, apostoli su Listranima govorili o Božjem Sinu koji je s Neba sišao na naš svijet zato što voli ljude. Govorili su o Njegovom životu i službi, kako su Ga odbacili oni koje je došao spasiti, o suđenju i raspeću, o uskrsnuću i uzašašću na Nebo gdje djeluje kao zastupnik ljudi. Tako su Pavao i Barnaba u Božjem Duhu i sili propovijedali Evanđelje u Listri. DA 114.3

Jednom prilikom, dok je narodu govorio o Kristu kao iscjelitelju bolesnih i nevoljnih, Pavao je među slušateljima zapazio hromog čovjeka koji s njega nije skidao pogleda, koji je prihvaćao njegove riječi i vjerovao u njih. Pavlovo se srce sažalilo nad tim nesretnikom u kojem je vidio da “ima vjeru tako da može ozdraviti”. Okružen idolopoklonicima, Pavao je hromom čovjeku zapovjedio da stane na noge. Dotad je jadnik mogao samo sjediti, ali sada je odmah poslušao Pavlovu zapovijed i po prvi put u svojem životu stao na noge. Naporom vjere došla je snaga i ovaj čovjek bolesnih nogu “skoći i prohoda”. DA 114.4

“A mnoštvo naroda koje vidje što Pavao učini zavika likaonski: ‘Bogovi su u ljudskom obliku sišli k nama.’” Ova je izjava bila u skladu s njihovom predajom da bogovi povremeno posjećuju Zemlju. Barnabu su nazvali Zeusom, ocem bogova, zbog njegova dostojanstvenog izgleda te blagosti i dobrote izražene na njegovu licu. Pavla su smatrali Hermesom “jer je. Vodio riječ”, jer je bio ozbiljan, aktivan i rječit iznoseći riječi opomene i pouke. DA 114.5

Želeći im pokazati zahvalnost, Listrani su od Zeusova svećenika tražili da ukaže apostolima čast pa je on doveo “junce s vijencima do gradskih vrata i htjede zajedno s narodom prinijeti žrtvu”. Pavao i Barnaba, koji su se povukli na odmor, nisu znali za ove pripreme. Međutim, ubrzo im je pozornost privukla glazba i oduševljeni povici velikog mnoštva koje je došlo pred kuću u kojoj su odsjeli. DA 115.1

Kad su shvatili razlog tog posjeta i uzbuđenja koje ga je pratilo, apostoli “razderu haljine svoje te skoče prema narodu” ponadavši se da će spriječiti njihovu nakanu. Glasno, molećivim glasom koji je nadjačao viku naroda, Pavao je tražio da ga saslušaju; kad je buka iznenada prestala, rekao je: “Ljudi, što to činite?! I mi smo smrtnici kao i vi! Ali vam kao Radosnu vijest donosimo zapovijed da se obratite od tih ispraznih stvorova živome Bogu, koji stvori nebo, zemlju, more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima pustio sve pogane da idu svojim putovima; ipak nije nikad prestajao davati svjedočanstvo za samoga sebe svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem.” DA 115.2

Ali bez obzira na to što su apostoli jasno zanijekali da su bogovi, i bez obzira na Pavlov trud da misli naroda usmjeri k pravome Bogu koji je jedini dostojan obožavanja, bilo je gotovo nemoguće odvratiti ove pogane od namjere da im prinesu žrtvu. Toliko su snažno vjerovali da su ovi ljudi bogovi i tako je veliko bilo njihovo oduševljenje, da su odbili priznati svoju zabludu. Izvještaj kaže da su ih “jedva uspjeli zaustaviti”. DA 115.3

Listrani su zaključili da su vlastitim očima vidjeli čudesnu moć apostola. Vidjeli su kako je hromi, koji nikad prije nije mogao hodati, sada savršeno zdrav i snažan. Pavao ih je tek nakon mnogo nagovaranja i pažljivog objašnjenja svoje i Barnabine zadaće kao predstavnika nebeskog Boga i Njegova Sina, velikog Iscjelitelja, uspio uvjeriti da odustanu od svoje nakane. DA 115.4

Rad Pavla i Barnabe u Listri iznenada je zaustavila zloća nekih Židova koji su došli “iz Antiohije i Ikonija”, a koji su, čuvši o uspjehu djelovanja apostola među Likaoncima, odlučili krenuti za njima i tamo ih progoniti. Došavši u Listru, ovi su Židovi uskoro uspjeli nadahnuti narod duhom ogorčenosti koji je pokretao njihove misli. Zbog iskrivljenih riječi i kleveta, oni koji su Pavla i Barnabu domalo smatrali božanskim bićima, sada su bili uvjereni da su apostoli zapravo gori od ubojica i da zaslužuju smrt. DA 115.5

Razočaranje koje su Listrani doživjeli kad im nije bilo dopušteno da prinesu žrtve apostolima, pripremilo ih je da se okrenu protiv Pavla i Barnabe sa žarom sličnim onom kojim su ih htjeli slaviti kao bogove. Židovi su im zapovjedili da Pavlu ne dopuste govoriti tvrdeći da će, ako mu to dopuste, začarati narod. DA 116.1

Ubrzo je krvoločni plan neprijatelja Evanđelja proveden. Po-koravajući se utjecaju zla, Listrane je opsjeo sotonski bijes, pa kad su uhvatili Pavla, bez milosti su ga kamenovali. Apostol je pomislio da mu je došao kraj. Živo se sjetio Stjepanove mučeničke smrti u kojoj je i sam okrutno sudjelovao. Izranjavan i od bolova onesviješten, pao je na zemlju, a razbješnjela svjetina odvukla ga je “izvan grada misleći da je mrtav”. DA 116.2

U ovom mračnom času kušnje skupina listranskih vjernika, koja se Pavlovim i Barnabinim radom obratila u Isusovu vjeru, ostala je vjerna i nepokolebljiva. Bezumno protivljenje i okrutno progonstvo od strane njihovih neprijatelja samo je učvrstilo vjeru ove posvećene braće. I sada, unatoč opasnosti i prijeziru, ona su pokazala odanost time što su se u tuzi okupila oko tijela onoga za kojeg su vjerovala da je mrtav. DA 116.3

Kako su se iznenadila kad je usred njihovih jauka apostol iznenada podigao glavu i ustao s hvalom Bogu na usnama! Vjernici su ovaj iznenadni oporavak Božjeg sluge smatrali ćudom božanske sile; činilo se kao da je promjena njihove vjere potvrđena nebeskim pečatom. Radovali su se neizrecivom radošću i slavili Boga obnovljenom vjerom. DA 116.4

Jedan od onih koji su se obratili u Listri i bili očevici Pavlova stradanja, poslije će postati istaknuti radnik za Krista i s apostolom dijeliti muke i radosti pionirskog rada u teškim područjima. Taj se mladić zvao Timotej. Kad su Pavla izvukli iz grada, ovaj je mladi učenik bio među onima koji su stali po kraj njegovog naizgled beživotnog tijela i koji ga je vidio kako, izranjen i krvav, ustaje s hvalom na usnama što je smio stradati zbog Krista. DA 116.5

Dan nakon Pavlova kamenovanja apostoli su otišli u Derbu, gdje je njihov rad bio blagoslovljen i mnoge su duše prihvatile Krista kao svojeg Spasitelja. Ali “pošto su navijestili Radosnu vijest i ovome gradu te mnoge učinili ućenicima”, ni Pavao ni DA 116.6

Barnaba nisu bili spremni nastaviti rad na drugim mjestima a da ne utvrde vjeru obraćenika koje su neko vrijeme morali ostaviti u mjestima u kojima su nedavno djelovali. I zato su se, bez obzira na opasnost, vratili “u Listru, Ikonij i Antiohiju. Utvrđivali su duše učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri”. Mnogi su prihvatili Radosnu vijest i tako se izložili prijeziru i protivljenju. Njih su apostoli nastojali utvrditi u vjeri da bi obavljeno djelo moglo opstati. DA 117.1

Apostoli su novoobraćenike nastojali okružiti zaštitom evanđeoskog reda kao važnim čimbenikom duhovnog rasta. U svim mjestima Likaonije i Pizidije, u kojima je bilo vjernika, ustrojene su crkve. U svakoj su crkvi bili postavljeni službenici i uspostavljen red i sustav za obavljanje svega što je povezano s duhovnom dobrobiti vjernika. DA 117.2

Ovo je bilo u skladu s evanđeoskim planom ujedinjenja svih vjernika u jedno tijelo i Pavao je ustrajavao na provođenju ovog plana tijekom cijele svoje službe. Oni koji su na bilo kojem mjestu njegovim radom prihvatili Krista za Spasitelja, bili 186 su u određeno vrijeme ustrojeni u crkvu. To je radio i onda kad je bilo samo nekoliko vjernika. Tako su kršćani bili podučavani da pomažu jedni drugima podsjećajući se na obećanje: DA 117.3

“Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.” (Matej 18,20) DA 117.4

A Pavao nije zaboravio na tako ustrojene crkve. Briga za ove crkve počivala je na njemu kao breme koje je bivalo sve veće. Koliko god mala bila skupina, ona je bila predmet njegove stalne skrbi. Nježno je bdio nad manjim crkvama, svjestan da im je potrebna posebna skrb kako bi se vjernici učvrstili u istini i bili poučeni da se ozbiljno i nesebično zalažu za ljude u svojoj okolini. DA 117.5

U svim svojim misionarskim pothvatima Pavao i Barnaba su nastojali slijediti Kristov primjer dragovoljne žrtve i odanog, ozbiljnog rada za duše. Potpuno budni, revni i neumorni, nisu obraćali pozornost na sklonosti ili osobnu udobnost, već su s brižnom molitvom neprekidno radeći sijali sjeme istine. A istodobno sa sijanjem sjemena apostoli su pazili da svima koji su se opredijelili za Evanđelje daju praktične upute od neprocjenjive vrijednosti. Ovaj duh ozbiljnosti i bogobojaznosti ostavio je u mislima novih učenika trajan dojam o važnosti evanđeoske vijesti. DA 117.6

Kad bi se obratili ljudi koji su obećavali i imali sposobnosti, kao u slučaju Timoteja, Pavao i Barnaba ozbiljno su im nastojali ukazati na potrebu rada u vinogradu. A kad bi apostoli otišli u drugo mjesto, vjera ovih ljudi nije se pokolebala; zapravo se povećala. Bili su vjerno upućeni u put Gospodnji i poučeni kako da nesebično, ozbiljno i ustrajno rade na spasenju svojih bližnjih. Ova pažljiva poduka novoobraćenika bila je važan čimbenik značajnog uspjeha koji je pratio Pavla i Barnabu dok su propovijedali Evanđelje u neznabožačkim zemljama. DA 118.1

Prvo misijsko putovanje brzo se bližilo kraju. Preporučivši novoustrojene crkve Gospodinu, apostoli su pošli u Pamfiliju i, “pošto su u Pergi navijestili riječ, siđoše u Ataliju. Odande otploviše u Antiohiju.” DA 118.2