Velika Borba Između Krista I Sotone
Poglavlje 1.—Razoren je Jeruzalema
“O kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan što je za mir tvoj! Ali je sada sakrivena od očiju tvojih. Jer će doći dani na tebe, i okru,žit će te neprijatelji tvoj i opkopima, i opkolit će te i potisnut će te sa svih strana; i razbit će tebe i djecu tvoj u u tebi, i neće ostaviti u tebi kamena na kamenu, zato što nisi poznao vremena u kome si pohođen.” Luka 19, 42-44. VB 13.1
Sa vrha Maslinske gore Isus je posmatrao Jeruzalem. Pred njime se pružao prizor koji je odisao ljepotom i mirom. Bilo je vrijeme Pashe. Sa svih strana su se sakupila Jakovljeva djeca da proslave veliki narodni praznik. Usred vrtova, vinograda i zelenih obronaka, posutih šatorima hodočasnika, uzdizali su se terasasti brežuljci, krasne palače i masivna utvrđenja izraelske prijestonice. Izgledalo je kao da kći Sionska govori u svojoj gorđosti: “Sjedim kao carica i neću vidjeti žalosti”; bila je tako lijepa i sigurna u nebesku naklonost kao u vrijeme kada je pjevao pjevač: “Prekrasna je visina, utjeha svoj zemlji, gora Sion, . . . grad velikoga cara.” Psalam 48, 2. Pred očima su se dizale veličanstvene zgrade hrama. Zraci sunca na zalasku osvjetljavali su snježno bijele mramorne zidove i odbijali su se od zlatnih vrata, kula i tornjeva. “U savršenoj ljepoti” stajao je hram — ponos jevrejskog naroda. Koji bi Izraelac mogao gledati ovaj prizor a da ne osjeti duboku radost i ushićenje! Ali Isusa su obuzimale sasvim druge misli. “I kad se približi, ugleda grad i zaplaka nad njim.” Luka 19, 41. Usred sveopće radosti koju je izazvao njegov trijumfalni ulazak, kad su svi oko njega mahali palmovim grančicama, kad je veselo hosana odjekivalo sa brežuljaka, i kad je tisuće glasova proglašavalo Isusa za cara, Spasitelj svijeta bio je iznenada obuzet tajanstvenom tugom. On, Sin Božji, nada Izraelova, čija je sila pobjeđivala smrt i izvodila njene zarobi jenike iz grobova, plakao je, ali ne od obične žalosti, već od velike neiskazane duševne patnje. VB 13.2
On nije prolijevao suze zbog sebe, iako je dobro znao kuda vodi njegov put. Pred njime se prostirala Getsemanija, mjesto njegovog bliskog stradanja. Vidjela su se i Ovčja vrata, kroz koja su se vjekovima dovodile žrtve za klanje, a koja su se imala otvoriti za njega, kada bude “vođen kao jagnje na zaklanje”. Izaija 53, 7. Nedaleko bila je Golgota, mjesto raspeća. Užasan gusti mrak trebalo je da se spusti na put kojim je Krist morao uskoro proći da bi dao dušu svoju kao žrtvu za grijeh. Ali ovoga časa sveopće radosti nije ga rastužilo razmišljanje o ovim prizorima, niti su predosjećanja o njegovoj nadčovječanskoj muci ražalostila njegov nesebični duh. On je plakao nad tisućama Jeruzalemljana, nad sljepoćom i nepokajanošću onih koje je došao da blagoslovi i spasi. VB 14.1
Pred Isusovim očima prolazili su prizori historije od preko tisuću godina Božje naročite milosti i očinske brige prema izabranome narodu. Tu je bilo brdo Morija na kome je mladi Izak, sin obećanja, dragovoljna žrtva, bio vezan na oltaru, — simbol žrtve Božjeg Sina. Tu je takođe slavno obećanje o dolasku Mesije bilo potvrđeno ocu vjernih (1. Mojs. 22, 16-18.) Tu je dim žrtve, koju je prinio David sa Ornanovog gumna, odvratio mač anđela koji je ubijao (1. Dnev. 21) — simbol Kristove žrtve i posredništva za grešne ljude. Bog je cijenio Jeruzalem više od cijele zemlje. Gospod je “izabrao Sion”, i “omilje mu živjeti na njemu”. Psalam 132, 13. Tu su sveti proroci tokom vjekova objavljivali svoje opomene. Tu su svećenici mahali svojim kadionicama, i oblak dima s molitvama vjernih dizao se Bogu. Tu se svakog dana prinosila krv jaganjaca koji su predstavljali Jagnje Božje. Tu je Jehova otkrivao svoju prisutnost u oblaku slave iznad svetinje nad svetinjama. Tu je, napokon, bilo podnožje tajanstvenih ljestava, koje su spajale zemlju sa nebom — onih ljestava po kojima su Božji anđeli silazili i penjali se, i koje su pokazivale ljudima put u nebesku svetinju nad svetinjama. Da je Izrael ostao vjeran svome Bogu, Jeruzalem, kao Božji izabranik, ostao bi zauvijek. (Jeremija 17, 21-25.) Ali historija ovoga povlaštenog naroda je izvještaj o neprekidnom odmetanju i pobunama. Oni su se odupirali Božjoj milosti, zloupotebljavali su sve svoje povlastice i prezirali svoja preimućstva. VB 14.2
Lako se Izrael rugao Božjim vjesnicima, prezirao njegove riječi i ismijavao njegove proroke (2. Dnevnika 36, 16), bog se i dalje otkrivao njima kao “Gospod Bog, milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom”. 2. Mojsijeva 34, 6. Usprkos njihovom uzastopnom odbijanju, milost Božja ih je i dalje pozivala. Pun ljubavi, nježnije od one koju otac pokazuje prema sinu koga voli, Bog je zarana slao njima vjesnike sa opomenama, jer je želio da poštedi svoj narod i svoje prebivalište. (2. Dnevnika 36, 15.) Kad nisu pomogli pozivi, molbe i ukori, poslao im je najskupocjeniji dar neba! U tom jedinom daru poklonio im je cijelo nebo! VB 15.1
Sam Božji Sin došao je da se zauzme za nepokajani grad. Krist je onaj koji je presadio izraelski narod kao dobru lozu iz Egipta u Hanansku zemlju. (Psalam 80, 8.) Njegova je ruka istjerala neznabošce pred njime. On je taj vinograd posadio na plodnome brežuljku. (Izaija 5, 1-4). Ogradio ga je ogradom. Poslao je svoje sluge da ga njeguju. “Što je još trebalo učiniti mome vinogradu”, uzviknuo je on, “što mu nisam učinio?” Kada je trebalo da rodi grožđem, rodio je vianjagom. U nadi da će ipak jednom donijeti roda, on je lično došao u svoj vinograd, ne bi li ga spaasao od uništenja. Okopao je svoj vinograd, obrezao ga i njegovao. Neumorno se trudio da spasi vinograd koji je sam posadio. VB 15.2
Tri godine Bog svjetlosti i slave živio je usred svoga naroda. “Prolazio je čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bijaše nadvladao”, liječio je one koji su bili skrušena srca, oslobađao zarobljene, davao vid slijepima, zdravlje hromima i sluh gluhima; čistio gubave, uskrsavao mrtve i siromašnima propovijedao evanđelje. (Djela 10, 38; Luka 4, 18; Matej 11, 5.) Svima bez razlike upućivao je milostivi poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti”. Matej 11, 28. VB 15.3
Lako su mu uzvraćali zlo za dobro, mržnju za ljubav, ipak je On nepokolebljivo nastavljao svoju službu milosti. (Psalam 109, 5.) Nikad nije odbijao one koji su tražili njegovu milost. Iako je sam bio putnik, bez doma, i svakodnevno trpio prezir i oskudicu, on je živio da čini dobro, da olakša bijedu nevoljnima, moleći ljude da prime dar njegovog života. Valovi milosti koji su se odbijali od upornih srdaca, vraćali su se u obliku jače, saosjećajnije i još veće lj ubavi. Ali Izrael se odvratio od svoga najooljeg Prijatelja i jedinog Pomoćnika. Prezirao je pozive njegove ljubavi, odbijao njegove savjete i ismijavao njegove opomene. VB 15.4
Cas milosti i oproštaja bio je na izmaku; čaša Božjeg gnjeva, tako dugo zadržavana, bila je skoro puna. Mračni oblaci koje su vjekovi otpada i pobuna nagomilali, sada su jezivo prijetili i svaki čas su mogli da se provale nad jednim neposlušnim narodom; a Onoga koji ih je mogao izbaviti od predstojeće nesreće, oni su prezirali, naružili, odbacili i spremali su se da ga razapnu. Kad Isus bude razapet na križ na Golgoti, onda će isteći dani ovog naroda koji je uživao Božju naklonost i njegove blagoslove. Gubitak čak i samo jedne duše je nesreća koja nadmašuje dobitke i blaga cijeloga svijeta. Ali ovog trenutka kada je Isus gledao Jeruzalem, nesreća jednog cijelog grada, cijelog jednog naroda bila je pred njegovim očima, — tog grada, tog naroda koji je nekad bio Božji izabranik, njegovo naročito blago. VB 16.1
Proroci su plakali nad otpadom Izraela i nad užasnim pustošenjima koja su došla na njih zbog njihovih grijeha. Jeremija je želio da njegove oči budu izvor suza da bi mogao plakati dan i noć za pobijenim kćerima svoga naroda, za Božjim stadom koje je bilo otjerano u ropstvo. (Jeremija 9, 1; 13, 17.) Kolika je onda bila žalost Onoga čiji je proročki pogled obuhvatao ne samo godine već vjekove! On je gledao anđela smrti sa podignutim mačem nad gradom koji je tako dugo bio prebivalište Jehove. Sa vrha Maslinske gore, sa onog mjesta koje je kasnije zauzeo Tit i njegova vojska, gledao je preko ravnice sveti hram i predvorje sa stubovima, i, očima punim suza, posmatrao je užasnu sliku: gradske zidove opkoljene neprijateljskom vojskom. Čuo je hod vojske koja je nastupala; čuo je glasove majki i vapaj djece za kruhom u opsjednutom gradu. Vidio je u plamenu sveti i divni hram, njegove palače i kule, a potom ih je vidio pretvorene u ruševine koje se puše. VB 16.2
Gledajući unaprijed vjekovima, vidio je narod zavjeta rasijan u sve zemlje kao ostatke broda na pustoj obali. U ovoj kazni koja je trebala uskoro da se izlije nad djecom Izraelovom, Isus je vidio prve kapi čaše gnjeva koja će se u posljednjem sudu izliti do dna. Božansko saučaešće došlo je do izražaja u riječima punim bola: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k tebi! Koliko puta htjedoh da skupim čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne htjeste.” Matej 23, 37; Luka 19, 41-44. O da si ti, narode, koji si uživao preimućstva više od svih drugih, poznao vrijeme svoga pohođen ja i ono što je za mir tvoj! Ja sam zadržavao anđela osvete; ja sam te pozivao na pokajanje, ali uzalud. Ti si odbio i odbacio ne samo sluge, poslanike i proroke nego čak i Sveca Izraelova, tvoga Spasitelja. Ako budeš razoren, sam si tome uzrok. “I nećete da dođete k meni da imate život vječni!” Ivan 5, 40. VB 16.3
Isus je u Jeruzalemu gledao simbol svijeta, okorjelog u nevjerstvu i pobuni, koji se naglo približava Božjim sudovima. Bijeda otpalog roda tištila je jnegovu dušu i otela mu iz ustiju ovaj neizmjerno gorak uzvik. Gledao je historiju grijeha i ljudskog stradanja napisanu suzama i krvlju. Njegovo srce kidalo se od žalosti nad nesrećama i patnjama ljudi. On je želio da im svima pomogne, ali bilo je malo onih koji su u njemu tražili jedini izvor pomoći. Bio je gotov da da dušu svoju na smrt da bi im dao spasenje, no malo ih je došlo k njemu da bi imali život vječni. VB 17.1
Veličanstvo neba u suzama! Sin vječnoga Boga ožalošćen duhom, potišten od duševnog bola! Ovaj prizor, koji je ispunio cijelo nebo čuđenjem, otkriva nam beskrajni užas grijeha; on nam pokazuje koliko je težak, čak i za božansku svemoć, zadatak da spasi grešnika od posljedica prestupanja Božjeg zakona. Posmatrajući pred sobom vjekove sve do posljednjega naraštaja, Isus je vidio svijet obuzet obmanom sličnom onoj koja je bila uzrok razoren ja Jeruzalema. Veliki grijeh Jevreja bio je odbacivanje Krista; veliki grijeh kršćanskog svijeta bit će odbacivanje Božjeg zakona, koji je temelj Božje vladavine na nebu i na zemlji. Božje zapovijesti bit će prezrene i odbačene. Milioni robova grijeha i sotone, osuđeni da pretrpe drugu smrt, neće htjeti da slušaju riječ istine u dan svoga pohođenja. Užasna zaslijepljenost! Užasno bezumlje! VB 17.2
Dva dana prije Pashe, pošto je otkrio licemjerstvo farizeja, Isus izlazeći iz hrama posljednji put, uputio se sa svojim učenicima na vrh Maslinske gore. Sjeo je sa njima na obronak obrastao travom, koji se izdizao nad gradom, i još je jednom stao posmatra ti njegove zidove, kule i palače. Još jednom je posmatrao hram u njegovom divnom sjaju, krunu ljepote, kojom je sveto brdo bilo krunisano. VB 17.3
Prije hiljadu godina psalmista je veličao Božju milost prema Izraelu, što je njegov sveti dom izabrao da mu bude prebivalište. “U Salemu je stan njegov i naselje njegovo na Sionu.” Psalam 76, 2. On je “izabrao koljeno Judino, Goru Sion, koja mu omilje. I sagradi svetinju svoju kao gornje stanove svoje.” Psalam 78, 69. Prvi hram bio je sagrađen u najslavnije doba izraelske historije. David, je za tu svrhu sabrao ogromno blago. Nacrt za njegovu gradnju načinjen je, božanskim nadahnućem. (1. Dnevnika 28, 12. 19.) Salamun, najmudriji car Izraelov, dovršio je to djelo. Ovaj hram bio je najveličanstvenija zgrada koju je svijet ikada vidio. Ali govoreći o drugome hramu, Bog je preko proroka Age ja dao slijedeću izjavu: “Slava će ovoga doma posljednjega biti veća nego onoga prvoga, veli Gospod nad vojskama.” “I potrest ću sve narode, i doći će Željeni svih naroda, i napunit će ovaj dom slavom, veli Gospod nad vojskama.” Agej 2, 9. 7. VB 17.4
Razoren pod Nabuhodonosorom, Salamunov hram bio je ponovo sazidan oko pet stotina godina prije Krista; to je učinio narod koji se vratio u opljačkanu i opustošenu zemlju iz ropstva koje je trajalo oko jedan ljudski vijek. Među njima bilo je i staraca koji su vidjeli slavu Salamunovog hrama i koji su plakali posmatrajući postavljanje temelja novome hramu, koji je bio mnogo manji od prvoga. Prorok je ovako opisao osjećanje koje je tada vladalo: “Tko je među vama ostao, koji je vidio ovaj hram u prvoj njegovoj slavi? A kakav vi sada vidite? Nije li prema onome kao ništa u vašim očima?” Agej 2, 3; Ezdra 3, 12. Tada je dato obećanje da će slava drugoga hrama biti veća od slave prvoga. VB 18.1
Drugi hram nije se mogao usporediti po ljepoti sa prvim; niti je bio posvećen istim vidljivim znacima Božje prisutnosti kao prvi; nije se otkrila natprirodna sila da označi njegovo posvećenje. Nikakav oblak slave nije se vidio da ispunjava novosagrađenu svetinju. Nikakav oganj nije pao sa neba da zapali žrtvu na oltaru. Slava Božja nije više počivala između herubima u svetinji nad svetinjama; kovčeg zavjeta, prijesto milosti i ploče svjedočanstva nisu se nalazili u njemu. Nikakav glas 9 neba nije odgovorio da bi na svećenikovo pitanje objavio volju Jehove. VB 18.2
Tokom vjekova Jevreji su se uzalud trudili da pokažu kako se ispunilo Božje obećanje dano preko proroka Ageja. Oholost i nevjerstvo potamnili su njihov um u pogledu razumijevanja pravoga značenja proročkih riječi. Drugi hram nije bio počašćen oblakom Gospodnje slave već živom prisutnošću Onoga u kome je tjelesno prebivala punina Božanstva — koji je sam bio Bog, otkriven u tijelu. “Željeni svih naroda” došao je zaista u svoj hram kada je Čovjek iz Nazareta učio i liječio u svetom predvorju hrama. Kristovom prisutnošću, i samo zbog njegove prisutnosti nadmašio je drugi hram slavu prvoga. Ali Izrael je odbacio dar koji mu je nebo dalo. Kad je ponizni Učitelj, izlazeći tog dana iz hrama, prekoračio prag zlatnih vrata, slava Božja napustila je hram zauvijek. Ispunile su se Spasiteljeve riječi: “Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta.” Matej 23, 38. VB 18.3
Učenici su bili začuđeni i zadivljeni Kristovim proricanjem. Željeli su da bolje razumiju značenje njegovih riječi, koje su se odnosile na razorenje hrama. Novac, radovi i građevinarska vještina u toku četrdeset godina — ništa se nije štedjelo da poveća njegov sjaj. Herod Veliki potrošio je na nj rimsko i jevrejsko bogatstvo, a svjetski imperator obogatio ga je svojim poklonima. Ogromni blokovi bijeloga mramora, skoro basnoslovnih razmjera, bili su donijeti iz Rima i sačinjavali su dio njegove građevine, i učenici su na njih skrenuli pažnju Isusu govoreći: “Učitelju, gle kakvo je kamenje i kakva građevina!” Marko 13, 1. VB 19.1
Poslije ovih riječi Isus je dao’ svečani i porazni odgovor: “Zaista vam kažem: neće ostati ovdje ni kamen na kamenu, koji se neće razmetnuti.” Matej 24, 2. VB 19.2
Učenici su razorenje Jeruzalema povezali sa osnivanjem Mesijanskog carstva. Tada će on kazniti nepokajane Jevreje i oslobodit će narod od rimskog jarma. Isus im je rekao da će doći po drugi put; zato su, pri spominjanju propasti Jeruzalema, pomislili na njegov dolazak; i kada su se na Maslinskoj gori okupili oko Spasitelja, upitali su ga: “Kaži nam kad će to biti, i kakav je znak tvojega dolaska i posljetka vijeka?” Matej 24, 3. VB 19.3
Budućnost je bila učenicima milostivo sakrivena. Da su u to vrijeme potpuno razumjeli dvije užasne činjenice — stradanje i smrt Otkupitelja, kao i razorenje svog hrama i grada, — oni bi se prenerazili od užasa. Isus im je iznio samo u glavnim potezima važne događaje koji će se desiti prije svršetka. Tako oni nisu mogli potpuno razumjeti njegove riječi; ali njihovo značenje trebalo im se otkriti tada kada im budu bila potrebna uputstva koja je dao u njima. Proročanstvo koje je izrekao imalo je dvostruko značenje: ono se odnosilo na razorenje Jeruzalema i na strahote posljednjeg velikog dana. VB 19.4
Isus je otkrio učenicima koji su ga pažljivo slušali kakvi će sudovi stići otpadnički Izrael, i naročito kakva kazna će doći na njih zbog odbacivanja i razapinjanja Mesije. Nepogrešivi znaci prethodit će kraju. Cas užasa će doći iznenada i brzo. Spasitelj je upozorio svoje sljedbenike: “Kad dakle ugledate na mjestu svetome mrzost opustošenja, o kojoj govori prorok Danijel — koji čita, da razumije: tada koji budu u Judeji neka bježe u gore.” Matej 24, 1. 15. 16; Luka 21, 20. 21. Kada idolopokloničke zastave Rimljana budu uzdignute na svetom zemljištu koje se prostire nekoliko stotina metara izvan zidina Jeruzalema, tada Kristovi sljedbenici treba da napuste grad. Kada budu primijetili znak opomene, onda oni koji žele da se spasu ne smiju više oklijevati. U cijeloj Judeji, kao i u Jeruzalemu, morali su da iskoriste znak za bjegstvo. Onaj koji bi se našao na krovu, nije smio silaziti u kuću da bi spasio svoje najdragocijenije blago. Oni koji bi radili u polju ili u vinogradu, nisu se smjeli zadržavati i vraćati da uzmu gornju haljinu koju su ostavili na strani dok su radili po vrućini dana.. Nisu smjeli oklijevati ni jedan trenutak da ne bi stradali u sveopćem uništenju. VB 20.1
Za vrijeme Herodove vlade, Jeruzalem se ne samo mnogo proljepšao već je podizanjem kula, zidova i tvrđava, uz njegov prirodni položaj, postao na izgled neosvojiv. Onaj koji bi u ono vrijeme prorekao njegovo razorenje bio bi smatran nerazumnim narušavateljem mira, kao Noje u svoje vrijeme. No Isus je rekao: “Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći.” Matej 24, 35. Grijesi sinova Izraelovih navukli su na Jeruzalem Božji gnjev, i njihovo tvrdoglavo nevjerstvo zapečatilo je njihovu sudbinu. VB 20.2
Gospod je objavio preko proroka Miheja: “Čujte ovo poglavari doma Jakovljeva i knezovi doma Izraelova, koji se gadite na pravdu, i sve što je pravo izvrćete, koji gradite Sion krvlju i Jeruzalem bezakonjem. Poglavari njegovi sude po mitu, i svećenici njegovi uče za platu, i proroci njegovi gata ju za‘novce, a na Gospoda se oslanjaju govoreći: Nije li Gospod usred nas? neće doći zlo na nas.” Mihej 3, 9-11. VB 20.3
Ove riječi dobro opisuju podmitljivost i lažnu pravdu stanovnika Jeruzalema. Iako su tvrdili da strogo drže propise Božijeg zakona, prestupali su sva njegova načela. Mrzili su Krista, čija je svetost i čistota otkrivala njihova bezakonja; i oni su ga optuživali da je on uzrok svih zala koja su došla na njih zbog njihovih grijeha. Iako su priznavali njegovu bezgrešnost, izjavili su da je njegova smrt potrebna radi sigurnosti nacije. “Ako ga ostavimo tako”, rekli su jevrejski poglavari, “svi će ga vjerovati, pa će doći Rimljani i uzeti nam zemlju i narod”. Ivan 11, 48. Ako pogube Krista, mislili su oni, postat će još jednom jak i ujedinjen narod. Tako su dijelili mišljenje poglavara svećeničkog koji je tvrdio da je bolje da jedan čovjek umre nego da propadne cijeli narod. VB 20.4
Na ovaj način su vođe jevrejskog naroda “gradile Sion krvlju i Jeruzalem bezakonjem”. Mihej 3, 10. Mada su razapeli Spasitelja koji ih je karao zbog njihovih grijeha, još uvijek su se zavaravali svojom pravdom smatrajući se Božjim povlaštenim, narodom i očekivali su da će ih Gospod, osloboditi od njihovih neprijatelja. “Zato”, nastavlja prorok, “sav Sion će se preorati kao njiva, i Jeruzalem će postati gomila, i gora od doma kao visoka šuma.” Mihej 3, 12. VB 21.1
Bog je odgađao svoj sud nad gradom i narodom skoro četrdeset godina od časa kada je Isus objavio propast Jeruzalema. Čudnovato je bilo Božje strpljenje prema onima koji su odbacili njegovo evanđelje i ubili njegovog Sina. Priča o nerodnoj smokvi pokazala je Božje postupanje sa jevrejskim narodom. Zapovijest je glasila: “Odsjeci je, zašto da zemlji smeta?” Luka 13, 7. Ali božanska milost poštedjela ju je još za neko vrijeme. Među Jevrejima bilo je mnogo onih koji nisu imali pravi pojam o Spasiteljevom karakteru i njegovom djelu. Djeca nisu imala priliku da prime svjetlost koju su njihovi roditelji prezirali. I Spasitelj je želio da i njima da svoju svjetlost. Htio je da im pruži priliku da vide ispunjenje proročanstva ne samo o njegovom rođenju nego i o njegovoj smrti i uskrsnuću. Djeca nisu bila osuđena zbog grijeha roditelja; već, pošto su upoznala svjetlost koja je bila dana njihovim roditeljima i odbacila je, kao što su odbacila i svjetlost danu lično njima, postala su! dioničari grijeha svojih roditelja i dopunila su mjeru njihovih bezakonja. VB 21.2
Božje strpljenje prema Jeruzalemu još je više utvrdilo Jevreje u njihovom upornom nepokajanju. U svojoj mržnji i okrutnosti prema Isusovim učenicima odbacili su posljednji dar milosti. Na to je Bog povukao od njih svoju zaštitu, prestao je da zadržava sotoninu moć, i tako je narod ostao u rukama vođe koga je izabrao. Jevreji su prezreli Kristovu milost koja ih je mogla osposobiti da savladaju svoje grešne nagone, te su sada ovi pobijedili njih. Sotona je probudio u njima najužasnije i najniže strasti. Nisu više rasuđivali, postali su bezumni; njima je upravljao nagon i slijepi gnjev. Postali su sotonski okrutni. U obitelji kao i u narodi:; u! višim slojevima kao i u! nižim svuda je vladalo nepovjerenje, zloba, zavist, nesloga, pobune i ubistva. Nigdje nije bilo sigurnosti. Prijatelji i rodbina izdavali su jedni druge. Roditelji su ubijali svoju djecu, a djeca svoje roditelje. Narodni upravljači nisu imali snagu da vladaju sobom. Njihove strasti su ih činile tiranima. Jevreji su primili lažna svjedočanstva da bi osudili Božjeg nevinog Sina. Sada su lažne optužbe učinile njihov život nesigurnim. Svojim djelima su već odavno govorili: “Neka nestane ispred nas Sveca Izraelova.” Izaija 30, 11. Njihova se želja ispunila. Božji strah nije ih više uznemiravao. Na čelu naroda bio je sotona i najviše građanske i vjerske vlasti bile su pod njegovom upravom. VB 21.3
Vođe neprijateljskih stranaka bi se ponekad ujedinile da bi opljačkale svoje nesretne žrtve, a poslije bi se bacile jedni na druge i nemilosrdno bi se istrebljivale. Čak ni svetost hrama nije mogla zadržati njihovu okrutnost. Vjerni su bili ubijani pred žrtvenikom, i svetinja se oskvrnjivala tjelesima ubijenih. U svojoj sljepoći i bogohulnoj nadutosti podstrekači tih paklenih djela oholo su izjavljivali da se ne boje da će Jeruzalem biti razoren, jer je on Božji grad. Da bi još više utvrdili svoju moć, potkupili su lažne proroke koji su objavljivali, u isto vrijeme kada su već rimske legije opsjedale grad, da će spasenje od Boga sigurno doći. Do posljednjega trenutka narod je čvrsto vjerovao da će se Svevišnji umiješati i uništiti neprijatelje. Ali Izrael je odbacio božansku zaštitu, i sada nije imaonikakvu odbranu. Nesretni Jeruzalem bio je razjedinjen unutrašnjim razdorima; njegove ulice bile su poprskane krvlju njegove djece koja su se međusobno ubijala dok je neprijateljska vojska razarala utvrđenja i ubijala njegove vojnike! VB 22.1
Sva Kristova proricanja o razorenju Jeruzalema ispunila su se doslovno. Jevreji su iskusili istinitost riječi opomene: “Kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.” Matej 7, 2. VB 22.2
Kao vjesnici nesreće i suda pojavili su se znaci i čudesa. U noći pojavila se neprirodna svjetlost nad hramom i oltarom. Zalasku sunca, u oblacima su se pokazala ratna kola i vojnici gotovi za boj. Svećenici koji su noću služili u hramu bili su preplašeni tajanstvenom bukom. Zemlja se tresla, i mnoštvo glasova čulo se gdje govore: “Bježimo odavde!” Velika istočna vrata, toliko teška da su ih dvadeset ljudi jedva mogli zatvoriti, osigurana ogromnim gvozdenim polugama, zabijenim duboko u čvrstu, kamenu podlogu, otvorila su se sama u ponoći.1Milman, The History of the Jews, knj. XIII. VB 22.3
U toku sedam godina jedan čovjek objavljivao! je ulicama Jeruzalema nesreće koje će zadesiti grad. Dan i noć on je pjevao čudnu tužaljku: “Glas sa istoka! Glas sa zapada! Glas sa četiri kraja! Glas protiv Jeruzalema i protiv hrama! Glas ženika i nevjeste! Glas protiv cijeloga naroda!”2Ibid., knj. XIII. Ovo čudno biće bacili su u zatvor i bičevali ga, ali nisu izvukli iz njegovih ustiju nikakav glas. Na pogrde i mučenja, on je samo odgovarao: “Teško, teško Jeruzalemu; teško njegovim stanovnicima!” Nije prestao sa svojim opomenama dok ga nisu ubili za vrijeme opsade koju je prorekao. VB 23.1
Nijedan kršćanin nije poginuo prilikom opsade Jeruzalema. Isus je opomenuo svoje učenike, i svi koji su vjerovali pazili su na obećani znak. “A kad vidite da Jeruzalem opkoli vojska”, rekao je Isus “onda znajte da se približi vrijeme da opusti. Tada [koji budu u Judleji, neka bježe u gore, i koji budu u gradu, neka izlaze napolje; i koji su napolju, neka ne ulaze u njega.” Luka 21, 20. 21. VB 23.2
Rimljani pod Cestijem opkolili su grad. Iznenada, kada je sve izgledalo pogodno za jedan brzi napad, oni su povukli opsadu. Opsjednuti, koji su izgubili nadu u uspjiešnu odbranu, bili su već gotovi da se predaju, kad je rimski vojskovođa povukao vojsku bez ikakvog vidljivog uzroka. Bog je u svojoj milosti upravljao događajima u korist svoga naroda. Obećani znak se pokazao kršćanima koji su čekali, i sada se pružila prilika svima koji su htjeli da poslušaju Spasiteljevu opomenu. Događaji su tako tekli da ni Jevreji ni Rimljani nisu kršćane ometali u bjekstvu. Videći da Cestije odstupa, Jevreji su pojurili iz Jeruzalema i počeli su da gone njegovu vojsku. Sada su kršćani imali priliku da napuste grad. U to vrijeme i okolina je bila očišćena od neprijatelja koji bi mogli da ih zadrže. U vrijeme opsade, Jevreji su bili sakupljeni u Jeruzalemu dal proslave Praznik sjenica, i tako su kršćani u cijelom kraju imali mogućnost da nesmetano bježe. Oni su pobjegli u jedno sigurno mjesto — u grad Pelu, u pokrajini Pereji, s one strane Jordana. VB 23.3
Jevrejska vojska, goneći Cestija i njegovu vojsku, bacila se takvom žestinom na njegovu zaštitnicu da je izgledalo da će je potpuno uništiti. Rimljani su sa velikom mukom uspjeli da se povuku. Jievreji, čiji su gubici bili neznatni, vratili su se trijumfalno u Jeruzalem, natovareni plijenom. Ali ovaj prividan uspjeh đonio im je samo zlo. On ih je podstrekao da se uporno odupru Rimljanima, što je donijelo gradu osuđenom na propast neizrecivu patnju. VB 24.1
Strašna nevolja zadesila je Jeruzalem kada ga je Tit ponovo opsjeo. Grad je bio opsjednut za vrijeme Pashe, kad se veliko mnoštvo Jevreja sakupilo unutar njegovih zidova. Životne namirnice koje bi stanovnicima služile godinama da su ih brižljivo čuvali, bile su uništene osvetom zavađenih stranaka koje su se borile za prevlast, i uskoro su se stanovnici našli pred užasnom gladi. Jedna mjera žita prodavala se za jedan talanat. Nastala je tako velika glad da su ljudi jeli svoje kožne opasače, sandale i kožne prevlake na štitovima. Mnogi su se spuštali noću preko zida da bi nakupili divlje biljke koje su rasle izvan gradskih zidova. Nieki su bili uhvaćeni i ubijeni uz strašne muke; a onima koji su uspjeli da se vrate bilo je često oteto ono što su sakupili uz tako veliku opasnost. Vođe su činile najužasnija nasilja da bi oduzele hranu onima za koje su mislili da je imaju. Ova nasilja činili su često ljudi koij su imali dosta hrane, ali su željeli da nagomilaju zalihe za budućnost. VB 24.2
Hiljade njih je umrlo od gladi i kuge. Najintimnije veze izgledalo je da su uništene. Muževi su potkradali svoje žene, i žene svoje muževe. Moglo se vidjeti kako djeca oduzimaju hranu iz usta svojih starih roditelja. Pitanje proroka: “Može li žena zaboraviti porod svoj?” (Izaija 49, 15.) dobilo je odgovor unutar zidova ovog grada osuđenog na propast. “Svojim rukama žene žalostive kuhaše djecu svoju; i to im bješe hrana u pogibli! kćeri naroda mojega.” Plač Jeremijin 4, 10. Ponovo se ispunilo proročanstvo dato prije četrnaest vjekova: “Žena koja je bila vrlo meka i vrlo nježna među vama, koja od mekoće i nježnosti nije bila navikla stajati nogama svojim na zemlju, prozlit će se prema milome mužu svom i prema sinu svom i prema kćeri svojoj i prema djeci svojoj koju rodi; jer će ih jesti krišom u oskudici svakoj od nevolje i od tjeskobe, kojom će ti pritužiti neprijatelj tvoj po svim mjestima tvoj im.” 5. Mojsijeva 28, 56. 57. VB 24.3
Rimljani su htjeli da izazovu paniku među Jevrejima da bi ih tako prisilili na predaju. Jevreji koji su se odupirali kada su ih zarobljavali, bičevima su tučeni i razapinjani pod gradskim zidovima;. Svaki dan su na taj način ubijali stotine njih,, i to užasno djelo nastavljalo se sve dotle dok u Jozafatovoj dolini i na Golgoti nije bilo podignuto toliko križeva da se čovjek jedva mogao kretati između njih. Tako se ispunila strašna kletva koju su Jevreji izgovorili pred Pilatovom sudskom stolicom: “Njegova krv na nas i na našu djecu.” Matej 27, 25. VB 25.1
Tit je želio da učini kraj strašnome prizoru i da sačuva Jeruzalem od potpunog uništenja. Bio je ispunjen užasom kada je vidio gomile mrtvih tjelesa u dolinama. Oduševljen pogledom na hram koji je posmatrao s vrha Maslinske gore, izdao je zapovijest da se ne dira ni u jedan njegov kamen. Prije nego što je odlučio da izvrši napad na ovo utvrđenje, uputio je poziv jevrejskim vođama da ga ne prisiljavaju da krvlju oskvrni sveto mjesto. Obećao im je da nijedan rimski vojnik neće oskvrmiti hram ako ga oni napuste i prenesu borbu na neko drugo mjesto. Josip Flaavije, njihov sunarodnik, uputio im je najrječitiji poziv na predaju da bi spasili sebe, grad i sveto mjesto. Ali na ove riječi odgovorili su gorkim kletvama. Stri-jelama su obasauli posljednjeg ljudskog posrednika koji je došao pred njih da pregovara. Jevreji su odbacili pozive Sina Božjeg; i sada, svi pozivi i molbe učinili su ih još upornijima. Odlučili su da se usprotive do kraja. Titova nastojanja da očuva hram bila su uzaludna. Netko veći od njega objavio je da tamo neće ostati kamen na kamenu. VB 25.2
Slijepa tvrdoglavost jevrejskih vođa i odvratni zločini koji su se dešavali u opsjednutome gradu izazvali su kod Rimljana užas i gnjev. Napokon je Tit odlučio da zauzme hram na juriš. Zapovjedio je, ako je moguće, da ga ne unište. Ali njegove naredbe nisu uvažene. Jedne večeri, čim se povukao u svoj šator, Jevreji su provalili iz hrama i napali Rimljane. U toku borbe jedan od vojnika bacio je kroz jedan otvor zapaljenu baklju u predvorje, i uskoro su kedrove dvorane, koje su okružavale hram, buknule u plamenu. Tit je pojurio na to mje,sto i zapovjedio legionarima da ugase požar. Ali na njegove riječi nisu obraćali pažnju. U svome bijesu vojnici su bacali upaljene baklje u hram i mačevima poubijali mnoštvo koje je tamo našlo sklonište. Krv kao rijeka tekla je niz stepenice hrama. Tisuće i tisuće Jevreja je poginulo. Ubojnu viku nadjačali su glasovi: “Išabod!” što znači: ode slava... VB 25.3
“Tit je vidio da je nemoguće zaustaviti gnjev vojnika. Ušao je sa svojim oficirima u unutraašnjost svete zgrade. Njena ljepota ih je zapanjila; i dok još plamen nije zahvatio svetinju, učinio je posljednji napor da je spasi. Izlazeći napolje, ponovo je naredio vojnicima da zaustave širenje požara. Kapetan Liberalis pokušao je da svojom zapovjedničkom palicom naredi poslušnost. Ali, čak ni sam autoritet zapovjednika nije mogao suzbiti užasno neprijateljstvo prema Jevrejima, divlje uzbuđenje izazvano borbom i nezasitu pohlepnost za pljačkom. Vojnici su vidjeli kako se sve oko njih blista u zlatu, koje je u divljem plamenu blješteći odsjajivalo; predpostavljali su da se neprocjenjivo blago nalazi u svetinji. Jedan od vojnika je neprimjetno bacio zapaljenju baklju u unutrašnjost i za trenutak je cijela zgrada bila u plamenu. Zasljepljeni dimom i vatrom, oficiri su se morali povući; slavna zgrada bila je prepuštena svojoj sudbini. VB 26.1
To je za Rimljane bio užasan prizor, a još više za Jevreje! Cio vrh brežuljka koji je dominirao gradom plamsao je kao vulkan. Jedna za drugom zgrade su se rušile i nestajale u ognjenom bezdanu. Krovovi od kedrovine bili su slični vatrenom moru; pozlaćeni tornjevi svijetlili su kao ognjeni jezici; a sa kula nad vratima dizali su se visoki stupovi plamena i dima. Susjedni brežuljci su bili osvijetljeni; u mraku grupe ljudi por smatrale su sa užasom i strahom širenje pustošenja. Na zidovima i uzvišenim mjestima gornjega grada tiskala se masa svijeta: neki blijedi od strašnoga očajanja, a drugi mrki od nemoćne osvete. Poklici rimskih vojnika koji su jurili amo tamo, i zapomaganje pobunjenika koji su umirali u plamenu miješali su se sa hukom požara i treštanjem greda koje su se rušile. Jeka sa planina ponavljala je krikove naroda koji se nalazio na uzvisinama. Ljudi koji su umirali od gladi prikupljali su posljednju snagu da izuste krik straha i očajanja. VB 26.2
U unutrašnjosti odvijao se još strasniji prizor. Ljudi i žene, mlado i staro, pobunjenici i svećenici, oni koji su se borili i oni koji su tražili milost bili su bez razlike poklani. Broj ubijenih nadmašio je broj ubica. Legionari su se morali penjati preko gomile mrtvih da bi nastavili djelo uništavanja.”3Ibid., knj. XVI. VB 26.3
Poslije razorenja hrama cio je grad pao u ruke Rimljana. Vođe Jevreja napustile su neosvojive kule, i Tit ih je našao puste. Pošuo ih je sa čuđenjem posmatrao, izjavio je da mu ih. je sam Bog predao u ruke jer nikakva ratna oruđa, ma kako bila jaka, ne bi mogla osvojiti te tvrđave. Grad i hram bili su razoreni do temelja, i zemlja, na kojoj je stajala sveta kuća* bila je “izorana kao njiva”. Jeremija 26, 18. Za vrijeme opsade i pokolja poginulo je preko milion ljudi. Oni koji su preostali u životu bili su odvedeni u ropstvo, prodavani kao roblje, dovedeni u Rim, da ukrase trijumf pobjednika, bacani pred divlje zvijeri u amfiteatru ili su bili rasijani kao beskućnici po cijeloj zemlji. VB 26.4
Jevreji su sami sebi iskovali okove; sami su napunili čašu osvete. U svom uništenju kao nacije i u svim nevoljama koje su ih snašle poslije rasijavanja, žnjeli su ono što su sami posijali. Prorok kaže: “O Izraelu, ti si sam sebe uništio”, “jer si pao zbog svoga bezakonja...” Ozej 13, 9; 14, 1. Njihovo se stradanje često spominje kao kazna koja ih je stigla po Božjem naređenju. Na taj način veliki varalica pokušava da/ sakrije svoje djelo. U stvari upornim odbacivanjem božanske milosti Jevreji su prouzrokovali da ih je napustila Božja zaštita, tako da je sotona mogao da vlada nad njima po svojoj’ volji. Nečuvene okrutnosti koje su se dešavale prilikom razorenja Jeruzalema dokaz su osvetničke sotonine sile nad onima, koji se podvrgavaju njegovom vodstvu. VB 28.1
Ne možemo dovoljno razumjeti koliko dugujemo Kristu za mir i zaštitu koju uživamo. Božja sila sprečava da čovječanstvo potpuno padne pod sotoninu vlast. Neposlušni i nezahvalni učinili bi dobro kad bi zahvalili za Božju milost i strpljenje koji zadržavaju okrutnu i zlu sotoninu silu. Ali kada ljudi pređu granicu Božjeg strpljenja, onda se njegova zaštita povlači. Bog ne stoji prema grešniku kao izvršitelj presude zbog grijeha. On ostavlja same one koji su odbacili njegovu milost da požnju ono što su posijali. Svaki odbačeni zračak svjetlosti, svaka prezrena ili zanemarena opomena, svaka grešna strast koju gajimo, jednom riječju, svako gaženje Božjeg zakona je sjeme koje sesije i koje će donijeti sigurnu žetvu. Ako se čovjek odupire Božjem Duhu, on ga napokon napušta, i tada čovjek ostaje bez sile kojom bi mogao da nadvlada svoje zle strasti i bez zaštite od sotonine zlobe i neprijateljstva. Razorenje Jeruzalema je svečana opomena svima onima koji ne mare za opomene Božje blagodati i koji se odupiru pozivu Božje milosti. Nikad nije bila dato odlučnije svjedočanstvo o Božjoj mržnji prema grijehu i o neminovnosti kazne koja će jednog dana stići grešnike. VB 28.2
Spasitelj evo proročanstvo o razorenju Jeruzalema treba da ima i jedno drugo ispunjenje, prema kome je ovaj događaj samo slaba sjenka. U sudbini izabranog grada možemo vidjeti sudbinu jednoga svijeta koji je odbacio milost i pogazio njegov zakon. Grozni su izvještaji o ljudskoj bijedi čiji je svjedok bila zemlja kroz duge vjekove zločina. Srce se stegne i duh klone pri razmišljanju o ovim stvarima. Užasne su bile posljedice odbacivanja Božjeg autoriteta. Ali još grozniji prizor krije budućnost. Izvještaji prošlosti — dugi niz pobuna, sukoba i revolucija, “ratna graja i odijelo u krv uvaljeno” (Izaija 9, 5), — nisu ništa u upoređenju sa užasima onoga dana kada će se Duh Božji povući od grešnika i neće više zadržavati ni eksploziju ljudskih strasti ni Sotonin gnjev. Tada će svijet vidjeti, kao nikada ranije, posljedice sotonske vladavine. VB 29.1
Ali toga dana, kao i u vrijeme razorenja Jeruzalema, Božji će se narod izbaviti, “svaki koji bude zapisan za život”. (Izaija 4, 3) Isus je obećao da će doći po drugi put da skupi svoje vjerne. “Tada će proplakati sva plemena na zemlji; i ugledat će Sina čovječjega gdje ide na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom. I poslat će anđele svoje s velikim glasom trubnim; i sabrat će izabrane njegove od četiri vjetra, od kraja do kraja nebesa.” Matej 24, 30. 31. Tada će svi oni koji su bili neposlušni evanđelju “biti uništeni duhom usta njegovih i iskorijenjeni svjetlošću dolaska njegova”. 2. Solunjanima 2, 8. Kao i stari Izrael, grešnici će sami sebe uništiti; oni će biti žrtva svo/je nepravde. Njihov grešni život toliko ih je udaljio od Boga i oni su se toliko pokvarili da će pojava Božje slave biti za njih oganj koji proždire. VB 29.2
O kad bi ljudi pazili da ne zanemare pouku koju nam je Isus dao svojim riječima! Kao što je upozorio svoje učenike u pogledu razorenja Jeruzalema i dao im znakove propasti koja se približavala da bi se mogli izbaviti, tako je upozorio i svijet o njegovoj propasti i dao znakove o približavanju tog velikog dana da bi svi koji to žele mogli izbjeći budućem gnjevu. Isus nas uvjerava: “Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji muka među narodima.” Luka 21, 25; Matej 24, 29; Marko 13, 24-26; Otkrivenje 6, 12-17. VB 29.3
Ljudi koji budu vid jeli ove znake, preteče njegovog dolaska, treba da znaju “da je blizu kod vrata”. Matej 24, 33. “Stražite dakle”, glase njegove riječi opomene. Marko 13, 35. Oni koji budu poslušali opomene neće biti ostavljeni u tami da ih dan zatekne nespremne; ali za sve one koji ne budu stražili, “dan Gospodnji će doći kao lupež po noći”. 1. Solunjanima 5, 2. VB 29.4
Svijet ni danas nije spreman da primi vi jest za naše vrijeme kao što ni Jevreji nisu bili spremni da prime Spasiteljevu opomenu u pogledu Jeruzalema. Ma kada došao, dan Gospodnji će za bezbožne doći neočekivano. Život će teći svojim običnim tokom; ljudi će biti zauzeti uživanjima, poslom, trgovinom, sticanjem zemaljskog blaga; religiozne vode uzvisivat će napredak i prosvjetu, i narod će se zavaravati lažnom sigurnošću — tada, kao što se kradljivac prikrada noću nezaštićenoj kući, tako će iznenada pogibao naići na bezbrižne i zle, “i neće uteći”. 1. Solunjanima 5, 3. VB 30.1