Djela Apostolska

29. Poruka upozorenja i molbi

Ovo se poglavlje zasniva na Prvoj poslanici Korinćanima.

Pavao je prvu poslanicu korintskoj crkvi napisao pri kraju boravka u Efezu. Ni za koga nije osjećao dublje zanimanje ni uložio više neumornog truda nego za vjernike u Korintu. Godinu i pol je radio među njima ukazujući im na razapetog i uskrslog Spasitelja kao jedino sredstvo spasenja; molio ih je da se bezuvjetno oslone na preobražavajuću snagu Njegove milosti. Prije nego sto će u crkvenu zajednicu primiti one koji su se opredijelili za kršćanstvo, pazio je da dobiju posebne upute o prednostima i dužnostima kršćanskog vjernika; ozbiljno im je nastojao pomoći da budu vjerni svojem kršteničkom zavjetu. DA 187.1

Pavao je bio duboko svjestan borbe koju svaka duša mora voditi s oruđima zla koja neprekidno nastoje prevariti i zavesti, pa je neumorno radio na tome da ojača i utvrdi mlade u 299 vjeri. Molio ih je da se potpuno predaju Bogu jer je znao da se duša koja to ne učini nije odrekla grijeha, apetiti i požude još uvijek nastoje njome zagospodariti, a kušnje zbunjuju savjest. DA 187.2

Predaja mora biti potpuna. Svaka duša koja je slaba, koja sumnja i koja se bori a potpuno se preda Gospodinu, dolazi u izravan doticaj s oruđima koja će joj omogućiti da pobijedi. Takvoj je duši Nebo blizu i ona u svakom trenutku kušnje i potrebe ima potporu i pomoć milosrdnih anđela. DA 187.3

Vjernici korintske crkve bili su okruženi idolopoklonstvom i putenošću u najzavodljivijem obliku. Dok je apostol bio s njima, ovi utjecaji nisu imali nikakve moći nad njima. Pavlova čvrsta vjera, žarke molitve i ozbiljne upute, a iznad svega njegov pobožan život, pomogli su im da se radi Krista odreknu sebe i prezru grješna zadovoljstva. DA 188.1

Međutim, nakon Pavlova odlaska nastupile su nepovoljne okolnosti; među pšenicom pojavio se korov koji je neprijatelj posijao i on je ubrzo počeo donositi svoj zao plod. To je za korintsku crkvu bilo vrijeme teške kušnje. Apostol više nije bio među njima da ih ohrabri svojom gorljivošću i pomogne im u nastojanju da žive u skladu s Bogom; malo-pomalo postali su nemarni i ravnodušni te dopustili da njima zagospodare tjelesni ukusi i sklonosti. On, koji ih je tako često poticao na uzvišene ideale čistoće i poštenja, više nije bio među njima pa nije bilo malo onih koji su se, iako su u vrijeme svojeg obraćenja odbacili loše navike, sada vratili ponižavajućim grijesima poganstva. DA 188.2

Pavao je kratko pisao crkvi savjetujući vjernike da se ne druže s onim članovima koji ustrajavaju u razuzdanosti; ali mnogi su izopačili apostolove riječi, nadmudrivali se oko njih i nalazili ispriku da odbace njegove upute. DA 188.3

Crkva je Pavlu poslala pismo pitajući za savjet o raznim pitanjima, ali ne govoreći o teškim grijesima koji su postojali među vjernicima. Međutim, Pavao je pod utjecajem Svetog Duha imao snažan dojam da su prikrili pravo stanje crkve i da je ovo pismo pokušaj pisaca da iz njegovih izjava izvuku tvrdnje koje bi mogli uporabiti za svoje ciljeve. DA 188.4

U to vrijeme u Efez su došli članovi Klojina domaćinstva, vrlo cijenjene kršćanske obitelji u Korintu. Pavao se raspitao za stanje u crkvi, a oni su ga obavijestili da crkvu razdiru podjele. Nesloga koja je vladala u vrijeme Apolonova posjeta jako se raširila. Lažni učitelji ohrabrivali su vjernike da prezru Pavlove upute. Bio je izopačen evanđeoski nauk i uredbe. Među onima koji su nekoć bili gorljivi zagovornici kršćanskog života stalno su rasli oholost, idolopoklonstvo i putenost. DA 188.5

Kad su mu tako prikazali pravo stanje, Pavao je shvatio da su se obistinile njegove najveće bojazni. Ali zato se nije predao misli da je njegov rad bio neuspješan. U dubokoj “tjeskobi srca” i “s mnogim suzama” potražio je savjet od Boga. Rado bi odmah posjetio Korint kad bi to bilo najmudrije rješenje. Znao je da u sadašnjem stanju vjernici ne bi imali koristi od njegova rada i zato je poslao Tita da pripremi put za njegov kasniji posjet. Zatim je apostol, ostavivši po strani osobne osjećaje zbog puta kojim su krenuli oni koji su svojim ponašanjem pokazali tako strašnu izopačenost, i oslonivši dušu čvrsto na Boga, crkvi u Korintu napisao jedno od svojih najopširnijih, najpoučnijih i najsnažnijih pisama. DA 188.6

Upadljivom jasnoćom počeo je odgovarati na različita pitanja koja mu je crkva poslala i iznositi opća načela koja će vjernicima, ako ih budu slijedili, pomoći da se uzdignu na višu duhovnu razinu. Bili su izloženi opasnosti i on nije mogao podnijeti pomisao da u ovo kritično vrijeme propusti doprijeti do njihovih srca. Vjerno ih je upozorio na opasnosti i ukorio zbog njihovih grijeha. Ponovo ih je uputio na Krista i nastojao u njima zapaliti revnost prijašnje posvećenosti. DA 189.1

Apostolova velika ljubav prema korintskim vjernicima vidljiva je u njegovom nježnom pozdravu crkvi. Podsjetio ih je na iskustvo kad su se odvratili od idolopoklonstva i obratili štovanju pravoga Boga. Podsjetio ih je na darove koje su primili od Svetog Duha i pokazao im kako su mogli stalno napredovati u kršćanskom životu dok ne postignu Kristovu čistoću i svetost. DA 189.2

“U njemu ste postali bogati u svakom pogledu,” pisao je, “u svakoj vrsti govora i znanja - kao što se svjedočanstvo o Kristu 302 učvrstilo među vama - tako da ne oskudijevate nijednom milosti dok čekate objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.” DA 189.3

Pavao je otvoreno govorio o neslozi koja se pojavila u korintskoj crkvi i pozvao vjernike da se prestanu svađati. “Zaklinjem vas, braćo,” pisao je, “imenom Gospodina Isusa Krista da svi budete složni; da ne bude među vama razdora, već da budete sjedinjeni u istom osjećaju i istoj misli.” DA 189.4

Apostol si je uzeo slobodu da spomene kako ga je i tko obavijestio o podjelama u crkvi. “Rekoše mi, braćo moja, Klojini ukućani da među vama ima prepiranja.” DA 189.5

Pavao je bio apostol nadahnut od Boga. Istine koje je podučavao primio je “otkrivenjem”, ali mu Gospodin nije uvijek izravno otkrio stanje svojeg naroda. U ovom slučaju oni koji su bili zainteresirani za napredak crkve u Korintu, koji su vidjeli kako se u nju uvlači zlo, izvijestili su o tome apostola pa je on, zahvaljujući božanskoj objavi koju je dobio prije, mogao prosuditi o karakteru ovih događaja. Bez obzira na činjenicu da mu Gospodin nije dao novo otkrivenje za ovo posebno vrijeme, oni koji su stvarno težili za svjetlom prihvatili su njego vu poruku kao izraz Kristovih misli. Gospodin mu je pokazao teškoće i opasnosti koje će se pojaviti u Crkvi pa kako su se ta zla pojavljivala, apostol je prepoznavao njihovo značenje. Bio je postavljen da brani Crkvu. Trebao je bdjeti nad dušama kao onaj koji mora položiti račun Bogu. Zar nije bilo dosljedno i ispravno od njega da obrati pozornost na izvještaje o anarhiji i podjelama među njima? Svakako; a ukor koji im je poslao nesumnjivo je bio napisan pod nadahnućem Božjeg Duha kao i sve ostale njegove poslanice. DA 189.6

Apostol nije spominjao lažne učitelje koji su nastojali uništiti plod njegovog rada. Zbog tame i podjela u crkvi, on se mudro suzdržao da im to ne spominje bojeći se da neke potpuno ne odvrati od istine. Usmjerio je njihovu pozornost na svoje djelovanje među njima kad je radio “kao mudri graditelj” koji je položio temelj na kojem su drugi zidali. No time nije uzvisivao sebe jer je izjavio: “Mi smo Božji suradnici.” Nije za sebe tvrdio da je mudar, već je priznao da ga je samo božanska sila osposobila da istinu iznese na Bogu ugodan način. Sjedinjen s Kristom, najvećim od svih učitelja, Pavao je mogao iznijeti pouke božanske mudrosti koje su zadovoljavale potrebe svih društvenih slojeva i koje su primjenjive u sva vremena, na svim mjestima i u svim prilikama. DA 190.1

Među ozbiljnijim zlima koja su se razvila među korintskim vjernicima bio je i povratak na mnoge ponižavajuće poganske običaje. Jedan od nekadašnjih obraćenika otišao je tako daleko da je njegov razvratan život bio prekršaj čak i u odnosu na nisko mjerilo moralnosti u neznabožačkom svijetu. Apostol je molio crkvu: “Uklonite zločinca između sebe!” “Zar ne znate”, upozoravao ih je, “da malo kvasca ukvasi sve tijesto? Očistite se od staroga kvasca da budete novo tijesto: ta već ste beskvasni.” DA 190.2

Drugo veliko zlo koje se pojavilo u crkvi bilo je što su se braća međusobno parničila na svjetovnom sudu. Postojalo je obilje odredaba za rješavanje teškoća među vjernicima. Sam je Krist dao jasne upute o tome kako se trebaju rješavati takvi sporovi. “Ako li ti brat sagriješi,” savjetovao je Spasitelj, “pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom ili carinikom! Zaista, kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.” (Matej 18,15-18) DA 190.3

Pavao je korintskim vjernicima, koji su izgubili iz vida ovaj jednostavni savjet, jasnim riječima uputio upozorenje i ukor. “Usuđuje li se tko od vas,” pitao je, ” ako ima parnicu s drugim, tražiti pravdu pred nepravednima, a ne pred svetima? Zar ne znate da će sveti suditi svijetu? Pa ako ćete vi suditi svijetu, zar niste dostojni suditi u sitnicama? Ne znate li da ćemo suditi anđelima! Koliko više onda u svagdašnjem! I sad, ako imate parnice o svagdašnjim stvarima, vi uzimate za suce one koji u Crkvi ništa ne vrijede! Neka vas je stid što sam prisiljen ovo govoriti! Tako, među vama nema ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi između svoga brata i brata! Mjesto toga brat protiv brata traži pravdu, i to pred nevjernicima! Bez sumnje vam je već to nedostatak što uopće imate parnice među sobom. Zašto radije ne pretrpite nepravdu?... Naprotiv, vi nanosite nepravdu i štetu, i to braći! Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega?” DA 191.1

Sotona stalno nastoji u Božji narod unijeti nepovjerenje, otuđenost i pakost. Često ćemo biti kušani da osjećamo kako su nam povrijeđena prava, čak i kad nema pravog razloga za takve osjećaje. Oni kod kojih je ljubav prema sebi jača od njihove ljubavi prema Kristu i Njegovom djelu, stavit će svoj probitak na prvo mjesto i pribjeći gotovo svakom sredstvu da ga sačuvaju i zadrže. Čak i mnoge, naizgled savjesne kršćane, oholost i samopoštovanje sprječava da u četiri oka priđu onima za koje misle da su u zabludi, da s njima u Kristovom duhu porazgovaraju i zajedno mole jedan za drugoga. Neki će čak, ako pomisle da su ih njihova braća povrijedila, ići na sud umjesto da slijede Spasiteljevo pravilo. DA 191.2

Kršćani ne trebaju ići pred građanske sudove da rješavaju neslaganje do kojeg može doći među vjernicima Crkve. Takve nesporazume trebaju riješiti sami ili uz pomoć Crkve, suklad no Kristovim uputama. Čak i ako mu bude učinjena nepravda, sljedbenik krotkog i poniznog Isusa radije će “pregorjeti štetu”, nego pred svijet iznijeti grijehe svoje braće u Crkvi. DA 191.3

Parnice među braćom sramota su za djelo istine. Kršćani koji odlaze na sud da bi se međusobno parničili, izlažu Crkvu ruganju njezinih neprijatelja i čine da sile tame likuju. Oni time ranjavaju Krista i javno Ga izlažu ruglu. Prezirući crkvenu vlast, oni pokazuju da preziru Boga koji je Crkvi dao tu vlast. DA 192.1

U svojem pismu Pavao je Korinćanima nastojao pokazati Kristovu silu koja ih može sačuvati od zla. Znao je da će, budu li prihvatili iznesene savjete, biti jaki u Gospodnjoj silnoj moći. Da bi im pomogao da se oslobode začaranosti grijeha i u strahu Božjem privedu svoju svetost k savršenstvu, Pavao im je predočio zahtjeve Onoga kome su u vrijeme obraćenja posvetili svoj život. “Vi ste Kristovi. Ne znate li da ne pripadate sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” DA 192.2

Apostol je otvoreno ukazao na posljedice odvraćanja od čistog i svetog življenja na pokvarene postupke u poganstvu. “Nemojte se varati!” pisao je. “Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici. ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.” Molio ih je da vladaju nižim strastima i težnjama. “Ili zar ne znate”, pitao je, “da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga?” DA 192.3

Premda je imao izuzetne umne sposobnosti, Pavlov je život otkrivao silu rijetke mudrosti koja ga je obdarila brzinom zapažanja i sažaljivim srcem i dovodila ga u tijesnu vezu s drugima tako da je mogao poticati njihovu plemenitiju narav i nadahnuti ih da teže za uzvišenijim životom. Njegovo je srce bilo ispunjeno iskrenom ljubavlju za korintske vjernike. Čeznuo je da vidi kako očituju unutarnju pobožnost koja će ih ućvrstiti u borbi protiv kušnji. Znao je da će im se na kršćanskom putu na svakom koraku usprotiviti Sotonina sinagoga i da će se svakodnevno morati boriti. Morat će se čuvati lukavog neprijatelja koji će im nametati stare navike i sklonosti, i uvijek bdjeti u molitvi. Pavao je znao da se viši kršćanski dosezi mogu postići samo s mnogo molitve i uz stalnu budnost, pa je to nastojao utisnuti u njihov um. Ali isto je tako znao da im je u razapetom Kristu ponuđena sila koja može obratiti dušu i božanski je prilagoditi da bude sposobna oduprijeti se svim kušnjama zla. S vjerom u Boga kao oklopom i Njegovom Riječju kao bojnim oružjem, oni će dobiti unutarnju snagu koja će im omogućiti da odbiju napade neprijatelja. DA 192.4

Vjernicima u Korintu bilo je potrebno dublje iskustvo s Bogom. Još uvijek im nije bilo dovoljno jasno što znači gledati Njegovu slavu i preobražavati se iz karaktera u karakter. Vidje li su tek prve zrake te slave. Pavao je želio da se ispune Božjom puninom, da upoznaju Njega, čiji je dolazak pouzdan kao zora, i nastave učiti dok ne steknu savršenu spoznaju evanđeoske vjere. DA 193.1