Djela Apostolska

45. Pisano u Rimu

Ovo se poglavlje zasniva na Poslanici Kološanima i Filipljanima.

Apostol Pavao je na početku svojega kršćanskog iskustva dobio osobite prilike da upozna Božju volju u odnosu na Isusove sljedbenike. Bio je “uznesen do trećega neba”, “u raj i da je čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno reći”. Sam je priznao da mu se Gospodin javio u mnogim “viđenjima i objavama”. Njegovo razumijevanje načela evanđeoske istine bilo je jednako razumijevanju “nadapostola”. (2. Korinćanima 12,2.4.1.11) Jasno je i potpuno shvaćao što je “širina, duljina, visina i dubina” Kristove ljubavi “koja nadilazi spoznaju” (Efežanima 3,18.19). DA 295.1

Pavao nije mogao reći sve što je vidio u viđenju jer je među njegovim slušateljima bilo onih koji bi pogrješno primijenili njegove riječi. Ali ono što mu je bilo objavljeno osposobilo ga je za rad vođe i mudrog učitelja, a također je oblikovalo poruke koje je u kasnijim godinama poslao crkvama. Dojam koji je dobio dok je bio u viđenju nikad ga nije napuštao; tako je bio osposobljen da ispravno prikaže Kristov karakter. Govorenom i pisanom riječju iznosio je vijest koja je od tog vremena donijela pomoć i snagu Božjoj crkvi. Današnjim vjernicima njegova vijest jasno govori o opasnostima koje će prijetiti Crkvi i lažnim naučavanjima s kojima će se morati sučeliti. DA 295.2

Apostol je želio da oni kojima se obraćao pismima savjeta i upozorenja ne budu “više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke”, ali i da dođu “k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove”. Molio je Isusove sljedbenike u poganskoj sredini da ne žive životom “kako ga provode i pogani, u ispraznosti svoga mišljenja, zamračeni u svom razumu, otuđeni od Božjeg života... zbog okorjelosti njihova srca”, nego da žive “ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme”. (Efežanima 4,14.13.17.18; 5,15.16) Poticao je vjernike da gledaju u budućnost kad će Krist, koji je “ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju”, privesti sebi “Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična” - Crkvu svetu “i bez mane” (Efežanima 5,25.27). DA 295.3

Ove poruke, napisane silom, ne ljudskom već Božjom, sa drže pouke koje svi trebaju proučavati i koje vrijedi često ponavljati. U njima je prikazana praktična pobožnost, izložena su načela koja treba slijediti u svakoj crkvi i objašnjen je put koji vodi u vječni život. DA 296.1

U pismu upućenom “Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu”, napisanom dok je bio sužanj u Rimu, Pavao govori o svojoj radosti zbog njihove ustrajnosti u vjeri. Ove vijesti donio mu je Epafra koji ga je, piše apostol, “obavijestio o vašoj ljubavi u Duhu.” “Zato i mi”, nastavio je, “od onoga dana u koji smo to čuli ne prestajemo moliti za vas i prositi da vas Bog napuni potpunom spoznajom svoje volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem, tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga; da se, ojačani svakovrsnom snagom kako to odgovara moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost.” DA 296.2

Tako je Pavao pretočio u riječi svoju želju za vjernike u Kolosi. Kako je uzvišen ideal koji ove riječi uzdižu pred Kristovim sljedbenikom! One pokazuju čudesne mogućnosti za kršćanski život i pojašnjavaju da nema granica blagoslovima koje mogu primiti Božja djeca. Stalno jačajući u Božjoj spoznaji, oni u kršćanskom iskustvu mogu ići iz snage u snagu, iz visine u visinu, dok zahvaljujući “moći njegova božanstva” ne postanu “dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu”. DA 296.3

Apostol je uzdizao Krista pred svojom braćom kao Onoga preko koga je Bog stvorio sve i preko koga ih je otkupio. Izjavio je da je ruka koja drži svjetove u svemiru i održava njihov poredak i neumornu aktivnost svega u Božjem svemiru - ona ruka koja je za njih bila prikovana na križ. “Jer je u njemu sve stvoreno”, pisao je Pavao, “sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu.” “I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima, sada Bog izmiri u Kristovu smrtnom tijelu, smrću, da vas izvede preda se svete, neporočne i besprijekorne.” DA 297.1

Božji Sin se ponizio da bi uzdignuo pale ljude. Zbog toga je napustio bezgrješne svjetove na visini, devedeset devet onih koji su Ga ljubili, i došao na Zemlju gdje “za naše grijehe probodoše njega” i za “opačine naše njega satriješe” (Izaija 53,5). DA 297.2

U svemu je morao postati sličan svojoj braći. Postao je čovjek kao što smo mi. Znao je što znači biti gladan, žedan i umoran. Održavao se hranom i osvježivao snom. Bio je tuđinac i putnik na Zemlji - u svijetu, ali ne od svijeta, kušan i iskušan kao što danas bivaju kušani i iskušani muškarci i žene, ali je živio životom bez grijeha. Nježan, sućutan, sažaljiv, uvijek obziran prema drugima, prikazao je Božji karakter. “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama... pun[a] milosti i istine.” (Ivan 1,14) DA 297.3

Okruženima poganskim postupcima i utjecajima, vjernici ma u Kolosi prijetila je opasnost da budu odvučeni od jednostavnosti Evanđelja pa ih je Pavao, upozoravajući ih na to, upućivao na Krista kao jedinog sigurnog vodiča. “Zato bih želio da znate”, pisao im je, “koliku borbu izdržavam za vas, za one u Laodiceji i za sve one koji me ne poznaju po viđenju, da se utješe njihova srca i da, sjedinjeni ljubavlju, postignu bogat i pun uvid u pravu spoznaju Božje Tajne: Krista, u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja. DA 297.4

A ovo velim zato da vas tko ne prevari lukavim govorom...Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti: u njemu čvrsto ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte zahvalnošću! Pazite da vas tko za sobom ne odvede ‘filozofijom’ - ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na prirodne sile svijeta, a ne na Krista. Budući da u njemu stanuje stvarno sva punina božanstva, po njemu ste i vi ispunjeni. On je glava svakog Poglavarstva i Vlasti.” DA 297.5

Krist je prorekao da će se pojaviti varalice pod čijim će se utjecajem “razmahati... bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti” (Matej 24,12). Upozorio je učenike da će Crkva biti u većoj opasnosti od ovog zla nego od progonstva neprijatelja. Pavao je uvijek iznova upozoravao vjernike na ove lažne učitelje. Ove se opasnosti moraju čuvati više od svih ostalih jer će primanjem lažnih učitelja otvoriti vrata zabludama kojima će neprijatelj zamagliti duhovno prosuđivanje i uzdrmati povjerenje onih koji su tek došli u vjeru Evanđelja. Krist je trebao biti mjerilo prema kojem su trebali ispitivati iznesena naučavanj a. Trebali su odbaciti sve što nije bilo u skladu s Njegovim naukom. Krist razapet za grijehe, Krist uskrsnuo od mrtvih, Krist uzašao na visinu - to je bio nauk spasenja koji su trebali nau-čiti i podučavati druge. DA 298.1

Upozorenja Božje riječi na opasnosti koje okružuju kršćansku Crkvu upućena su i nama danas. Kao što su u vrijeme apostola ljudi pokušali predajom i filozofijom uništiti vjeru u Pisma, tako i danas dopadljivim mišljenjima visoke kritike, evolucije, spiritizma, teozofije i panteizma, neprijatelj pravednosti nastoji odvesti duše na zabranjene staze. Za mnoge je Biblija svjetiljka bez ulja jer su svoje misli usmjerili kanalima spekulativnog vjerovanja koje dovodi do pogrješnih zaključaka i zabune. Visoka kritika seciranjem, nagađanjima i rekonstruiranjem biblijskog teksta razara vjeru u Bibliju kao božansku objavu. Ona otima Božjoj riječi snagu da upravlja ljudskim životom, uzdiže ga i nadahnjuje. Spiritizam naučava mnoštvo da vjeruje kako je želja najviši zakon, razuzdanost sloboda, a čovjek odgovoran samo sebi. DA 298.2

Kristov sljedbenik srest će se sa “zavodljivim riječima” (DF) na koje je apostol upozorio vjernike u Kolosi. On će se sresti sa spiritističkim tumačenjima Pisma, ali ih ne smije prihvatiti. Svoj glas treba jasno podići u prilog vječnim istinama Svetog pisma. Držeći pogled usmjeren u Krista, on treba stalno napredovati označenim putem i odbaciti sva mišljenja koja nisu u skladu s Njegovim naukom. Predmet njegovog razmišljanja treba biti Božja istina. Bibliju treba smatrati Božjim glasom koji se obraća izravno njemu. Tako će naći božansku mudrost. DA 298.3

Spoznaju o Bogu, onakvu kako je objavljena u Kristu, moraju imati svi spašeni. To je spoznaja koja preobražava karakter. Primljena u život, ona će u duši obnoviti Kristovu sliku. Bog poziva svoju djecu da prime tu spoznaju pokraj koje je sve drugo tlapnja i ništavilo. DA 298.4

U svakom naraštaju i u svakoj zemlji pravi temelj za izgradnju karaktera uvijek je isti - načela sadržana u Božjoj riječi. Jedino sigurno pravilo jest činiti ono sto Bog kaže. “Prava je naredba Jahvina” i “tko tako čini, pokolebat se neće dovijeka” (Psalam 19,9; 15,5). Apostoli su se Božjom riječju usprotivili lažnim teorijama svojeg vremena govoreći: “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen.” (1. Korinćanima 3, 11) DA 299.1

Kad su se obratili i krstili, vjernici u Kolosi obvezali su se da će se odreći vjerovanja i postupaka koji su bili dio njihova života dotad i pokazati vjernost u odanosti Kristu. Pavao ih na to podsjeća u svojem pismu i poziva da ne zaborave kako se, da bi održali zavjet, moraju stalno boriti protiv zala koja njima nastoje zagospodariti. “Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono sto je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane! Svraćajte misao na ono sto je gore, ne na ono sto je na zemlji, jer ste umrli i vas je život sakriven s Kristom u Bogu!” DA 299.2

“Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2. Korinćanima 5,17) Zahvaljujući Kristovoj sili, muškarci i žene su slomili okove grješnih navika. Odrekli su se sebičnosti. Bezbožan je postao pobožan, pijan trijezan, a nemoralan čist. Duše koje su nalikovale Sotoni, preobrazile su se u sliku Božju. Ova je promjena sama po sebi čudo nad čudima. Promjena koju je izvršila Riječ, jedna je od njezinih najdubljih tajni. Mi je ne možemo razumjeti; možemo samo vjerovati da je, kako izjavljuje Sveto pismo, “Krist, nada slave... među vama”. DA 299.3

Kad Božji Duh upravlja umom i srcem, obraćena duša počinje pjevati novu pjesmu jer razumije da se u njezinom slučaju ostvarilo Božje obećanje, da joj je prijestup oprošten, grijeh pokriven. Ona se pokajala zbog prijestupa božanskog Zakona i pokazuje vjernost Kristu koji je umro za čovjekovo opravdanje. “Opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” (Rimljanima 5,1) DA 299.4

Ali kad to doživi, kršćanin ne sklapa ruke zadovoljan onim što je za njega učinjeno. Onaj tko je odlučio ući u duhovno kraljevstvo ustanovit će da su se na njega okomile sve snage i požude neobraćene naravi, poticane silama kraljevstva tame. Svakog kog dana mora iznova obnoviti svoje posvećenje, svakog se dana boriti sa zlom. Stare će navike, naslijeđene sklonosti prema zlu, ponovo nastojati zagospodariti, i zato ih se mora stalno čuvati nastojeći da pobijedi u Kristovoj snazi. DA 299.5

“Usmrtite, dakle, ono što je u vašem tijelu zemaljsko”, pisao je Pavao Kološanima. “Tako ste i vi nekoć živjeli kad ste provodili život u tim neurednostima. Ali i sada odbacite od sebe sve ovo: srdžbu, naglost, zloću; izbacite iz usta svojih psovku... Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost! Podnosite jedan drugoga i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi. A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav, koja je veza savršene skladnosti! I neka u vašim srcima vlada mir Kristov, na koji ste i pozvani u jednome tijelu! Budite i zahvalni!” DA 300.1

Poslanica upućena Kološanima prepuna je pouka od najveće vrijednosti za sve koji rade u Kristovoj službi, pouka koje pokazuju jedinstvenu nakanu i uzvišen cilj što će se vidjeti u životu onoga koji ispravno predstavlja Spasitelja. Odbacujući sve što bi ga moglo omesti u napredovanju ili odvratiti noge drugih od uskog puta, vjernik će u svojem svakidašnjem životu očitovati milosrđe, ljubaznost, poniznost, krotkost, strpljivost i Kristovu ljubav. DA 300.2

Snaga za uzvišeniji, čišći i plemenitiji život naša je velika potreba. Previše je naših misli posvećeno svijetu, a premalo nebeskom kraljevstvu. DA 300.3

U nastojanju da postigne ideal koji mu je Bog postavio, kršćanin nema razloga za očajavanje. Zahvaljujući Kristovoj milosti i snazi, svima je obećano moralno i duhovno savršenstvo. Isus je izvor snage, izvor života. On nas dovodi svojoj Riječi i sa stabla života pruža lišće za ozdravljivanje duša bolesnih od grijeha. On nas vodi do Božjeg prijestolja i u naša usta stavlja molitvu kojom s Njim uspostavljamo tijesnu vezu. On za nas pokreće svemoćna nebeska oruđa. Na svakom koraku dotičemo Njegovu živu snagu. DA 300.4

Bog ne određuje granicu napredovanja onima koji žele biti ispunjeni “potpunom spoznajom... [Božje] volje sa svakovrsnom mudrosti i duhovnim razumijevanjem”. Oni trebaju molitvom, budnošću, napredovanjem u spoznaji i razumijevanju ojačati “svakovrsnom snagom kako to odgovara moći njegova božanstva”. Spasiteljeva je namjera da ljudska bića, očišćena i posvećena, budu Njegova ruka pomoćnica. Zahvalimo za ovu veliku prednost Onomu koji “nas učini dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu. On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina.” DA 300.5

Poslanicu Filipljanima, kao i onu Kološanima, Pavao je napisao kao sužanj u Rimu. Crkva u Filipima poslala je Pavlu darove preko Epafrodita, kojeg Pavao oslovljava kao “svoga brata, suradnika i suborca koga ste vi poslali da mi pomogne u mojoj potrebi”. Epafrodit se u Rimu razbolio “nasmrt... ali mu se Bog smilovao, i ne samo njemu nego i meni, da ne bih imao žalost na žalost”. Kad su vjernici u Filipima dočuli za Epafroditovu bolest, jako su se zabrinuli pa je Pavao odlučio da im ga vrati. “Jer je čeznuo za vama svima i bio zabrinut što ste saznali da je obolio... Brže ga dakle poslah da se, pošto ga vidite, opet obradujete, i ja da budem manje žalostan. Primite ga dakle u Gospodinu sa svom radosti i poštujte takve jer se za djelo Kristovo smrti sasvim približio, životnoj pogibli izložio da nadopuni ono u čemu me vi ne mogoste poslužiti.” (DF) DA 301.1

Pavao je poslao po Epafroditu pismo Filipljanima u kojem im je zahvalio za poslane darove. Od svih crkava, ova u Filipima je bila najdarežljivija u namirivanju Pavlovih potreba. “A znate i vi, Filipljani, da mi u početku Radosne vijesti, kad odoh iz Makedonije, nijedna crkva - izuzevši jedino vas - ništa ne dade što bih unio u ‘Izdatak i primitak’. Čak ste mi i za mog boravka u Solunu poslali dvaput da mi olakšate potrebu. To ne znači da tražim darove. Naprotiv, tražim dobitak koji se povećava na vaš račun. Namiren sam svim što treba, i pretječe mi: ispunjene su mi sve želje otkako sam primio od Epafrodita vašu pošiljku, slatki miris, prijatnu i ugodnu žrtvu Bogu.” DA 301.2

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem Bogu svome kad god vas se sjetim - svaki put u svakoj svojoj molitvi rado molim za vas sve - zbog vašeg udjela u širenju Radosne vijesti od prvoga dana do sada. Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Isusa Krista. I pravedno je da ove osjećaje gajim prema svima vama, jer vas nosim u srcu, vas sve koji ste sudionici moje milosti kako u mojim okovima tako u obrani i utvrđivanju Radosne vijesti. Bog mi je svjedok da izgaram za vama svima... I ovo je moja molitva: Neka vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i svakom rasuđivanju da mognete prosuditi ono što je bolje: da budete čisti i besprijekorni za Kristov dan, i na slavu i hvalu Božju puni roda - pravednosti - koja dolazi po Isusu Kristu.” DA 301.3

Božja milost održavala je Pavla u sužanjstvu i osposobljavala ga da se raduje u nevoljama. S vjerom i uvjerenošću pisao je svojoj braći u Filipima da je njegovo sužanjstvo dovelo do napredovanja Evanđelja. “Ali, braćo, želim da vi znate”, izjavio je, “da je moj položaj veoma mnogo pripomogao širenju Radosne vijesti, tako da su moji okovi postali poznati kao okovi poradi Krista svoj carskoj tjelesnoj straži i svima ostalima, i da se većina braće, ohrabrena u Gospodinu mojim okovima, usuđuje sve više i više bez straha propovijedati riječ Božju.” DA 302.1

U ovom Pavlovom iskustvu krije se pouka za nas jer otkriva način na koji Bog djeluje. Gospodin može izvesti pobjedu iz onoga što se nama čini kao propast i poraz. U opasnosti smo da zaboravimo na Boga, da gledamo ono što se vidi, umjesto da očima vjere gledamo ono što je nevidljivo. Kad naiđe nesreća ili tragedija, spremni smo Boga optužiti za nemar ili okrutnost. Ako On smatra dobrim da onemogući našu korisnost u nekom području, mi tugujemo; ne zastanemo da pomislimo kako Bog na taj način radi za naše dobro. Moramo naučiti da je kažnjavanje dio Njegovog velikog plana i da pod palicom nevolje kršćanin za Učitelja katkad može učiniti više nego dok je radio u aktivnoj službi. DA 302.2

Kao primjer za kršćanski život Pavao je Filipljanima ukazao na Krista koji, premda “božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” DA 302.3

“Stoga, ljubljeni moji,” nastavio je, “poslušni, kako ste uvijek bili - ne samo kad sam ja prisutan nego još više sada kad sam odsutan - sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti. Činite sve bez mrmlja nja i oklijevanja, da budete besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja usred nastranog i pokvarenog naraštaja u kojem svijetlite kao zvijezde u svemiru, čvrsto držeći riječ života, da se mogu ponositi na Dan Kristov da nisam uzalud trčao ni uzalud se trudio.” DA 302.4

Ove su riječi zapisane da pomognu svakoj duši koja se bori. Pavao uzdiže mjerilo savršenstva i pokazuje kako ga je moguće dosegnuti. “Nastojte da postignete svoje spasenje”, kaže. “Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama.” DA 303.1

Djelo postizanja spasenja jest djelo suradnje, zajednički pothvat. Mora postojati suradnja između Boga i pokajanog grješnika. To je potrebno za oblikovanje pravih načela u karakteru. Čovjek treba poduzeti ozbiljne napore da svlada ono što ga sprječava u postizanju savršenstva. Ali da bi uspio, on u potpunosti ovisi o Bogu. Ljudski napori sami za sebe nisu dovoljni. Bez božanske pomoći i snage ništa ne vrijede. Bog radi i čovjek radi. Odupiranje kušnji mora poteći od čovjeka, koji svoju snagu mora crpsti od Boga. S jedne je strane beskonačna mudrost, sućut i snaga, a s druge slabost, grješnost i potpuna bespomoćnost. DA 303.2

Bog želi da vladamo sobom. Ali On nam ne može pomoći bez našeg pristanka i suradnje. Božanski Duh djeluje preko sila i sposobnosti koje je čovjek dobio. Sami po sebi ne možemo uskladiti svoje ciljeve, želje i sklonosti s Božjom voljom; ali ako dopustimo da On u nama proizvede htijenje, Spasitelj će to postići umjesto nas: oborit će “mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga” i zarobiti “svaki um na pokornost Kristu” (2. Korinćanima 10,5 - DF). DA 303.3

Onaj tko želi izgraditi snažan, skladan karakter, tko želi biti uravnoteženi kršćanin, mora dati i učiniti sve za Krista jer Otkupitelj neće priznati polovičnu službu. On mora svakodnevno učiti značenje osobne predaje. Mora proučavati Božju riječ, učiti iz nje i slušati njezine propise. Tako može dosegnuti mjerilo kršćanskog savršenstva. Bog s njim radi iz dana u dan usavršavajući karakter da može opstati u vrijeme konačnog ispita. A vjernik iz dana u dan pred ljudima i anđelima zorno pokazuje na djelu što Evanđelje može učiniti za pala ljudska bića. DA 303.4

“Braćo, ja još ne mislim da sam to dohvatio. Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu - nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.” DA 303.5

Pavao je mnogo toga učinio. Od trenutka kad se opredijelio za Krista, njegov je život bio ispunjen neumornom službom. Putovao je od grada do grada, od zemlje do zemlje, iznosio priču o križu, zadobivao obraćenike za Radosnu vijest i osnivao crkve. Za te se crkve stalno skrbio; napisao im je mnoga pisma prepuna uputa. Katkad je radio svoj zanat da bi zaradio za svagdanji kruh. Ali u svim tim životnim aktivnostima Pavao nikad nije iz vida izgubio glavnu namjeru - da trči k nagradi, nebeskom stanju u koje ga je Bog pozvao. Pred sobom je stalno imao cilj da bude vjeran Onomu koji mu se sam objavio na vratima Damaska. Od tog cilja nije ga mogla odvratiti nikakva sila. Uzvisiti golgotski križto je bila pobuda koja je prožimala i nadahnji-vala njegove riječi i postupke. DA 304.1

Veliki cilj koji je poticao Pavla da ide naprijed unatoč oskudici i teškoćama treba navesti svakog kršćanskog radnika na potpuno posvećenje službi Bogu. Pojavit će se svjetovna privlačnost da njegovu pozornost odvrati od Spasitelja, ali on treba neumorno ići k cilju pokazujući svijetu, anđelima i ljudima da je nada u trenutak kad će ugledati Božje lice vrijedna svih napora i žrtava. DA 304.2

Premda sužanj, Pavao nije bio obeshrabren. Mjesto toga, u pismima koja je iz Rima pisao crkvama odzvanja ton trijumfa. “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!... Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu. Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli!” DA 304.3

“A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu... Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim!” DA 304.4