Djela Apostolska

16. Radosna vijest u Antiohiji

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 11,19-26; 13,1-3.

Nakon što su učenici zbog progonstva bili istjerani iz Jeruzalema, evanđeoska vijest naglo se proširila u područja izvan Palestine, i u važnim središtima osnovane su mnoge male skupine vjernika. Neki od učenika “stigoše do Fenicije, Cipra i Antiohije” propovijedajući Riječ. Njihov je rad obično bio ograničen na Hebreje i grčke Židove, koji su u to vrijeme živjeli u velikim kolonijama u gotovo svim gradovima svijeta. DA 98.1

Među mjestima u kojima je Evanđelje prihvaćeno s radošću spominje se Antiohija, u ono vrijeme sirijska metropola. Razvijena trgovina koja se odvijala u ovom napučenom središtu dovela je u grad mnoge ljude različitih nacionalnosti. Osim toga, Antiohija je bila poznata kao stjecište ljubitelja uživanja i zadovoljstava zbog svojeg povoljnog položaja, prekrasne okolice, bogatstva, kulture i profinjenosti. U apostolsko doba ona je postala grad luksuza i poroka. DA 98.2

Evanđelje su u Antiohiji javno navješćivali neki učenici s Cipra i iz Cirene propovijedajući “Gospodina, Isusa” (DF). “I ruka Gospodnja bijaše s njima” pa su njihovi napori urodili plodom. “Velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.” (DF) DA 98.3

“Vijest o tome dođe do ušiju crkvi u Jeruzalemu; tada poslaše Barnabu u Antiohiju.” Po dolasku u novo polje rada, Barnaba je vidio da je djelo već uznapredovalo božanskom milošću; zato se “obradova pa ih sve opominjaše da odlučna srca ostanu vjerni Gospodinu”. DA 98.4

Bog je obilno blagoslovio Barnabin rad u Antiohiji i mnogi su se pridružili tamošnjim vjernicima. Kako se djelo razvijalo i kako je Bog otvarao prilike, Barnaba je sve više osjećao potrebu za prikladnom pomoći pa je otišao u Tarz potražiti Pavla koji je, nakon odlaska iz Jeruzalema prije nekog vremena, radio u sirijskim i cilicijskim krajevima propovijedajući “vjeru koju je nekoć htio uništiti” (Galaćanima 1,21.23). Barnaba je uspio naći Pavla i nagovoriti ga da se vrati s njim kao suradnik u službi. DA 99.1

U napučenoj Antiohiji Pavao je našao izuzetno polje za rad. Njegova učenost, mudrost i revnost vršili su snažan utjecaj na stanovništvo i prolaznike u tom gradu kulture; on je baš bio pomoć kakva je Barnabi bila potrebna. Čitavu godinu dva su učenika složno radila u službi vjere donoseći mnogima spasonosnu spoznaju o Isusu iz Nazareta, Otkupitelju svijeta. DA 99.2

Upravo su u Antiohiji učenici prvi put nazvani kršćanima. To su ime dobili zato što je Krist bio glavni predmet njihova propovijedanja, naučavanja i razgovora. Stalno su ponavljali događaje koji su se odigrali za vrijeme Njegove zemaljske službe, kad su učenici bili blagoslovljeni Njegovom osobnom prisutnošću. Neumorno su propovijedali Njegov nauk i čuda ozdravljenja. Drhtavim usnama i suznih očiju govorili su o Njegovoj patnji u vrtu, izdaji, suđenju i smaknuću, o strpljenju i poniznosti kojom je trpio poniženje i mučenje kojem su Ga izložili Njegovi neprijatelji te božanskoj samilosti kojom se molio za one koji su Ga progonili. Njegovo uskrsnuće, uzašašće i djelo zastupanja palog čovjeka na Nebu bili su predmeti kojima su se najradije bavili. Nije čudo da su ih pogani prozvali kršćanima, jer su propovijedali Krista i po Njemu upućivali svoje molbe Bogu. DA 99.3

Ime kršćani dao im je zapravo Bog. To je kraljevsko ime dano svima koji se udružuju s Kristom. O ovom je imenu Jakov poslije pisao: “Zar vas upravo bogataši ne tlače i ne vuku na sudove? Zar upravo oni ne psuju lijepo ime koje nosite?” (Jakov 2,6.7) A Petar je objavio: “Ali, ako tko trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, već neka hvali Boga tim imenom.” “Blago vama ako vam se izruguju zbog Kristova imena, jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva na vama!” (1. Petrova 4,16.14) DA 99.4

Vjernici u Antiohiji shvatili su da je Bog spreman u njihovom životu proizvesti “htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti” (Filipljanima 2,13). Budući da su živjeli usred naroda koji je naizgled malo mario za ono što je od vječne vrijednosti, nastojali su privući pozornost iskrenih u srcu i pozitivno svjedočiti o Onome koga su voljeli i služili Mu. U poniznoj službi naučili su ovisiti o snazi Svetoga Duha da riječi života budu djelotvorne. I tako su u različitim životnim prilikama svakodnevno svjedočili o svojoj vjeri u Krista. DA 99.5

Primjer Kristovih sljedbenika u Antiohiji treba danas biti nadahnuće svakom vjerniku u velikim gradovima. Premda je Božja volja da u važna središta dođu izabrani posvećeni i daroviti radnici koji će voditi javne evangelizacije, Njegov je cilj također da se vjernici koji žive u tim gradovima koriste svojim od Boga danim talentima u radu za duše. Bogati su blagoslovi pripremljeni za one koji se potpuno pokore Božjem pozivu. Kad takvi radnici budu nastojali zadobiti duše za Isusa, ustanovit će da su se mnogi ljudi, koji nikad ne bi bili dosegnuti na neki drugi način, spremni odazvati na razuman osobni rad. DA 100.1

Božje djelo na Zemlji danas ima potrebu za živim predstavnicima biblijske istine. Rukopoloženi propovjednici sami nisu dorasli zadaći upozoravanja velikih gradova. Bog poziva ne samo propovjednike, već i liječnike, medicinsko osoblje, literarne evanđeliste, biblijske radnike i druge posvećene vjernike s razlićitim talentima, koji imaju spoznaju Božje riječi i koji poznaju snagu Njegove milosti, da razmotre potrebe ovih neopomenutih gradova. Vrijeme brzo prolazi i mnogo toga još treba učiniti. Mora se uporabiti svako sredstvo da se mudro iskoriste sadašnje mogućnosti. DA 100.2

Pavla je rad u Antiohiji u zajednici s Barnabom ojaćao u uvjerenju da ga je Bog pozvao da obavi posebno djelo u neznabožačkom svijetu. U vrijeme njegova obraćenja Gospodin mu je objavio da ga postavlja za propovjednika poganima da im otvori “oći, da se obrate od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu, da vjerom u me [u Krista] postignu oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima” (Djela 26,18). Anđeo koji se javio Ananiji rekao je za Pavla: “... jer je taj čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime i pred pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove.” (Djela 9,15) A samom Pavlu, poslije u njegovom kršćanskom životu, dok se molio u jeruzalemskom hramu, javio se anđeo s Neba i zapovjedio mu: “Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima!” (Djela 22,21) DA 100.3

Tako je Gospodin naložio Pavlu da uđe u široko misijsko polje za neznabožački svijet. Da bi ga pripremio za ovaj opsežan i težak rad, Bog ga je doveo u prisnu vezu sa sobom i njegovim zapanjenim očima pokazao ljepotu i slavu Neba. Njemu je palo u zadaću objavljivanje “Tajne sakrivene od vječnosti” (Rimljanima 16,25) - “tajne svoje volje” (Efežanima 1,9); “koja u prošlim vremenima nije bila saopćena ljudima kako ju je sada Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima: da su pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću,” tvrdi Pavao, “kojoj sam postao službenik... Meni najmanjemu od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo Kristovo bogatstvo i da svima iznesem na svjetlo provedbu Tajne koja je od vječnosti bila sakrivena u Bogu, stvoritelju svega, da se sada po Crkvi saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (Efežanima 3,5-11) DA 101.1

Bog je obilno blagoslovio Pavlov i Barnabin rad tijekom godine koju su proboravili s vjernicima u Antiohiji. Ali nijedan od njih nije bio službeno određen za evanđeosku službu. Sad je u njihovom kršćanskom životu nastupio trenutak kad će im Bog povjeriti izvršenje teškog misionarskog pothvata, pri čemu će im biti potrebna svaka prednost koju im može pružiti posredovanje Crkve. DA 101.2

“U antiohijskoj crkvi bilo je proroka i učitelja, i to: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manaen... i Savao. Kad su jednom obavljali službu Božju Gospodinu i postili, Duh Sveti reče: ‘Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!’” Prije nego što su bili poslani kao misionari u poganski svijet, ovi su apostoli svečano posvećeni Bogu postom i molitvom te polaganjem ruku. Tako ih je Crkva ovlastila ne samo da poučavaju istinu, već da vrše obred krštenja i organiziraju crkve, budući da im je predana puna crkvena vlast. DA 101.3

Kršćanska Crkva u to je vrijeme ušla u novo važno razdoblje. Naviještanje evanđeoske vijesti među neznabošcima sada je vršeno odlučno i Crkva je snažno ojačala velikom žetvom duša. Apostoli, određeni da vode ovo djelo, bit će izloženi sumnji, predrasudama i zavisti. Njihovo naučavanje o rušenju “pregrade koja ih je rastavljala” (Efežanima 2,14), a koja je tako dugo razdvajala židovski i neznabožački svijet, prirodno će ih izložiti optužbi za krivovjerje, i mnogi gorljivi, odani Židovi smatrat će upitnim njihov autoritet propovjednika Evanđelja. Bog je predvidio teškoće s kojima će se Njegovi sluge sučeliti, pa da bi njihov rad bio besprijekoran, dao je upute Crkvi da ih javno odvoji za propovjedničku službu. Polaganje ruku na njih bilo je javno priznanje da su Božjom promisli određeni da poganima odnesu Radosnu vijest. DA 101.4

Obojica, Pavao i Barnaba, već su primili punomoć od samoga Boga i obred polaganja ruku nije dodao nikakvu novu milost ili stvarnu sposobnost. Bio je to priznati oblik određivanja za službu i priznavanje čovjekovih ovlasti u toj službi. Njime je na Božje djelo stavljen pečat Crkve. DA 102.1

Za Židove je ovaj čin bio značajan. Kad je neki Židov blagoslivljao svoju djecu, pobožno bi stavio ruke na njihovu glavu. Kad je neka životinja bila određena za žrtvu, postavljeni svećenik položio bi ruku na glavu žrtvi. A kad su propovjednici crkve u Antiohiji položili ruke na Pavla i Barnabu, oni su ovim činom zamolili Boga da izlije svoj blagoslov na izabrane apostole dok se posvećuju posebnom djelu za koje su bili određeni. DA 102.2

Poslije je obred polaganja ruku bio jako zlorabljen; ovom je činu pridavana neopravdana važnost, kao da je na onoga na koga su bile ovako položene ruke sišla neka sila koja ga je odmah osposobila za bilo koji ili svaki propovjednički posao. Ali u odvajanju ove dvojice apostola nema izvještaja koji bi ukazivao na to da im je samim polaganjem ruku dodana bilo kakva vrlina. Postoji samo jednostavan izvještaj o njihovom rukopolaganju i o tome što je ono značilo za njihov budući rad. DA 102.3

Okolnosti vezane uz odvajanje Pavla i Barnabe po nalogu Svetoga Duha, da se odrede granice službe, jasno pokazuju da Gospodin djeluje preko ustanova svoje organizirane Crkve. Prije niza godina Pavla je sam Spasitelj, kad mu je prvi put objavio svoju božansku nakanu, odmah doveo u dodir s novoustrojenom crkvom u Damasku. Osim toga, crkva u tom gradu nije bila dugo u neznanju o osobnom doživljaju obraćenog farizeja. A sada, kad je trebalo potpunije provesti božanski nalog za ono vrijeme, Sveti Duh, ponovo svjedočeći o Pavlu kao izabranom sredstvu da ponese Evanđelje poganima, prepušta Crkvi djelo polaganja ruku na njega i njegovog suradnika. A kad su vođe antiohijske crkve “obavljali službu Božju Gospodinu i postili, Duh Sveti reče: ‘Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!’” DA 102.4

Bog je svoju Crkvu na Zemlji učinio protočnikom svjetla da bi preko nje objavio svoje namjere i volju. On ni jednom svojem sluzi ne daje iskustva neovisna i suprotna iskustvu same Crkve. Niti On ijednom čovjeku daje spoznaju svoje volje za cijelu Crkvu, dok nju - Kristovo tijelo - ostavlja u mraku. U svojoj providnosti povezuje svoje sluge sa svojom Crkvom da bi se manje pouzdali u sebe, a imali veće povjerenje u druge koje On vodi da unaprijede Njegovo djelo. DA 103.1

Uvijek u Crkvi ima onih koji stalno naginju osobnoj nezavisnosti. Oni, čini se, nisu sposobni shvatiti da nezavisan duh može navesti čovjeka da ima previše povjerenja u sebe i da se više uzda u svoje prosuđivanje nego da poštuje savjet i visoko cijeni prosudbu svoje braće, posebno one koja se nalaze u službama koje je Bog namijenio vodstvu svojeg naroda. Bog je svoju Crkvu obdario posebnim autoritetom i vlašću koju nitko nema pravo zanemariti i prezreti, jer onaj tko to čini prezire Božji glas. DA 103.2

U velikoj su opasnosti oni koji su svoju osobnu prosudbu skloni smatrati nadmoćnijom. Sotonin je dobro smišljeni plan da takve razdvoji od onih koji su protočnici svjetla, preko kojih Bog radi na izgradnji i širenju svojeg djela na Zemlji. Zanemariti ili prezreti one koje je Bog odredio da nose vodeće odgovornosti u vezi s napredovanjem istine, znaći odbaciti sredstva koja je On odredio za pomoć, ohrabrenje i snagu svojem narodu. Svaki radnik u Gospodnjem djelu koji ih zaobilazi i misli da ne smije dobiti svjetlo ni preko kojeg drugog sredstva nego izravno od Boga, stavlja se u položaj u kojem ga neprijatelj može prevariti i srušiti. U svojoj mudrosti Gospodin je uredio da se prisnim zajedništvom, što ga trebaju njegovati svi vjernici, kršćanin ujedini s kršćaninom i crkva s crkvom. Tako će ljudska oruđa biti osposobljena da surađuju s božanskima. Svako će oruđe biti pokorno Svetome Duhu, a svi će vjernici biti ujedinjeni u organiziran i pravilno usmjeren napor da se svijetu objavi Radosna vijest o Božjoj milosti. DA 103.3

Pavao je ovaj čin javnog polaganja ruku smatrao početkom novog i važnog razdoblja u svojem životnom djelu. Taj će trenutak poslije smatrati početkom svojeg apostolstva u kršćanskoj Crkvi. DA 103.4

Dok je u Antiohiji svjetlo Evanđelja sjalo punim sjajem, apostoli koji su ostali u Jeruzalemu nastavili su važno djelo. Svake godine, u vrijeme blagdana, mnogi Židovi iz svih zemalja dolazili su u Jeruzalem da se poklone u hramu. Neki od tih hodočasnika bili su iskreni pobožni ljudi i ozbiljni istraživači proročanstava. Čeznuli su za dolaskom obećanog Mesije, nade Izraela, i očekivali Njegovu pojavu. Dok je Jeruzalem bio pun ovih stranaca, apostoli su neustrašivo naviještali Krista, premda su znali da time stalno izlažu svoj život opasnosti. Duh Božji stavio je svoj pečat na njihov rad; mnogi su se obraćali; a oni koji su se vraćali kući u različite krajeve svijeta, sijali su sjeme istine po svim narodima i među svim staležima. DA 104.1

Među apostolima koji su se uključili u ovaj rad isticali su se Petar, Jakov i Ivan, koji su bili uvjereni da ih je Bog odredio da propovijedaju Krista svojim sunarodnjacima u domovini. Radili su vjerno i mudro, svjedočeći o onome što su vidjeli i čuli i pozivajući se na “potvrđenu proročku riječ” (2. Petrova 1,19) u nastojanju da uvjere “dom Izraelov... da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa” kojeg su Židovi razapeli (Djela 2,36). DA 104.2