Djela Apostolska

30. Pozvani na postizanje višeg mjerila

Ovo se poglavlje zasniva na Prvoj poslanici Korinćanima.

U nadi da će u umove korintskih vjernika živo utisnuti važnost odlučnog samosvladavanja, nepokolebljive trezvenosti i neumorne gorljivosti u Kristovoj službi, Pavao je u svojem pismu iznio dojmljivu usporedbu između kršćanske borbe i poznatih utrka koje su se u određenim vremenskim razmacima održavale u blizini Korinta. Od svih igara koje su se održavale među Grcima i Rimljanima, utrke su spadale među najstarije i najomiljenije. Njima su prisustvovali kraljevi, odličnici i državnici. U njima su sudjelovali mladići iz svih društvenih slojeva koji nisu prezali ni od kakvog napora i stege potrebne za stjecanje nagrade. DA 194.1

Utrke su se odvijale prema strogim pravilima na koja se nitko nije mogao žaliti. Oni koji su željeli biti uvršteni u natjecanje za nagradu, prvo su morali proći naporne pripreme. Strogo je bilo zabranjeno štetno popuštanje apetitu ili bilo kojem drugom zadovoljstvu čime bi se umanjila umna ili tjelesna snaga. Da bi natjecatelj mogao računati na uspjeh u ovom odmjeravanju snage i brzine, mišići moraju biti snažni i gipki, a živci pod nadzorom. Svaki pokret mora biti proračunat, a korak brz i odlučan; tjelesna snaga mora dostići najvišu razinu. DA 194.2

Kad su se natjecatelji pojavili pred okupljenim mnoštvom, bila su objavljena njihova imena i jasno iznesena pravila utrke. Zatim su svi krenuli odjednom uz napetu pozornost gledatelja koji su ih sokolili u odlučnosti da pobijede. Suci su sjedili blizu cilja da bi mogli pratiti utrku od početka do kraja i dodijeliti nagradu pravom pobjedniku. Ako je netko prvi došao na cilj, a poslužio se nezakonitim stjecanjem prednosti, nije dobio nagradu. DA 194.3

U ovim natjecanjima trkaći su se izlagali velikoj opasnosti. Neki se nikad nisu oporavili od velikog tjelesnog napora. Nije bilo neobično da neki natjecatelji za vrijeme utrke padnu krvareći na usta i nos, a katkad se dogodilo da je natjecatelj pao mrtav u trenutku kad je bio nadomak pobjedi. Ali ni mogućnost doživotne povrede ili smrti nije smatrana prevelikim rizikom u usporedbi s čašću kojom je bio nagrađen uspješni natjecatelj. DA 195.1

Kad je pobjednik stigao na cilj, pljesak gledatelja prolomio se zrakom odjekujući od obližnjih brežuljaka i planina. Pred svim gledateljima suci su mu dali oznake pobjede - lovorov vijenac i palminu grančicu koju je trebao nositi u desnici. Njegovu su slavu opijevali po cijeloj zemlji; njegovi su roditelji su djelovali u časti; čak i grad u kojem je živio bio je visoko poštovan zato što je dao tako velikog atletičara. DA 195.2

Spominjući ove utrke kao sliku kršćanske borbe, Pavao je istaknuo prijeko potrebnu pripremu za uspjeh natjecatelja u utrci - stegu, umjerenu prehranu, potrebu za trijeznošću. “Svaki se natjecatelj uzdržava u svim stvarima”, izjavio je. Trkaći su odbacili svako popuštanje koje bi moglo oslabiti njihovu tjelesnu snagu, a stalnim vježbanjem dali su mišićima snagu i izdržljivost da bi, kad dođe dan natjecanja, mogli izdržati najveći napor. Koliko je važnije da kršćanin, čiji su vječni interesi na kocki, podloži apetit i osjećaje razumu i Božjoj volji! On ne smije dopustiti da mu pozornost odvuku zabave, užici ili lagodan život. Sve svoje navike i osjećaje mora podložiti čvrstoj stezi. Razum, prosvijetljen naučavanjem Božje riječi i vođen Božjim Duhom, mora držati uzde nadzora. DA 195.3

Kad to učini, kršćanin mora uložiti najveći napor da bi pobijedio. U korintskim igrama posljednjih nekoliko koraka natjecatelji u utrci učinili su krajnji napor da zadrže nesmanjenu brzinu. Tako će i kršćanin, kako se približava cilju, uložiti još veću gorljivost i odlučnost nego na početku utrke. DA 195.4

Pavao prikazuje razliku između pobjednikova lovorova vijenca koji vene i vijenca besmrtne slave koju će dobiti onaj tko pobjednički trči u kršćanskoj utrci. “Oni [trće]”, izjavljuje, “da dobiju raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi.” Da bi dobili raspadljivu nagradu, grčki trkači nisu štedjeli ni truda ni stege. Mi trčimo za beskrajno vredniju nagradu, za krunu vječnog života. Koliko bismo trebali biti pažljiviji u nastojanju, koliko spremniji na žrtvu i samoodricanje! DA 195.5

U Poslanici Hebrejima istaknuta je jedinstvenost namjere koja treba obilježavati kršćaninovu utrku za vječni život: “Odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena! Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa.” (Hebrejima 12,1.2) Zavist, zloba, zle misli, klevetanje, lakomost - to su bremena koja kršćanin mora odbaciti da bi mogao uspješno trčati utrku za besmrtnost. Bez obzira na žrtvu, treba odložiti svaku naviku ili postupak koji vodi grijehu i nanosi sramotu Kristu. Blagoslove Neba ne može primiti čovjek koji krši vječna načela pravde. Jedan njegovani grijeh dovoljan je da dovede do kvarenja karaktera i zavede druge. DA 196.1

“Ako te na grijeh navodi ruka tvoja,” rekao je Spasitelj, “odsijeci je! Bolje ti je kljastu ući u život nego s dvjema rukama otići u pakao - u neugasivi oganj. Ako te na grijeh navodi noga tvoja, odsijeci je! Bolje ti je hromu ući u život nego da bu deš s dvjema nogama bačen u pakao.” (Marko 9,43-45) Ako radi spašavanja tijela od smrti treba odrezati nogu ili ruku, ili čak iskopati oko, koliko bi ozbiljnije kršćanin trebao odložiti grijeh koji donosi smrt duši! DA 196.2

Nakon što su se opredijelili za samoodricanje i strogu stegu, natjecatelji u drevnim igrama uopće nisu bili sigurni da će pobijediti. “Ne znate li”, rekao je Pavao, “da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu!” Koliko se god trkači trudili, samo jedan dobiva nagradu. Samo je jedna ruka mogla uhvatiti željeni vijenac. Neki su mogli uložiti krajnje napore da dobiju nagradu, ali kad su pružili ruku da je uzmu, drugi je, samo trenutak prije njih, zgrabio željeno blago. DA 196.3

Ali tako nije u kršćanskoj borbi. Nitko tko se drži uvjeta neće biti razočaran na kraju utrke. Nitko tko je ozbiljan i ustrajan, neće doživjeti neuspjeh. Ne dobivaju utrku hitri ni boj hrabri. Najslabiji sveti kao i najjači može ponijeti vijenac besmrtne slave. Pobijediti mogu svi koji snagom božanske milosti usklade život s Kristovom voljom. Život u potpunosti usklađen s načelima iznesenim u Božjoj riječi ljudi često smatraju nevažnim - previše beznačajnim da bi zaslužio pozornost. Ali imajući na umu koliki je ulog, ništa nije malo što može pomoći ili spriječiti. Svaki postupak znači određenu težinu na vagi koja određuje životnu pobjedu ili poraz. A nagrada koju dobivaju oni koji pobijede bit će u omjeru prema snazi i ozbiljnosti kojom su se trudili. DA 196.4

Apostol je samog sebe usporedio s čovjekom koji sudjeluje u utrci nastojeći svom snagom steći nagradu. “Ja stoga tako trčim,” kaže, “ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar. Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.” Da u kršćanskoj utrci ne bi trčao na nesigurno ili nasumce, Pavao se podvrgnuo ozbiljnoj pripremi. Riječi “krotim svoje tijelo” (DF) doslovce znači da strogom stegom potiskuje želje, pobude i osjećaje. DA 197.1

Pavao se bojao da bi, nakon što je drugima propovijedao, sam mogao biti odbačen. Bio je svjestan da, ne provede li u svojem životu načela u koja je vjerovao i koja je propovijedao, rad za druge njemu samome neće biti od koristi. Njegove riječi, utjecaj, odbijanje da zadovoljava svoje prohtjeve, sve to mora pokazati da njegova vjera nije samo zvanje, već svakidašnja živa povezanost s Bogom. Pred sobom je stalno imao samo jedan cilj koji je nastojao dosegnuti s najvećom ozbiljnošću - pravednost “koja dolazi od Boga na osnovi vjere” (Filipljanima 3,9). DA 197.2

Pavao je znao da njegova borba protiv zla neće završiti dokle god živi. Bio je stalno svjestan potrebe da se mora dobro čuvati da zemaljske želje ne nadvladaju duhovnu gorljivost. Svim snagama nastavio se boriti protiv urođenih sklonosti. Uvijek je pred sobom imao ideal koji je želio postići, a ovaj je ideal nastojao doseći poslušnošću Božjem zakonu. Svoje riječi, postup315 ke i osjećaje - sve je to pokorio nadzoru Božjeg Duha. DA 197.3

Upravo je ovu iskrenu namjeru da pobijede u utrci za vječni život Pavao želio vidjeti u životu korintskih vjernika. Znao je da je pred njima, da bi mogli dostići Kristov ideal, životna borba u kojoj neće biti odmora. Molio ih je da se trude u okviru Zakona, da iz dana u dan teže za pobožnošću i moralnim savršenstvom. Molio ih je da odlože svako breme i žure naprijed prema cilju savršenstva u Kristu. DA 197.4

Pavao je Korinćanima ukazao na iskustvo drevnih Izraelaca, na blagoslove kojima je bila nagrađena njihova poslušnost i na kazne koje su uslijedile zbog prijestupa. Podsjetio ih je kako su Hebreji na čudesan način bili izvedeni iz Egipta pod zaštitom oblaka danju i stupom od ognja noću. Tako ih je Bog sigurno preveo preko Crvenog mora, dok su se Egipćani, nadajući se da će prijeći na isti način, svi utopili. Ovim djelima Bog je Izraela priznao svojom Crkvom. Svi su “jeli isto duhovno jelo. pili isto duhovno piće. Pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist.” Židovi su tijekom cijelog putovanja imali Krista za vođu. Udarena stijena prikazivala je Krista koji je bio izranjen za grijehe ljudi da bi svima njima mogla poteći rijeka spasenja. DA 198.1

Bez obzira na naklonost koju je Bog pokazao prema Hebrejima, zbog njihove silne želje za užicima koje su ostavili u Egiptu i zbog njihova grijeha i buntovnosti, snašla ih je Božja kazna. Apostol je upozorio vjernike u Korintu da uzmu u obzir pouke sadržane u iskustvu Izraela. “To se dogodilo nama za primjer,” izjavio je, “da ne čeznemo za zlim stvarima, kao što su oni ćeznuli.” Pokazao im je kako je ljubav prema udobnosti i zadovoljstvima pripremila put grijesima koji su izazvali Božju osvetu. Kad su sinovi Izraelovi sjeli da jedu i piju pa ustali da igraju, odbacili su Božji strah i poklonili se zlatnom teletu koje su načinili da prikazuje Boga. Nakon što su sudjelovali u razuzdanom slavlju povezanom sa štovanjem Baala Peorskog, mnogi su se Hebreji odali razvratu. Tako su izazvali Božju srdžbu i na Njegovu je zapovijed “u jedan dan palo dvadeset i tri tisuće” ljudi. DA 198.2

Apostol je upozorio Korinćane: “Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” Ako postanu hvalisavi i samopouzdani, a zanemare budnost i molitvu, past će u strašan grijeh i time na se navući Božju srdžbu. No Pavao nije želio da ih svlada malodušnost ili obeshrabrenje. Dao im je sigurnost. “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” DA 198.3

Pavao je pozivao svoju braću da sama ocijene kako će njihove riječi i djela utjecati na druge, i da ne čine ništa, koliko god nedužno bilo samo po sebi, što bi izgledalo kao da odo bravaju idolopoklonstvo ili da vrijeđaju osjećaje nekoga tko je možda slab u vjeri. “Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju! Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj.” DA 198.4

Apostolova upozorenja upućena korintskoj crkvi primjenjiva su na sva vremena i posebno prilagođena našem dobu. Pod idolopoklonstvom nije mislio samo na štovanje idola, već na služenje sebi, na ljubav prema udobnosti, zadovoljavanje apetita i osjetila. Samo ispovijedanje vjere u Krista, hvalisavo poznavanje istine, ne čini čovjeka kršćaninom. Religija koja nastoji samo zadovoljiti oko, uho i okus, ili odobrava popuštanje sebi, nije Kristova religija. DA 199.1

Uspoređujući Crkvu s ljudskim tijelom, apostol prikladno prikazuje prisan i skladan odnos koji treba vladati među svim vjernicima Kristove Crkve. “Mi smo svi”, pisao je, “kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci. I svi smo napojeni jednim Duhom. Jer tijelo se ne sastoji od jednoga uda, već od mnogih. Ako noga rekne: ‘Budući da nisam ruka, ne pripadam tijelu’, tim ne prestaje pripadati tijelu. Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio duh? DA 199.2

Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? Ali je Bog udove, i to svaki pojedini od njih, razmjestio na tijelu kako je htio. Kada bi svi oni bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? Udovi su mnogi, a tijelo je jedno. Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebaš mi’, ili opet glava nogama: ‘Ne trebate mi’. Ali je Bog složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema, da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju. Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi. Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi.” DA 199.3

Zatim je riječima, koje su do današnjeg dana nadahnuće i ohrabrenje muževima i ženama, istaknuo važnost ljubavi koju Kristovi sljedbenici trebaju njegovati: “Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.” DA 199.4

Bez obzira na to koliko visoko bilo znanje, onaj čije srce nije ispunjeno ljubavlju za Boga i bližnje, nije pravi Kristov učenik. Premda može imati veliku vjeru i moć da čak čini čuda, njegova bi vjera bez ljubavi bila bezvrijedna. On može pokazati veliku darežljivost; ali kad bi, iz neke druge pobude osim iskrene ljubavi, razdao sav imetak da nahrani gladne, ovim činom ne bi stekao Božju naklonost. U svojoj revnosti mogao bi čak umrijeti mučeničkom smrću, ali ako nije potaknut ljubavlju, Bog bi ga smatrao zavedenim zanesenjakom ili častoljubivim licemjerom. DA 200.1

“Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.” Najčišća radost proizlazi iz najdublje poniznosti. Najjači i najplemenitiji karakteri izgrađuju se na temelju strpljenja, ljubavi i pokornosti Božjoj volji. DA 200.2

Ljubav “nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo”. Ljubav slična Kristovoj nalazi najpovoljnije tumačenje tuđih pobuda i djela. Ona ne ističe nepotrebno ničije pogrješke; ne sluša znatiželjno nepovoljne izvještaje, već nastoji zapaziti dobre osobine drugih. DA 200.3

Ljubav se “ne raduje. nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi”. Takva ljubav “nigda ne prestaje”. Ona nikad ne gubi svoju vrijednost; nebeska je osobina. Onaj tko je posjeduje, unijet će je kao skupocjeno blago kroz vrata Božjeg grada. DA 200.4

“Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav.” DA 200.5

Među korintskim vjernicima koji su snizili moralno mjerilo bili su neki koji su napustili neke od osnovnih elemenata svoje vjere. Neki su otišli tako daleko da su nijekali nauk o uskrsnuću. Pavao se ovom krivovjerju suprotstavio jasnim svjedočanstvom o nedvojbenim dokazima Kristova uskrsnuća. Rekao je da je Krist, nakon svoje smrti, “treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo”, nakon čega “se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici. Zatim se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet stotina, od kojih većina još i sada živi, a neki su već pomrli. Potom se ukazao Jakovu, pa onda svim apostolima. A naposljetku, ukazao se i meni kao nedonoščetu.” DA 200.6

Apostol je s uvjerljivom snagom iznio veliku istinu o uskrsnuću. “Ako li nema uskrsnuća mrtvih,” dokazivao je, “onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Tad izlazi da smo i lažni svjedoci Božji jer smo svjedočili da je Bog uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako zbilja mrtvi ne uskrsavaju. Ako, naime, mrtvi uistinu ne uskrsavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih.” DA 200.7

Apostol je misli korintske braće usmjerio prema trijumfu jutra uskrsnuća, kad će uskrsnuti svi sveti koji spavaju da zauvijek žive sa svojim Gospodinom. “Kazujem vam tajnu”, izjavio je apostol, “svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuće neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuće besmrtnošću. A kad se ovo raspadljivo tijelo obuće neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošču, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?’. Ali hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našemu Gospodinu Isusu Kristu!” DA 201.1

Slavna pobjeda oćekuje vjerne. Svjestan mogućnosti koje se nalaze pred korintskim vjernicima, apostol im je nastojao iznijeti ono što će ih uzdići iznad sebičnog i osjetilnog, što proslavlja život s nadom u besmrtnost. Ozbiljno ih je opominjao da budu vjerni svojem uzvišenom zvanju u Kristu. “Braćo moja ljubljena,” molio ih je, “budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan!” DA 201.2

Tako je apostol na najodlučniji i najdojmljiviji naćin nastojao ispraviti lažne i opasne zamisli i postupke koji su prevladali u korintskoj crkvi. Govorio je otvoreno, ali s ljubavlju za njihove duše. U njegovim opomenama i ukorima sjalo je svjetlo s Božjeg prijestolja da otkrije skrivene grijehe koji su kaljali njihov život. Kako će ih prihvatiti? DA 201.3

Nakon što je pismo poslao, Pavao se bojao da će ono što je napisao možda preduboko raniti one kojima ga je namijenio. Jako se bojao daljnjeg otuđenja i katkad je poželio da opozove svoje riječi. Oni koji, kao apostol, osjećaju odgovornost za voljene crkve ili ustanove, najbolje mogu razumjeti njegovu potištenost i samooptuživanje. Božjim slugama koji nose bre me Njegovog djela u ovo vrijeme poznat je rad, sukobi i zabrinutost što ih je iskusio veliki apostol. Opterećen podjelama u crkvi, naišavši na nezahvalnost i izdaju od nekih koje je simpatizirao i podupirao, svjestan opasnosti za crkve koje gaje bezakonje, prisiljen da u prekoravanju grijeha uputi otvoren poziv na samoispitivanje, bio je istodobno opterećen strahom da je možda nastupio s prevelikom oštrinom. Dršćući od zabrinu-tosti, čekao je na neku vijest o primitku svoje poruke. DA 202.1