Savjeti Za Crkvu

Adventisti — primjer svijetu

Kao narod tvrdimo da smo reformatori, da smo nositelji svjetla svijetu, da smo vjerni Božji stražari čuvajući svaki prilaz kojim bi Sotona mogao prići sa svojim kušnjama ne bi li izopačio želje. Naš primjer i utjecaj moraju biti sila na strani obnove. Moramo odbaciti svaku praksu koja će otupiti savjest ili ohrabriti kušnju. Ne smijemo otvoriti vrata koja će Sotoni dati pristup umu nekog ljudskog bića stvorenog na sliku Božju. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, 315) SZC 131.2

Najsigurnije je ne dirati, ne kušati, ne doticati se čaja, kave, vina, duhana, opijuma i alkoholnih pića. Potreba da ljudi u ovom naraštaju pozovu u pomoć snagu svoje volje ojačanu Božjom milošću kako bi odoljeli Sotoninim kušnjama i oduprli se i najmanjem popuštanju izopačenom apetitu, dvaput je veća nego što je bila prije nekoliko naraštaja. Sadašnji naraštaj ima manje snage samosvladavanja od onih koji su živjeli u prošlosti. Oni koji su popuštali težnji za tim stimulansima, prenijeli su svoj iskvareni apetit i strasti na djecu, pa je potrebna velika moralna snaga da se ona odupru neumjerenosti u svim njezinim oblicima. Jedino je sigurno stati čvrsto na stranu umjerenosti i ne zakoračiti na put na kojem vrebaju opasnosti. SZC 131.3

Kad bi se kod kršćana o predmetu umjerenosti u svemu probudila moralna osjetljivost, oni bi svojim primjerom, koji počinje za njihovim stolom, pomogli onima koji su slabi u samosvladavanju, koji su gotovo nemoćni da se odupru žudnjama apetita. Kad bismo shvatili da će navike stečene u ovom životu utjecati na naše vječne interese, da naša vječna sudbina ovisi o strogim navikama umjerenosti, strogo bismo pazili na umjerenost u jelu i piću. Svojim primjerom i osobnim naporom možemo biti sredstvo spašavanja mnogih duša od poniženja izazvanih neumjerenošću, od zločina i smrti. Naše sestre mogu mnogo učiniti za spasenje drugih stavljanjem na stol samo zdravih, hranjivih jela. One mogu koristiti svoje dragocjeno vrijeme za odgajanje ukusa i apetita svoje djece, za stvaranje navika umjerenosti u svemu i za poticanje na samoodricanje i činjenje dobra drugima. (Svjedočanstva za crkvu, sv. 3, 430,431) SZC 131.4