Djela Apostolska

53. Ljubljeni Ivan

Ivan je za razliku od ostalih apostola nazvan učenikom “kojega je Isus osobito ljubio” (Ivan 21,20). Čini se da je uživao poseban stupanj Kristova prijateljstva; primio je mnoge dokaze Spasiteljeva povjerenja i ljubavi. Bio je jedan od trojice kojima je bilo dopušteno da budu očevici Kristove slave na gori preobraženja te Njegovih muka u Getsemaniju; u posljednjim satima muke na križu naš Gospodin je njegovoj skrbi povjerio svoju majku. DA 339.1

Spasiteljeva ljubav prema voljenom učeniku bila je uzvraćena svom snagom žarke odanosti. Ivan se držao Krista kao što se loza ovija oko veličanstvenog stupa. Radi svojeg Učitelja prkosio je opasnosti u sudskoj dvorani i ostao u blizini križa, a na vijest da je Krist uskrsnuo, požurio je do groba i u gorljivosti nadmašio i neobuzdanog Petra. DA 339.2

Privržena ljubav i nesebična odanost koju nalazimo u Ivanovu životu i karakteru pružaju pouke neizrecive vrijednosti za kršćansku Crkvu. Ivan nije po prirodi posjedovao svetost karaktera koja se poslije očitovala u njegovom životu. U naravi je imao ozbiljne nedostatke. Bio je ne samo ohol, samosvjestan i željan časti, već i nagao i osvetoljubiv. On i njegov brat nazvani su “sinovi groma”. Zloćudnost, želja za osvetom, duh kritiziranja - sve je to bilo u voljenom učeniku. Ali iza svega toga božanski je Učitelj vidio gorljivo, iskreno i ljubazno sr-ce. Isus je ukorio njegovu sebičnost, razočarao njegove težnje, iskušao njegovu vjeru. No otkrio mu je ono za čim je težila njegova duša - ljepotu svetosti i snagu ljubavi koja preobražava. DA 339.3

Nedostaci Ivanovog karaktera jasno su se pokazali u više navrata tijekom njegova druženja sa Spasiteljem. Jednom prigodom Krist je poslao glasnike pred sobom u samarijansko selo tražeći od ljudi da za Njega i Njegove učenike pripreme osvježenje. Ali kad se Spasitelj približio selu, Samarijanci su doznali da je u prolazu za Jeruzalem. To je izazvalo njihovu zavist i umjesto da Ga pozovu da ostane kod njih, uskratili su Mu gostoljublje koje bi inače ukazali običnom putniku. Isus se nikad nikome nije nametao pa su Samarijanci izgubili blagoslov koji bi dobili da su Ga zamolili da bude njihov gost. DA 340.1

Učenici su znali da je Kristov cilj bio da Samarijance blagoslovi svojom prisutnošću, pa su hladnoća, zavist i nepoštovanje koje su pokazali prema njihovom Učitelju u njima izazvali iznenađenje i negodovanje. Posebno su se uzbudili Jakov i Ivan. Da netko tako postupa prema Onome koga su tako visoko cijenili, činilo im se prevelikim zlom da bi se preko njega samo tako prešlo bez trenutačne kazne. U svojoj su gorljivosti rekli: “Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?” Pritom su mislili na uništenje pedesetnika s njegovom pedesetoricom koji su trebali uhvatiti proroka Iliju. Bili su iznenađeni kad su shvatili da su svojim riječima ožalostili Isusa, a još više kad su čuli Njegov ukor: “Ne znate čijega ste duha. Sin Čovječji nije došao da uništi ljudske živote, nego da ih spasi.” (Luka 9,54-56 - ŠA) DA 340.2

Nije Kristovo poslanje prisiljavati ljude da Ga prihvate. Sotona i ljudi koje potiče njegov duh nastoje vršiti nasilje nad savješću. Pod izlikom revnovanja za pravednost, ljudi koji su udruženi sa zlim anđelima katkad nanose patnje svojim bližnjima u nakani da im nametnu svoje zamisli o religiji; ali Krist uvijek pokazuje milosrđe, uvijek nastoji zadobiti ljude očitovanjem svoje ljubavi. On ne može dopustiti suparnika u duši niti prihvatiti polovičnu službu, već želi samo dragovoljnu službu, voljnu predaju srca pod utjecajem ljubavi. DA 340.3

Drugom su prigodom Jakov i Ivan preko svoje majke iznijeli molbu da u Božjem kraljevstvu zauzmu najviše položaje. Bez obzira na to što je Krist uvijek iznova objašnjavao narav svojeg kraljevstva, ovi mladi učenici još uvijek su gajili nadu u Mesiju koji će preuzeti prijestolje i kraljevsku vlast u skladu s ljudskim željama. Želeći za svoje sinove počasna mjesta u tom kraljevstvu, majka je zamolila: “Naredi da ova moja dva sina sjednu u tvom kraljevstvu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve strane!” DA 340.4

Ali Spasitelj je odvratio: “Ne znate što ištete... Možete li piti kalež koji ću ja piti, i biti kršteni krštenjem kojim sam ja kršten?” Sjetili su se Njegovih tajanstvenih riječi koje su ukazivale na suđenje i stradanje, ali su s pouzdanjem odgovorili: “Možemo.” Smatrat će najvećom čašću da svoju odanost dokažu tako što će dijeliti sve što će snaći njihovog Gospodina. DA 341.1

“Čašu ćete moju doduše piti”, izjavio je Krist - pred Njim je bio križ umjesto prijestolja s dvama zločincima s desne i lijeve strane kao pratiocima. Jakov i Ivan sudjelovat će sa svojim Učiteljem u stradanju - jedan će dočekati brzu smrt od mača, a drugi će najduže od svih učenika slijediti Učitelja u radu, poniženju i progonstvu. “Ali moje mjesto s desne strane ili s lijeve strane”, nastavio je, “ne mogu ja dati; ono pripada onima, kojima je pripravio Otac moj.” (Matej 20,21-23 - SA) DA 341.2

Isus je razumio pobudu koja je potaknula ovaj zahtjev i zbog toga je ukorio oholost i želju ove dvojice učenika: “Znate da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću protiv njih. Neka ne bude tako među vama! Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina čovječjega, koji nije došao da mu služe, ne go da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!” (redci 25-28) DA 341.3

U Božjem kraljevstvu položaj se ne stječe pristranošću. Ne može ga se zaraditi ni primiti samovoljnom dodjelom. On je rezultat karaktera. Kruna i prijestolje znaci su postignutog stanja - znaci pobjede nad sobom zahvaljujući milosti našega Gospodina Isusa Krista. DA 341.4

Dugo nakon toga, kad se Ivan usuglasio s Kristom preko zajednice u Njegovim mukama, Gospodin Isus mu je otkrio koji je uvjet za blizinu u Njegovom kraljevstvu. “Pobjedniku ću dati”, rekao je Krist, “da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju.” (Otkrivenje 3,21) Onaj koji će stajati najbliže Kristu bit će onaj koji je najviše poprimio Njegov duh samopožrtvovne ljubavi - ljubavi koja se “ne hvasta, ne oholi se... ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo” (1. Korinćanima 13,4.5), ljubavi koja pokreće učenika kao što je pokrenula i našega Gospodina, da dade sve, da živi, radi i žrtvuje se do same smrti za spasenje ljudskog roda. DA 341.5

U jednoj drugoj prigodi, na početku evanđeoskog rada, Jakov i Ivan su sreli čovjeka koji je, premda nije bio priznati Kristov sljedbenik, u Njegovo ime istjerivao đavle. Učenici su čovjeku zabranili da to radi i bili uvjereni da su ispravno postupili. Ali kad su o tome obavijestili Krista, On ih je ukorio rekavši: “Nemojte mu braniti!... Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i onda ubrzo mogao o meni zlo govoriti.” (Marko 9,39) Nije trebalo odbiti nikoga tko je na bilo koji način pokazao prijateljstvo prema Kristu. Učenici ne smiju njegovati uskogrudni, isključivi duh, već trebaju pokazati istu dalekosežnu sućut koju su vidjeli kod svojeg Učitelja. Jakov i Ivan mislili su da su zabranom ovom čovjeku imali na umu Gospodnju čast, ali su počeli uviđati da su to učinili zbog zavisti misleći na svoju čast. Priznali su svoju zabludu i prihvatili ukor. DA 342.1

Kristove pouke kojima je isticao krotkost, poniznost i ljubav, osobine bitne za rast u milosti i osposobljavanje za Njegovo djelo, bile su od najveće vrijednosti za Ivana. On je cijenio svaku pouku i stalno nastojao svoj život uskladiti s božanskim uzorom. Ivan je počeo nazirati Kristovu slavu - ne svjetovnu raskoš i moć kojima je bio poučen da se nada, već “slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine” (Ivan 1,14). DA 342.2

Dubina i žar Ivanove ljubavi prema Učitelju nije bila uzrok Kristove ljubavi prema njemu, već posljedica te ljubavi. Ivan je želio biti sličan Isusu i pod preobražavajućim utjecajem Kristove ljubavi postao je krotak i ponizan. Njegovo ja bilo je skriveno u Isusu. Više od svih svojih drugova Ivan se pokorio sili tog čudesnog života. On kaže: “Život se očitovao, mi smo ga vidjeli.” “Svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (1. Ivanova 1,2; Ivan 1,16) Ivan je Spasitelja pozna vao iz iskustva. Pouke njegovog Učitelja urezale su mu se u dušu. Kad je svjedočio o Spasiteljevoj milosti, njegov jednostavni jezik bio je obogaćen ljubavlju koja je prožimala čitavo njegovo biće. DA 342.3

Duboka ljubav prema Kristu navela je Ivana da uvijek želi biti u Njegovoj blizini. Spasitelj je ljubio svu Dvanaestoricu, ali Ivanov je duh bio najprimljiviji. Bio je mlađi od ostalih i s više je djetinjeg povjerenja otvorio svoje srce Isusu. Tako je Krista volio sve više pa je preko njega ljudima upućen Spasiteljev najdublji duhovni nauk. DA 342.4

Isus voli one koji predstavljaju Oca, a Ivan je o Očevoj ljubavi govorio kao ni jedan drugi učenik. Objavio je bližnjima ono što je osjećao u vlastitoj dusi očitujući u svojem karakteru Božje osobine. Na njegovom licu vidjela se Gospodnja slava. S njega je Kristovom svjetlošću zračila ljepota svetosti koja ga je preobrazila. S obožavanjem i ljubavlju gledao je Spasitelja dok sličnost Kristu i zajednica s Njim nije postala njegovom jedi-nom željom i dok mu karakter nije odražavao karakter njegovog Učitelja. DA 343.1

“Gledajte”, rekao je, “koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja... Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,1.2) DA 343.2