Isusov život

Poglavlje 3—Kristovo posvećenje u Hramu

Oko četrdeset dana poslije Kristovog rođenja, Josip i Marija odnijeli su dijete u Jeruzalem da ga posvete Gospodu i da prinesu žrtvu. To je bio jevrejski običaj. Krist je kao zastupnik ljudskog roda, morao da ispuni zakon u svim pojedinostima. IZ 5.5

Zakon je zahtijevao da majka prinese jedno jagnje od godinu dana kao žrtvu paljenicu i jednog goluba ili grlicu kao žrtvu za grijeh. Ali zakon je dopuštao siromašnim roditeljima, koji nisu mogli da donesu jagnje da prinesu par grlica ili dva mlada goluba, jednoga za žrtvu paljenicu, a drugoga kao žrtvu za grijeh.¹ IZ 5.6

Žrtve koje su se prinosile Gospodu trebalo je da budu bez mane. One su predstavljale Krista, što dokazuje da je i sam Isus bio bez fizičkih mana. On je bio “Jagnje bez mane i mrlje”. U tjelesnom pogledu on je bio bez mane. Njegovo je tijelo bilo snažno i zdravo. Za vrijeme cijelog svog života živio je u skladu sa prirodnim zakonima. Svojim je primjerom pokazao, u tjelesnom i duhovnom pogledu, što Bog želi da čovječanstvo postigne pokoravajući se božanskim zakonima. IZ 5.7

Običaj da se prvenci posvećuju potjecao je iz daleke prošlosti. Bog je obećao da će dati nebeskog Prvenca da spase grešnika. Svaka obitelj trebala je priznati ovaj dar posvećenjem svoga prvenca. Trebalo je da on bude posvećen za svećeničku službu kao pretstavnik Krista među ljudima. IZ 6.1

Zakon o posvećivanju prvenaca bio je obnovljen prilikom oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva. Dok su Izraelci još bili u egipatskom ropstvu, Gospod je poslao Mojsija faraonu, caru egipatskom, da mu kaže: “Ovako veli Gospod: Izrael je sin moj, prvenac moj. I kazah ti: pusti sina mojega da mi služi. A ti ga ne htje pustiti: evo ja ću ubiti sina tvojega, prvenca tvojega”.² IZ 6.2

Mojsije je objavio ovu vijest, ali ponosni car je odgovorio: “Ko je Gospod, da poslušam glas njegov i pustim Izraela? Ne znam Gospoda niti ću pustiti Izraela”.³ Gospod je učinio znake i čudesa u korist svoga naroda, i udario je faraona strašnim kaznama. Napokon je anđeo dobio nalog da kod Egipćana istrijebi prvence od ljudi i stoke. Izraelci, da bi bili pošteđeni, trebalo je da poškrope krvlju žrtvovanog jagnjeta dovratnike na svojim vratima. Svaka je kuća na ovaj način bila obilježena da bi anđeo mogao mimoići stanove Izraelaca kad bude izvršavao svoj smrtonosni zadatak. IZ 6.3

Pošto je Gospod udario Egipat, rekao je Mojsiju: “Posveti mi svakog prvenca ... od ljudi i stoke, jer je moje”. “Jer je moj svaki prvenac; od onoga dana kad pogubih sve prvence u zemlji egipatskoj, posvetih sebi svakog prvenca u Izraelu od čovjeka do živinčeta; moje će biti; ja sam Gospod”.⁴ Kada je bila uspostavljena služba u svetinji, Gospod je izabrao Levijevo pleme da služi u svetinji umjesto prvenaca od cijelog Izraela. Ali prvenci su se još uvijek smatrali Božjim vl?sništvom, i trebalo ih je otkupiti otkupnom cijenom. IZ 6.4

Tako je zakon o posvećivanju prvenaca imao naročito značenje: ne samo da je potsjećao na čudnovato Božje izbavljenje Izraela, nego je upućivao i na veliko oslobođenje koje će izvesti jedinorodni Sin Božji. Kao što je krv na dovratnicama spasla prvence Izraela, tako i Kristova krv može spasiti svijet. IZ 6.5

Obred Kristovog posvećenja imao je, dakle, duboko značenje. Ali svećenik nije vidio što se krije iza toga. On nije znao da odgonetne tajnu. Posvećivanje djece u hramu bila je obična stvar. Dan za danom, svaki put kada je jedno dijete bilo posvećeno Gospodu, svećenik je za njega primao otkupninu. Iz dana u dan vršio je propisane obrede, ne zanimajući se mnogo za roditelje niti za dijete, osim u slučaju kada se radilo o bogatim roditeljima ili o onima koji su zauzimali visok položaj. Josip i Marija su bili siromašni; kad su se pojavili s djetetom svećenici su vidjeli pred sobom samo muža i ženu u odijelu jednostavnih Galilejaca. Oni nisu privlačili pažnju svojom spoljašnošću, a njihov je dar bio dar siromašnih ljudi. IZ 6.6

Svećenik je vršio propisani obred. Uzevši dijete, držao ga je pred oltarom. Zatim, vrativši ga majci, upisao je njegovo ime — Isus — u spisak prvenaca. Nije ni slutio da je ovo malo dijete, koje drži u svom naručju, Veličanstvo neba, Car slave. Nije pomišljao da je ovo dijete onaj za koga je Mojsije rekao: “Gospod Bog vaš podignuće vam proroka između braće vaše, kao mene, njega poslušajte u svemu što vam kaže”. Nije pomišljao da je to dijete onaj, čiju slavu je Mojsije želio da vidi. Svećenik je držao u svom naručju većega od Mojsija, i kada je zabilježio ime djeteta, zabilježio je ime onoga koji je bio temelj cijele jevrejske vjere. Ovo je ime takođe značilo ukidanje cijele jevrejske obredne službe, jer se sistem žrtava i darova približavao kraju. Pretslika se ispunila; sjenka je postala stvarnost. IZ 7.1

Slava Gospodnja je napustila svetinju, ali u betlehemskom djetetu bila je sakrivena slava pred kojom su anđeli padali ničice. Ovo malo, nesvjesno dijete bilo je obećani Potomak na koga je upućivao prvi oltar podigut na vratima Edema. On je bio Bog silni, Knez mira. On je onaj koji se otkrio Mojsiju riječima: JA SAM. On je onaj koji je vodio Izraela u stubu od oblaka i ognja. On je onaj koga su proroci od davnina objavljivali: vjekovna Čežnja naroda, Korijen i Klica Davidova, sjajna Zvijezda Danica. Ime ovog slabog djeteta, zabilježeno u spisak plemena Izraelovih kao jednoga od naše braće, bilo je Nada palog čovječanstva. Ovo dijete, za koje je trebalo platiti otkupnu cijenu, bilo je onaj koji će platiti otkup za grijehe cijelog čovječanstva. On je bio pravi “Prvosvećenik nad domom Božjim”, posrednik “s desne strane Veličanstva na visini”.⁵ IZ 7.2

Samo duhovan čovjek može da razumije duhovne stvari. U hramu je Sin Božji bio posvećen za djelo koje je došao da obavi. Svećenik je u njemu vidio samo dijete kao što su druga djeca. Iako nije primjetio ništa neobično, ipak je ovim činom priznao da je Bog dao svoga Sina svijetu. Ovom prilikom Krist nije ostao potpuno neprimjećen. “I gle, bješe u Jeruzalemu čovjek po imenu Simeun, i taj čovjek bješe pravedan i pobožan, koji čekaše utjehe Izraelove, i Duh Sveti bješe u njemu”. IZ 7.3

Ušavši u hram, Simeun je primjetio jednu obitelj koja je pružala svećeniku svoga prvenca. Njihova je spoljašnost svjedočila o siromaštvu, ali je on pod utjecajem Svetog Duha, ipak jasno razumio i osjetio da je ovo dijete, donijeto pred Gospoda, Utjeha Izraela, onaj koga je on želio da vidi. U očima začuđenog svećenika, Simeun je izgledao kao čovjek koji je van sebe. On je uzeo dijete iz Marijinih ruku i posvetio ga Gospodu, a njegova se duša ispunila radošću kakvu nikad ranije nije osjetio. Podigavši dijete k nebu, uskliknuo je: “Sad otpuštaš s mirom slugu svoga, Gospode, po riječi svojoj, jer vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem svih naroda, vidjelo da obasja neznabošce, i slavu naroda tvoga Izraela”. IZ 7.4

Ovaj je čovjek bio prožet proročkim duhom: i dok su Josip i Marija razmišljali o tim riječima, on ih je blagoslovio, a Mariji je rekao: “Gle, ovo je dijete određeno da mnoge obori i podigne u Izraelu, i da bude znak protiv koga će se govoriti; i tebi će samoj mač probosti dušu, da se otkriju misli mnogih srca”. IZ 8.1

Proročica Ana je takođe potvrdila proročanstvo koje je Simeun izrekao o Kristu. Dok je Simeun govorio, Anino je lice otsjajivalo božanskom slavom i ona je izrazila zahvalnost svoga srca što je mogla da vidi Krista Gospoda. IZ 8.2

Ove ponizne Božje sluge nisu uzalud proučavale proročanstva. I svećenici i izraelske vođe takođe su proučavali dragocjena proročanstva, ali nisu mogli svojim očima vidjeti vidjelo života, jer nisu hodili putovima Gospodnjim. IZ 8.3

Marija je razmišljala o Simeunovim proročkim riječima, koje su bile tako jasne i koje su imale veliko žnačenja. Posmatrala je dijete u njegovom naručju, i sjećala se riječi koje su bile kazane betlehemskim pastirima. Njeno srce je ispunjavala radost, zahvalnost i svijetla nada. Simeunove riječi su je potsjetile na proročanstvo proroka Izaije: “Ali će izići šibljika iz stabla Jesejeva, i izdanak iz korijena njegova izniknuće. I na njemu će počivati Duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma, duh savjeta i sile, duh znanja i straha Gospodnjega... Pravda će mu biti pojas po bedrima, i istina pojas po bocima...” “Narod koji hodi u tami vidjeće vidjelo veliko, i onima koji sjede u zemlji gdje je smrtni sjen, zasvijetliće vidjelo... Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kome je vlast na ramenu, i ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Otac vječni, Knez mira”.⁶ IZ 8.4

Ali Marija ipak nije razumjela Kristovu misiju. Simeun je prorokovao o njemu da će biti svjetlost neznabošcima i slava Izraelu. Anđeli su takođe objavili Spasiteljevo rođenje kao predmet radosti za cio svijet. Bog je pokušavao da ispravi uskogrudno shvatanje Jevreja o Mesinijom djelu On je želio da u njemu vide ne samo Spasitelja Izraela nego i otkupitelja svijeta. Ali trebalo je da protekne dosta godina dok nije sama Isusova majka mogla da razumije misiju svoga sina. IZ 8.5

Marija je očekivala buduće Mesijino vladanje na prijestolu Davidovu, ali nije razumjela da se samo stradanjem može doći do slave. Simeun je svojim riječima pokazao da životni put Mesijin kroz svijet ne će biti lak. Riječima: “A tebi će mač probosti dušu”, Bog je u svojoj nježnoj milosti unaprijed otkrio Isusovoj majci bol koji će ona osjećati iz ljubavi prema njemu. IZ 8.6

Simeun je rekao: “Gle, ovo je dijete određeno da mnoge obori i podigne u Izraelu, i da bude znak protiv koga će se govoriti.” Čovjek treba da padne da bi se podigao. Mi treba da padnemo na stijenu i da se na njoj razbijemo ako želimo da se podignemo u Kristu. Ako želimo učestvovati u slavi vječnoga carstva, onda treba naše “ja” da siđe sa prijestola, naša oholost da se ponizi. Jevreji su odbili časti koje je trebalo platiti poniženjem. Oni nisu htjeli da prime svoga otkupitelja. Isus je bio za njih znak protiv koga se govorilo. IZ 9.1

“Tako su se otkrile misli mnogih srca.” U svjetlosti Spasiteljevog; života otkrivena su sva srca, počevši od srca Stvoritelja pa do srca kneza tame. Sotona je prikazao Boga kao sebično i okrutno biće, koje sve traži, a ništa ne daje; koji svoja stvorenja upotrebljava samo za svoju slavu, a ne čini ništa za njihovo dobro. Ali Krist je otkrio Očevo srce. On posvjedočava da su misli Božje za nas “misli dobre, a ne zle”. On pokazuje da je Božja mržnja prema grijehu jaka kao smrt, ali da je i njegova ljubav prema grešniku jača od smrti. Pošto je primio na sebe djelo našeg otkupljenja, on je bio gotov da sve žrtvuje da dovrši to djelo. On nije prešutao ni jednu glavnu istinu koja je potrebna za naše spasenje, nije ustegao ni jedno čudo milosti niti propustio da ne upotrebi svako božansko sredstvo. IZ 9.2

Kristovim životom i smrću otkrile su se takođe ljudske misli. Kristov život od jasala do križa poziva nas na predanje i sudjelovanje u njegovim stradanjima. Taj život otkriva ljudske misli. Isus je donio istinu sa neba, i svi oni koji su pazili na glas Svetoga Duha bili su privučeni k njemu. Svojim stavom prema Kristu svaki određuje svoj položaj i svoju ličnu osudu. IZ 9.3

Na dan suda, svaka izgubljena duša razumjet će teške posljedice svog odbacivanja istine. Tada će i najveći prijestupnik razumjeti smisao križa. Grešnici će se osjetiti osuđeni pred vizijom Golgote i njene tajanstvene Žrtve. Svaki lažan izgovor će otpasti. Ljudski otpad će se otkriti u svom mrskom karakteru. Ljudi će vidjeti kakav je bio njihov zbor. Tada će se objasniti sva pitanja istine i zablude o kojima se raspravljalo u toku vjekovne borbe. Na dan općeg suda, Bog će sebe opravdati u pogledu postojanja i trajanja grijeha. Pokazat će se da božanski propisi nisu davali ni najmanjeg povoda za grijeh. U Božjoj upravi nije bilo nikakovog nedostatka niti uzroka za nezadovoljstvo. Kad se budu otkrile pomisli svih srca, tada će se vjerni i nevjerni sjediniti u priznanju: “Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Care svetih. Ko se neće bojati tebe, Gospode, i proslaviti ime tvoje?... jer se tvoji sudovi javiše”.⁷ IZ 9.4