Povijest Otkupljenja

Kompromis s poganstvom

Da bi se uspješnije borio protiv Božje vladavine, Sotona je predočio svoj plan da postavi svoj stijeg u kršćansku crkvu. Ako Kristove sljedbenike zavede da ožaloste Boga, tada će njihova snaga, izdržljivost i nepokolebljivost klonuti i postat će za njega lak plijen. PO 241.2

Veliki je neprijatelj sada pokušao pobijediti zavođenjem tamo gdje nije uspio silom. Progonstvo je prestalo, a njegovo mjesto je zamijenio primamljivim svjetovnim blagostanjem i ovozemaljskom čašću. Štovatelji idola navedeni su da prihvate dio kršćanske vjere uz istodobno odbacivanje temeljnih istina. Tvrdili su da vjeruju u Isusa kao Božjeg Sina i da vjeruju u Njegovu smrt i uskrsnuće, ali nisu osvjedočeni o grijehu i ne osjećaju potrebu za pokajanjem i promjenom srca. Sa svoje strane učinili su neke ustupke te su predložili da i kršćani načine ustupke sa svoje strane kako bi se svi mogli ujediniti na temelju vjere u Krista. PO 241.3

Sada je Crkvi zaprijetila zastrašujuća opasnost. Zatvor, mučenja, oganj i mač bili su blagoslovi u usporedbi s ovim. Neki među kršćanima ostali su čvrsti izjavljujući da ne mogu učiniti nijedan ustupak. Drugi su zaključili da kad bi popustili ili prilagodili neka obilježja svoje vjere i sjedinili se s onima koji su prihvatili nešto od kršćanstva, to bi moglo biti sredstvo za njihovo potpuno obraćenje. Bilo je to vrijeme velike tjeskobe za vjerne Kristove sljedbenike. Pod okriljem takozvanog kršćanstva, Sotona se sam lukavo uvukao u Crkvu da bi uništio njihovu vjeru i skrenuo im misli s Riječi istine. PO 242.1

Naposljetku je većina kršćana spustila svoje kriterije i sklopila savez između kršćanstva i poganstva. Premda su obožavatelji idola izjavljivali da su obraćeni i sjedinjeni s Crkvom, još su uvijek bili privrženi idolopoklonstvu, samo što su zamijenili predmete obožavanja slikama Isusa, pa čak i Marije i svetaca. Nečisti kvasac idolopoklonstva, na ovaj način ubačen u Crkvu, nastavio je svoje razarajuće djelo. Pogrešan nauk, praznovjerni rituali i idolopoklonički obredi uključeni su u vjeru Crkve i u bogoslužje. Kako su se kršćani sjedinili s idolopoklonicima, kršćanska se religija izopačila, a Crkva je izgubila čistoću i silu. Ipak, bilo je onih koje ove zablude nisu zavele. I dalje su očuvali svoju vjernost Izvoru istine i klanjali se jedino Bogu. PO 242.2

Među onima koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima oduvijek su postojale dvije skupine ljudi. Dok su jedni proučavali Spasiteljev život i iskreno nastojali ispraviti svoje nedostatke i uskladiti ih sa svojim Uzorom, drugi su izbjegavali jasne, praktične istine koje su ukazivale na njihove pogreške. Čak i u svojim najboljim danima, Crkva se nije sastojala samo od vjernih, čistih i iskrenih. Naš Spasitelj je učio da oni koji se namjerno prepuštaju grijehu ne trebaju biti primljeni u Crkvu. A ipak, On se družio s ljudima lošeg karaktera i dopustio im da Ga slušaju i promatraju kao Primjer, da bi im pružio priliku da uvide svoje pogreške i isprave ih. PO 242.3

No ne postoji savez između Kneza svjetla i kneza tame, i zato on ne može postojati ni između njihovih sljedbenika. Kad su se kršćani usuglasili s time da bi se sjedinili s onima koji su poluobraćenici iz poganstva, krenuli su stazom koja ih vodi sve dalje i dalje od istine. Sotona se radovao što je uspio zavesti tako mnogo Kristovih sljedbenika pa ih je svim snagama nastojao potaknuti da progone one koji su ostali vjerni Bogu. Nitko ne može tako dobro razumjeti kako se suprotstaviti pravoj kršćanskoj vjeri kao onaj koji ju je nekada branio. Ovi su otpali kršćani, u savezu sa svojim polupoganskim istomišljenicima, usmjerili svoju borbu protiv najvažnijih obilježja Kristovog nauka. PO 242.4

Oni koji su željeli ostati vjerni shvatili su da je potrebno ostati čvrst i očajnički se suprotstaviti prijevarama i grozotama prerušenima u svećeničke odore te na taj način uvučenima u Crkvu. Biblija se više nije prihvaćala kao mjerilo vjere. Učenje o vjerskoj slobodi nazvano je herezom, a njezini sljedbenici bili su omrznuti i progonjeni. PO 243.1