Djela Apostolska

28. Dani muka i kušnji

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 19,21-41; 20,1.

Efez je više od tri godine bio srediste Pavlova djelovanja. U Efezu je bila osnovana uspješna crkva i Evanđelje se iz toga grada proširilo na cijelu pokrajinu Aziju, među Židovima i poganima. DA 183.1

Apostol je već neko vrijeme razmišljao o još jednom misijskom putovanju. “Pavao naumi da preko Makedonije i Ahaje otiđe u Jeruzalem. ‘Pošto budem tamo - govorio je - trebat će mi i Rim vidjeti.’” Sukladno ovom planu poslao je “u Makedoniju dvojicu svojih pomoćnika, Timoteja i Erasta”, a sam je, osjećajući da djelo u Efezu još uvijek zahtijeva njegovu prisutnost, odlučio ostati do iza Pedesetnice. Međutim, dogodilo se nešto što je ubrzalo njegov odlazak. DA 183.2

Jednom godišnje u Efezu su održavane posebne svečanosti u čast božice Artemide. One su privlačile mnoštvo ljudi iz cijele pokrajine. Tijekom tog razdoblja održavane su priredbe praće ne velikom raskoši i sjajem. DA 183.3

Te su svečanosti bile vrijeme kušnje za novopridošlice u vjeri. Društvo vjernika koje se okupljalo u Tiranovoj školi bilo je neskladni ton u zboru svečara pa je bilo izloženo bespoštednom ismijavanju, ruganju i uvredama. Pavlov rad zadao je snažan udarac poganskom bogoslužju; posljedica je bila primjetno opadanje broja prisutnih na pučkoj svečanosti i smanjeno oduševljenje štovatelja. Utjecaj Pavlova nauka nije bio ograničen samo na stvarne obraćenike u vjeru. Mnogi ljudi, koji nisu otvoreno prihvatili novi nauk, postali su toliko prosvijetljeni da su izgubili svako povjerenje u svoje poganske bogove. DA 183.4

Postojao je i drugi razlog nezadovoljstvu. U Efezu je bio razvijen snažan i unosan obrt proizvodnje i prodaje malih svetišta i slika Artemidinog hrama i kipa. Oni koji su se bavili ovim obrtom ustanovili su da im se zarada smanjuje i svi su se složili da ovu nedobrodošlu promjenu treba pripisati Pavlovom djelovanju. DA 184.1

Demetrije, proizvođač srebrnih hramova, sazvao je obrtnike svojeg ceha i rekao: “Ljudi, vi znate da od ovoga posla zavisi naše blagostanje, a vidite i čujete da je ovaj Pavao uvjerio i zaveo mnogo svijeta, ne samo u Efezu nego gotovo u svoj Aziji, tvrdeći da bogovi izrađeni rukama nisu bogovi. Tako postoji pogibao ne samo da naš zanat propadne nego da i hram velike božice Artemide bude smatran za ništa, i da izgubi nešto od svog veličanstva ona koju štuje sva Azija i svekoliki svijet.” Ove su riječi potaknule najgore strasti u ljudima. “Kad to čuše, puni gnjeva počeše vikati: ‘Velika je efeška Artemida!’” DA 184.2

Izvještaj o ovom govoru brzo se proširio. “I sav se grad uzbuni.” Tražili su Pavla, ali ga nisu mogli naći. Njegova su ga braća, na obavijest o opasnosti, sklonila na sigurno. Bog je poslao svoje anđele da čuvaju Pavla; još nije došlo vrijeme da umre mučeničkom smrću. DA 184.3

Kad nije uspjela pronaći objekt svojega gnjeva, svjetina je uhvatila “Makedonce Gaja i Aristarha, Pavlove suputnike” i “kao jedan jurnuše prema kazalištu”. DA 184.4

Pavlovo skrovište nije bilo daleko i on je ubrzo saznao da su njegova voljena braća u opasnosti. Zanemarivši vlastitu sigurnost, Pavao je odmah htio otići u kazalište da se obrati okupljenom narodu. Ali “ne dopustiše mu učenici”. Gaj i Aristarh nisu bili plijen koji je narod tražio; nije im prijetila nikakva ozbiljna opasnost. Ali da su ugledali apostolovo blijedo, brigama obilježeno lice, to bi izazvalo najgore strasti svjetine i ne bi bilo nikakvih izgleda da mu se sačuva život. DA 184.5

Pavao je i dalje želio braniti istinu pred mnoštvom, ali je konačno odustao zbog poruke upozorenja koju su mu poslali iz kazališta. “Čak i neki azijarsi, prijatelji njegovi, poslaše mu ljude da ga zamole neka se ne pojavljuje u kazalištu.” DA 184.6

Metež u kazalištu stalno je jačao. “Jedni pak vikali jedno, drugi drugo. Skupljeni bijahu zbunjeni, a većina ih nije znala ni zašto su se skupili.” Činjenica da su Pavao i neki od njegovih pratilaca bili židovskog podrijetla potaknula je Židove da se jasno ograde od njega i njegovog rada. Zato su gurali jednog člana iz svoje zajednice da pred narodom iznese stvar. Izabrali su Aleksandra, obrtnika, kotlara, za kojeg će Pavao poslije reći da mu je nanio mnogo zla (2. Timoteju 4,14). Aleksandar je inače bio sposoban čovjek koji se iz sve snage zauzeo da gnjev naroda usmjeri isključivo na Pavla i njegove pratioce. Ali kad je mnoštvo vidjelo da je Aleksandar Židov, nisu mu dali govoriti, već su “svi u jedan glas” počeli vikati: “‘Velika je efeška Artemida!’ Vikali su oko dva sata.” DA 185.1

Konačno su od iscrpljenosti prestali vikati pa je na trenutak nastala tišina. A onda je gradski tajnik zatražio pozornost mnoštva i zahvaljujući svojem položaju dobio riječ. On se narodu obratio na njegovoj razini i pokazao da nema razloga za sadašnji nemir. Pozivao se na njihov razum. “Efežani!” rekao je. “‘Tko ima od ljudi koji ne bi znao da je grad Efez štovalac hrama velike Artemide i njezina kipa što je pao s neba? Budući da su te stvari neosporive, vi treba da ostanete mirni i ništa prenaglo ne poduzimate! Ovi ljudi koje ste doveli nisu ni skvr nitelji svetišta, niti pogrdno govore protiv naše božice. Ako Demetrije i njegovi drugovi imaju protiv koga tužbu, sudovi rade, a tu su i prokonzuli, neka tuže jedni druge. Ako li želite što drugo, to će se riješiti u zakonitoj skupštini. Prijeti pogibao da budemo zbog današnjeg nereda optuženi, jer ne postoji nikakav razlog kojim bismo mogli opravdati strku.’ To reće te raspusti skupštinu.” DA 185.2

U svojem obraćanju Demetrije je rekao: “Postoji pogibao, da naš zanat propadne.” Ove su rijeći otkrile pravi razlog nereda u Efezu, a bile su i uzrokom progonstva koje je apostole pratilo u njihovom radu. Demetrije i njegovi drugovi vidjeli su da je naučavanjem i širenjem Evanđelja njihov posao izrade kipova došao u opasnost. Na kocki je bio prihod poganskih svećenika i obrtnika pa su se zbog toga tako ogorčeno podigli protiv Pavla. DA 185.3

Odluka tajnika i drugih časnih službenika u gradu prikazala je narodu Pavla kao čovjeka koji nije kriv ni za kakav nezakoniti čin. Ovo je bila još jedna pobjeda kršćanstva nad zabludom i praznovjerjem. Bog se poslužio visokom gradskom vlašću da opravda svojeg apostola i zauzda nemirnu svjetinu. Pavlovo srce bilo je ispunjeno zahvalnošću Bogu što mu je poštedio život i što kršćanstvo zbog nemira u Efezu nije došlo na zao glas. DA 185.4

“Kad se stiša buna, Pavao dozva k sebi učenike te im dade opomene. Nato se oprosti s njima i otputova u Makedoniju.” Na putu su ga pratila dva vjerna brata iz Efeza, Tihik i Trofim. DA 186.1

Tako je završio Pavlov rad u Efezu. Bilo je to razdoblje neumornog rada, mnogih kušnji i duboke tjeskobe. Naučavao je ljude javno i po kućama, savjetujući i opominjući ih uz mnogo suza. Stalno su mu se protivili Židovi koji nisu propuštali nijednu priliku da raspoloženje naroda potaknu protiv njega. DA 186.2

Boreći se s protivljenjem, vršeći s neumornom gorljivošću djelo Evanđelja i čuvajući interese još mlade crkve u vjeri, Pavao je na duši nosio težak teret za sve crkve. DA 186.3

Vijesti o otpadu u nekim crkvama koje je osnovao izazvale su u njemu duboku tugu. Bojao se da bi se njegov trud za njih mogao pokazati uzaludnim. Mnogu je besanu noć proveo u molitvi i ozbiljnom razmišljanju kad bi saznao za metode koje su bile rabljene da se osujeti njegovo djelovanje. Kad je imao priliku i kad je stanje to zahtijevalo, pisao je crkvama koreći ih, savjetujući, opominjući i hrabreći. U ovim se pismima Pavao ne zadržava na svojim nevoljama, ali povremeno nalazimo nagovještaje o njegovom radu i stradanju u Kristovom djelu. Bio je izložen bičevanju i zatvaranju, hladnoći, gladi i žeđi, pogiblima na kopnu i moru, u gradu i pustinji, pogiblima od svojih sunarodnjaka, od pogana, od lažne braće - sve je to trpio radi Evanđelja. Bio je “ocrnjivan”, “vrijeđan”, učinjen “kao smeće svijeta”, “u tjeskobi”, “progonjen”, “u svakom pogledu. u nevolji”, “svaki čas izložen pogibli”, “predan smrti zbog Isusa”. DA 186.4

Usred stalne oluje protivljenja, bučenja neprijatelja i napušten od prijatelja, neustrašivi se apostol nije obeshrabrio. Vratio bi pogled na Golgotu i s novim žarom nastavio širiti spoznaju o Raspetome. Jednostavno je koračao putom obilježenim krvlju kojim je prije njega prošao Krist. Nije tražio otpust iz borbe dok ne dođe trenutak da svoje oružje položi pred noge Otkupitelju. DA 186.5