Isusov život
Poglavlje 2—Rođenje Kristovo
Krist se toliko ponizio da je uzeo na sebe ljudsku prirodu, spustio se da živi usred ljudi, često grubih i nemilostivih. Morao je da sakrije svoju slavu da ne bi sjaj njegove spoljašnosti privlačio ljudske poglede. Ni bogatstvo, ni svjetska čast, ni ljudska veličina ne mogu spasiti dušu od smrti. Isus nije želio da nešto u njegovoj zemaljskoj prirodi privuče ljude k njemu. Samo ljepota istine treba da privuče one koji žele da ga slijede. Karakter Mesijin je bio mnogo godina ranije opisan u proročanstvu, i Isus je želio da ga ljudi prihvate na temelju svjedočanstva Božje riječi. IZ 2.5
Anđeli, oduševljeni slavnim planom spasenja, s nestrpljenjem su očekivali da vide kako će izraelski narod dočekati Božjeg Sina, koji je uzeo na sebe ljudsku prirodu. Drugi narodi su bili zaokupljeni bajkama i obožavanjem lažnih bogova. Anđeli, dakle, došli su na zemlju, gdje se otkrila slava Božja i gdje je sijala svjetlost proročanstva. Oni su nevidljivo došli kod slugu Božjeg doma, koji su bili određeni da tumače sveta proročanstva. Već je svećenik Zaharija saznao kad je služio pred oltarom da je Kristov dolazak pred vratima. Već se rodio preteča, čija je misija bila posvjedočena proročanstvima i čudesima. Vijest o tom rođenju, i neobično značenje misije Ivana Krstitelja, na daleko su se raširili. Ali Jeruzalem se nije pripremao da dočeka svoga Otkupitelja. IZ 2.6
Sa čuđenjem su nebeski vjesnici posmatrali ravnodušnost naroda koga je Bog pozvao da objavi svijetu svjetlost istine. Jevrejski je narod bio sačuvan kao svjedok da Krist treba da se rodi od potomstva Abrahamovog i iz doma Davidova. Ipak taj narod nije bio svijestan blizine Spasiteljevog, dolaska. Svakodnevne žrtve u hramu objavljivale su jutrom i večerom dolazak Božjeg Jagnjeta; ali se ipak ovdje nisu vršile nikakve pripreme za njegov doček. Svećenici i učitelji nisu shvatili da je pred njima ispunjenje najvećeg događaja vjekova. Oni su ponavljali svoje prazne molitve i vršili obrede da bi ih ljudi vidjeli; ali zbog svoje želje za bogatstvom i svjetskim častima nisu se pripremali za dolazak Mesije. Ista ravnodušnost opažala se i kod naroda, jer je sebičnim i griješnim srcima bila tuđa radost koja je ispunjavala cijelo nebo. Samo su pojedinci čeznuli za Nevidljivim, i samo njima se nebo otkrilo.1 IZ 3.1
Anđeli su pratili Josipa i Mariju iz Nazareta, mjesta njihovog boravka u Davidov Grad. Naredba kojom je carski Rim zapovijedio da se popisu stanovnici širom njegove prostrane imperije, doprla je do galilejskih brežuljaka i njihovih stanovnika. Kao što je Kir bio nekada pozvan da preuzme svjetsku vlast da bi oslobodio Božji narod iz ropstva, tako je sada trebalo da Cezar Avgust ispuni Božju namjeru, da dovede Isusovu majku u Betlehem. Ona je pripadala Davidovom koljenu, i u Davidovom gradu trebalo je da se rodi Sin Davidov. “Iz Betlehema će izići”, rekao je prorok, “poglavar Izraela, kome su izlasci od početka, od vječnih vremena”.2 Ali Josipa i Mariju niti su poznavali niti cijenili u njihovom carskom gradu. Umorni, bez zaklona, prolazili su oni dugom uskom ulicom od ulaznih vrata do istočnog kraja grada, uzalud tražeći prenoćište. Za njih nije bilo mjesta u prepunim gostionicama. Napokon su našli utočište u jednoj prostoj zgradi, koja je služila za zaklon stoci. Tu se rodio Spasitelj svijeta. IZ 3.2
Ljudi nisu znali što se događa, ali nebo je odjekivalo od radosti. Duboka i nježna pažnja privukla je k zemlji sveta bića koja borave u svijetu svjetlosti. Prisustvo Spasitelja obasjalo je čitav svijet. Mnoštvo anđela se sakupilo na betlehemskim brežuljcima. Oni su čekali znak da objave svijetu radosnu vijest. Da su izraelske vođe vjerno vršile povjerene im dužnosti, uživale bi radost da sudjeluju u objavljivanju Isusovog rođenja. Ali sada su ostale po strani. IZ 3.3
Bog je rekao: “Izliću vodu na žednoga i potoke na suhu zemlju.” “U tami sjaji vidjelo pravednicima”.3 Zraci svjetlosti, koji izviru od Božjeg prijestola, obasjat će one koji traže vidjelo i koji su voljni da ga radosno prime. IZ 3.4
Na poljanama gdje je nekada mladi David pasao svoja stada, sada su pastiri bdjeli kod svojih ovaca. Noćnu tišinu prekidali su razgovori o obećanom Spasitelju i molitve Bogu da dođe car na Davidov prijestol. “I gle, anđeo Gospodnji stade među njima, i slava Gospodnja obasja ih, i uplašiše se vrlo. I reče im anđeo: ne bojte se, jer gle, javljam vam veliku radost, koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi Spas, koji je Krist Gospod u gradu Davidovom.” IZ 4.1
Ove su riječi ispunile pastire vizijom o slavi. Došao je Spasitelj Izraela! Njegov se dolazak obično povezivao sa slavom, veličinom i pobjedom. Ali anđeo je morao da ih pripremi da svoga Spasitelja prepoznaju u siromaštvu i poniženju. “I eto vam znaka”, rekao je on, “naći ćete dijete povito gdje leži u jaslima.” IZ 4.2
Nebeski vjesnik je rastjerao njihov strah. On im je kazao kako će naći Isusa. Pun obzira prema ljudskoj slabosti, dao im je vrijeme da se prilagode nebeskom sjaju... Ali radost i slava nisu mogli da ostanu duže sakriveni. Cijela je poljana bila obasjana sjajem nebeske vojske. Zemlja je šutjela, a nebo se sagnulo da sluša pjesmu: IZ 4.3
“Slava Bogu na visini,
A na zemlji mir i dobra volja među ljudima.”
IZ 4.4
O kada bi čovječanstvo danas priznalo tu pjesmu! Njena vijest i melodija odjekivat će kroz sva vremena i do krajeva svijeta. I kada se bude pojavilo Sunce pravde, čiji će zraci nositi zdravlje, tada će ovu pjesmu zapjevati veliko mnoštvo, a njihov glas odjekivat će kao glas velikih vođa: “Aleluja! jer caruje Gospod Bog Svedržitelj!”4 Anđeli su nestali, svjetlost iščeznula, i noćna je tama opet pokrila betlehemske brežuljke. Ali u svom sjećanju pastiri su sačuvali najveličanstveniju sliku koju je ljudsko oko ikada vidjelo. “I kad anđeli otidoše od njih na nebo, pastiri govorahu jedan drugome: hajdemo do Betlehema, da vidimo to što se tamo dogodilo, što nam kaza Gospod. I dođoše brzo, i nađoše Mariju i Josipa, i dijete gdje leži u jaslima”. Radosno su otišli da objave što su čuli i vidjeli. ”I svi koji čuše, diviše se tome što im kazaše pastiri. A Marija čuvaše sve riječi ove i slagaše ih u svome srcu. I vratiše se pastiri hvaleći i slaveći Boga za sve što čuše i vidješe, kao što im bi kazano.” IZ 4.5
Udaljenost između neba i zemlje nije ni danas veća nego u času kada su pastiri slušali anđeosku pjesmu. Čovječanstvo je i danas predmet nebeske brige kao tada kada su ljudi niskog roda i jednostavnog zanimanja sreli anđele u ponoći i razgovarali s nebeskim vjesnicima u poljima i vinogradima. Nebo može biti vrlo blizu nas na našem teškom životnom putu. Anđeli sa nebeskih dvorova pratit će korake onih koji se pokoravaju Božjim zapovijestima. IZ 4.6
Historija o Betlehemu je neiscrpna tema. U njoj je sakrivena “dubina bogastva, mudrosti i razuma Božjega”.5 Mi se čudimo pred žrtvom Spasitelja koji je zamijenio nebeski prijestol jaslima, društvo anđela koji su ga obožavali sa društvom stoke u štali. Njegovo je prisustvo ukor našoj ljudskoj oholosti i taštini. Ali to je bio tek početak njegovog čudnovatog poniženja. Za Božjeg Sina bilo bi veliko poniženje da je uzeo na sebe ljudsku prirodu čak i tada kada je Adam boravio u raju u svojoj nevinosti. Ali Isus je uzeo na sebe ljudsku prirodu kada je ona bila oslabljena grijehom od četiri tisuće godina. Kao svaki sin Adamov, i on je uzeo na sebe posljedice neumoljivog zakona naslijeđa. IZ 5.1
Opterećen tim naslijeđem došao je on da dijeli naše bolove i naša iskušenja, i da nam da primjer bezgrešnog života. IZ 5.2
Sotona je mrzio Krista zbog njegovog položaja koji je zauzimao u nebeskim dvorovima. On je mrzio Krista još više kad je on napustio nebeski prijestol i zavjetovao se da će otkupiti grešnike. Ipak je Bog dopustio da sin Božji dođe na svijet, koga je sotona smatrao svojim vlasništvom, da se tu rodi kao malo, slabo dijete, podvrgnuto ljudskim slabostima. Dopustio je da susreće životne opasnosti kao svaki drugi čovjek, da se bori kao svako ljudsko biće koje može da doživi neuspjeh i vječan gubitak. IZ 5.3
Srce jednog zemaljskog oca strepi nad svojim sinom. On posmatra lice svog djeteta i drhti pri pomisli na opasnosti koje ga čekaju u životu. On želi da zaštiti ovo drago biće od sotonske sile i da ga sačuva od iskušenja i borbi. Bog je dopustio da njegov Sin pođe u susret težoj borbi i strašnijoj opasnosti, i to zato da bi životna staza naše djece bila sigurna. To je ljubav. “Divite se, nebesa! Čudi se, zemljo!” IZ 5.4