Djela Apostolska

44. Carevo kućanstvo

Evanđelje je uvijek bilo najuspješnije među nižim društvenim slojevima. “Koji ste pozvani... nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih.” (1. Korinćanima 1,26) Od Pavla, siromašnog sužnja bez prijatelja, nije se moglo očekivati da će uspjeti privući pozornost bogatih i uglednih rimskih građana. Njih je privlačio porok svojim zavodničkim sjajem i držao ih robovima po vlastitoj volji. Ali među radom iscijeđenim, gladnim žrtvama ugnjetavanja, čak i među jadnim robovima, mnogi su s radošću slušali Pavlove riječi i vjera u Krista donijela im je nadu i mir koji su ih krijepili u nevoljama njihovog usuda. DA 290.1

Ali iako je apostol počeo djelovati među skromnima i poniženima, njegov se utjecaj širio dok nije dopro i na sam imperatorov dvor. DA 290.2

U ono je vrijeme Rim bio središte svijeta. Oholi carevi izdavali su zakone za gotovo sve zemlje svijeta. Car i dvorani ili nisu znali za skromnog Nazarećanina ili su na Njega gledali s mržnjom i porugom. A ipak je u manje od dvije godine Radosna vijest našla put iz skromnog zatvorenikovog stana do imperatorovih dvorova. Pavao je bio u okovima kao zločinac, ali “riječ Božja nije okovana” (2. Timoteju 2,9). DA 290.3

U prijašnjim godinama apostol je s velikom uvjerljivošću javno naviještao Kristovu vjeru, a znaci i čuda nepogrješivo su dokazivali božanski karakter njegovog rada. Plemenitom čvrstinom stajao je pred grčkim mudracima i svojim znanjem i rječitošću ušutkao argumente ohole filozofije. S neskrivenom hrabrošću stajao je pred kraljevima i upraviteljima i govorio im o pravednosti, umjerenosti i budućem sudu, dok oholi vladari nisu zadrhtali kao da već vide užas Božjeg dana. DA 290.4

Takve prilike sada nije imao apostol zatvoren u stanu gdje je mogao naviještati istinu samo onima koji bi ga potražili. Nije imao, kao Mojsije i Aron, božanski nalog da iziđe pred razuzdanog kralja i da ga u ime velikog JA JESAM ukori za okrutnost i ugnjetavanje. Ali upravo u to vrijeme, kad je glavnom zastupniku naizgled bio zabranjen javni rad, izvojevana je ve-lika pobjeda za Evanđelje; od samih kraljevih ukućana neki su se pridružili Crkvi. DA 291.1

Nigdje nije moglo biti neprikladnijeg ozračja prema kršćanstvu nego na rimskom dvoru. Činilo se da je Neron iz svoje duše uklonio posljednji trag božanskog, pa čak i ljudskog, tako da je nosio obličje Sotone. Njegovi službenici i dvorani bili su uglavnom istog karaktera - žestoki, podli i pokvareni. Prema svemu moglo se zaključiti da je kršćanstvu nemoguće naći uporište na Neronovu dvoru i u njegovoj palači. DA 291.2

No u ovom slučaju, kao i u mnogim drugima, potvrđena je istinitost Pavlove tvrdnje da je oružje u ovoj borbi “božanski jako za rušenje utvrda” (2. Korinćanima 10,4). Čak su i u Neronovom kućanstvu zadobiveni trofeji križa. Od zlih poslužitelja još goreg cara pridobiveni su obraćenici koji su postali sinovi Božji. Oni nisu bili tajni, već javni kršćani. Oni se nisu stidjeli svoje vjere. DA 291.3

A kako je kršćanstvo uspjelo ući i naći čvrsto uporište tamo gdje nije imalo izgleda da bude primljeno? U Poslanici Filipljanima Pavao pripisuje svojem sužanjstvu uspjeh u zadobivanju obraćenika na vjeru iz Neronova kućanstva. Bojeći se da bi mogli pomisliti kako njegovo stradanje priječi napredak Evanđelja, on ih je uvjeravao: “Ali, braćo, želim da vi znate da je moj položaj veoma mnogo pripomogao širenju Radosne vijesti.” (Filipljanima 1,12) DA 291.4

Kad su kršćanske crkve prvi put čule da Pavao namjerava posjetiti Rim, očekivale su veliku pobjedu Evanđelja u tom gradu. Pavao je odnio Radosnu vijest u tolike zemlje; naviještao ju je u velikim gradovima. Zar ovaj junak vjere ne bi mogao uspjeti u zadobivanju duša za Krista čak i u glavnom gradu svijeta? No nade vjernika su se izjalovile kad su dočuli da je Pavao odveden u Rim kao sužanj. Nadali su se da će vidjeti kako će se 464 Evanđelje, kad jednom bude ustoličeno u ovom velikom središtu, brzo proširiti među sve narode i postati prevladavajuća sila na Zemlji. Kako je sad veliko bilo njihovo razočaranje! Ljudska su očekivanja propala, ali nije i Božja namjera. DA 291.5

Pozornost dvora na kršćanstvo nisu privukle Pavlove propovijedi, već njegovi okovi. Upravo je kao sužanj slomio okove koji su mnoge duše držali u robovanju grijehu. No ni to nije bilo sve. On je izjavio: “Većina braće, ohrabrena u Gospodinu mojim okovima, usuđuje [se] sve više i više bez straha propovijedati riječ Božju.” (Filipljanima 1,14) DA 292.1

Pavlova strpljivost i vedrina tijekom dugog i nepravednog sužanjstva, njegova odvažnost i vjera, bili su stalna propovijed. Njegov duh, tako drukčiji od duha svijeta, svjedočio je da u njemu živi uzvišenija sila od zemaljske. Zahvaljujući njegovom primjeru, kršćani su bili potaknuti da s većom snagom zastupaju javno djelo koje Pavao više nije mogao obavljati. Na ovaj način, kad je izgledalo kako su njegova snaga i korisnost one-mogućeni, i kad naizgled nije mogao ništa učiniti, Pavlovi su okovi bili tako utjecajni da je skupljao snopove za Krista u polju iz kojeg se činilo da je potpuno isključen. DA 292.2

Prije kraja toga dvogodišnjeg sužanjstva Pavao je mogao reći: “Tako da su moji okovi postali poznati kao okovi poradi Krista svoj carskoj tjelesnoj straži i svima ostalima”, a među onima koji šalju pozdrave Filipljanima, posebno je spomenuo one “iz careve kuće”. (redak 13; 4,22) DA 292.3

Strpljenje i odvažnost donose pobjede. Duše se mogu zadobiti za Krista krotkošću u nevolji isto koliko i odvažnošću u pothvatu. Kršćanin koji izložen tuzi i patnji pokaže strpljenje i vedrinu, koji se s nepokolebljivom vjerom mirno i spokojno suočava i sa samom smrću, može za Evanđelje postići više nego što je mogao postići tijekom dugog života predanog rada. Bog često, kad se Njegov sluga povuče iz aktivne službe, tajanstvenom providnošću zbog koje bi naša kratkovidnost trebala žaliti, odlučuje izvršiti djelo koje inače nikad ne bi bilo ostvareno. DA 292.4

Neka ni jedan Kristov sljedbenik, kad više ne može otvoreno i aktivno raditi za Boga i Njegovu istinu, ne misli da više nema što pružiti, da više ne može steći nagradu. Kristovi pravi svjedoci nikad nisu ostavljeni po strani. U zdravlju i bolesti, u životu i smrti, Bog se njima još uvijek služi. Kad su zahvaljujući Sotoninoj zloći Kristovi sluge bili progonjeni i njihov aktivni rad osujećen, kad su bacani u tamnicu ili odvođeni na vješala ili lomaču, bilo je to zato da bi istina mogla izvojevati još veću pobjedu. Kad su ovi vjerni ljudi zapečatili svoje svjedočenje vlastitom krvlju, dotad sumnjičave i nesigurne duše osvjedočile su se u Kristovu vjeru i odvažno stale na Njegovu stranu. Iz pepela mučenika urodila je obilna žetva za Boga. DA 292.5

Revnost i vjernost Pavla i njegovih suradnika, a ništa manje vjera i poslušnost ovih obraćenika na kršćanstvo u tako teškim prilikama, ukor su lijenosti i nedostatku vjere Kristovog propovjednika. Apostol i njegovi suradnici mogli su tvrditi da je uzalud pozivati na pokajanje i Kristovu vjeru Neronove dvorane budući da su bili podložni tako žestokim kušnjama, okruženi golemim preprekama i izloženi ogorčenom protivljenju. Čak i ako budu osvjedočeni u istinu, kako će joj biti poslušni? Ali Pavao nije tako razmišljao; s vjerom je iznio Evanđelje ovim dušama i među onima koji su ga čuli bilo je nekih koji su odlučili poslušati bez obzira na cijenu. Ne mareći za prepreke i opasnosti, oni će prihvatiti svjetlo i pouzdati se u Boga da će im pomoći da svojim svjetlom obasjaju druge. DA 293.1

Ne samo što je u carevoj kući bilo obraćenika pridobivenih za istinu, nego su oni nakon svojeg obraćenja ostali u kućanstvu. Nisu smatrali da trebaju napustiti svoju dužnost zato što im više ne odgovara sredina. Istina ih je našla na tom mjestu i tu su i ostali, ali njihov promijenjeni život i karakter svjedočili su o preobražavajućoj snazi nove vjere. DA 293.2

Je li tko u kušnji da se izgovara kako u okolnostima u kojima se nalazi ne može svjedočiti za Krista? Neka takav razmisli o situaciji u kojoj su se nalazili učenici u carevom kućanstvu - izloženi imperatorovoj pokvarenosti i razuzdanosti na dvoru. Teško možemo zamisliti okolnosti nepovoljnije za vjerski život, praćene većom žrtvom ili protivljenjem od onih kojima su bili izloženi ovi obraćenici. Ali usred teškoća i opasnosti oni su ostali vjerni. Zbog prepreka koje se kršćaninu čine nepremostivima on može tražiti izgovore da ne sluša istinu kakva je u Isusu, ali ne može pronaći izgovor koji će izdržati ispit. Kad bi to mogao, dokazao bi da je Bog nepravedan što je svojoj djeci postavio uvjete za spasenje koje ne mogu ispuniti. DA 293.3

Onaj tko odlučna srca želi služiti Bogu, naći će priliku da svjedoči za Njega. Teškoće ga neće moći spriječiti da prvo traži Božje kraljevstvo i Božju pravednost. Osnažen molitvom i proučavanjem Riječi, tražit će vrlinu a odbaciti porok. Gledajući na Isusa, začetnika i završitelja vjere, koji je od grješnikȃ podnio takvo protivljenje, vjernik će hrabro prkositi prijeziru i ruganju. A Onaj čija je riječ istina, obećao je pomoć i milost za svaku priliku. Njegove vječne ruke okružuju dušu koja Mu se obraća za pomoć. Možemo sigurno počivati u Njegovoj skrbi govoreći: “Kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.” (Psalam 56,4) I svima koji se pouzdaju u Njega, Bog će ispuniti svoje obećanje. DA 293.4

Spasitelj je svojim primjerom pokazao da Njegovi sljedbenici mogu biti u svijetu, ali i ne od svijeta. On nije došao sudjelovati u njegovim prijevarnim zadovoljstvima niti da bude pokoleban njegovim običajima i slijedi njegove postupke, već da vrši volju svojeg Oca, da traži i spasi izgubljene. S ovim ciljem pred sobom kršćanin može stajati neokaljan u bilo kojoj sredini. Bez obzira na položaj ili okolnosti, bio ugledan ili skroman, on će vjernim obavljanjem dužnosti očitovati snagu prave vjere. DA 294.1

Kršćanski se karakter ne razvija bez nevolja, već usred njih. Izlaganje prijekorima i protivljenju vodi Kristove sljedbenike većoj budnosti i ozbiljnijoj molitvi moćnom Pomagaču. Teška nevolja prevladana milošću Božjom razvija strpljivost, budnost, ustrajnost te duboko i trajno pouzdanje u Boga. Trijumf kršćanske vjere osposobljava njezine sljedbenike da trpe i budu jaki; da se pokore i tako nadvladaju; da ih se ubija svaki dan, a da ipak žive; da nose križ i tako zadobiju vijenac slave. DA 294.2