Savjeti Za Crkvu

18/326

5—Krist naša pravednost

“Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9) SZC 54.1

Bog od nas zahtijeva da priznamo grijehe i ponizimo svoja srca pred Njim, ali istodobno trebamo imati povjerenje u Njega kao nježnog Oca koji neće zaboraviti one koji se uzdaju u Njega. Mnogi od nas hode samo u svjetlu onoga što vide, a ne u vjeri. Vjerujemo u stvari koje se mogu vidjeti, ali ne cijenimo dragocjena obećanja koja su nam dana u Božjoj riječi. Pa ipak, ne postoji način na koji možemo bolje osramotiti Boga nego da pokažemo kako ne vjerujemo u ono što On kaže i pitamo se je li Gospodin doista s nama ili nas obmanjuje. SZC 54.2

Bog ne diže ruke od nas zbog naših grijeha. Možemo pogriješiti i žalostiti Njegovog Duha, ali kada se pokajemo i dođemo k Njemu skrušena srca, On nas neće odbiti. Trebamo ukloniti prepreke. Njegovali smo pogrešne osjećaje i bilo je oholosti, samodostatnosti, nestrpljivosti i mrmljanja. Sve nas ovo odvaja od Boga. Moramo priznati grijehe; milost mora dublje djelovati na srce. Oni koji se osjećaju slabi i obeshrabreni, mogu postati snažni u Bogu i činiti plemenita djela za Gospodara. Ali moraju raditi iz plemenitih pobuda; ne smijemo biti pod utjecajem sebičnih pobuda. SZC 54.3

Mi moramo učiti u Kristovoj školi. Ništa osim Njegove pra-vednosti ne može nam dati pravo ni na jedan blagoslov saveza milosti. Dugo smo vremena čeznuli za ovim blagoslovima i po-kušavali ih dobiti, ali ih nismo primili zato što smo njegovali misao da možemo učiniti nešto što bi nas učinilo dostojnima da ih dobijemo. Nismo odvratili pogled od sebe samih vjeru jući da je Krist živući Spasitelj. Ne smijemo misliti da će nas spasiti naše vlastite vrline i zasluge; Kristova milost naša je jedina nada za spasenje. Gospodin obećava preko svojega proroka: “Nek’ bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju.” (Izaija 55,7) Moramo vjerovati u jasno obećanje i ne prihvaćati trenutačni osjećaj umjesto vjere. Kad u potpunosti budemo vjerovali Bogu, kad se pouzdamo u zasluge Isusa kao Spasitelja koji oprašta grijehe, primit ćemo svu pomoć koju možemo poželjeti. SZC 54.4

Mi gledamo na sebe kao da imamo silu da se sami spasimo, ali Isus je umro za nas upravo zato što smo bespomoćni i to ne možemo učiniti. U Njemu je naša nada, naše opravdanje i naša pravednost. Ne trebamo pasti u malodušnost niti se bojati da nemamo Spasitelja ili da On nema milosrđa prema nama. Upravo u ovom trenutku On vrši svoju službu za nas pozivajući nas da Mu pridemo u svojoj bespomoćnosti i primimo spasenje. Mi Ga sramotimo svojim nevjerovanjem. Zapanjujuće je kako se odnosimo prema našem najboljem Prijatelju, kako malo povjerenja polažemo u Onoga koji je u stanju spasiti i koji nam je pružio sve dokaze svoje velike ljubavi. SZC 55.1

Braćo moja, očekujete li da će vas vaše zasluge preporučiti Božjoj naklonosti, misleći da morate biti slobodni od grijeha prije nego što se možete pouzdati u Njegovu spasonosnu silu? Ako se s tim borite u svojem umu, bojim se da nećete dobiti snage i naposljetku ćete se obeshrabriti. SZC 55.2

Kada je Gospodin u pustinji dopustio otrovnim zmijama da ujedaju buntovne Izraelce, Mojsiju je rekao da podigne mjedenu zmiju i pozove sve ranjene da pogledaju u nju i žive. Ali mnogi nisu vidjeli pomoć u ovom lijeku poslanom s Neba. Svuda oko njih nalazili su se mrtvi i umirući, a znali su da je bez nebeske pomoći njihova sudbina zapečaćena. Ali oni su naricali nad svojim ranama, svojim bolovima i svojom sigurnom smrću sve dok ih snaga nije napustila i njihov se pogled ukočio, premda su mogli doživjeti trenutačno ozdravljenje. SZC 55.3

“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Ako ste svjesni svojih grijeha, nemojte trošiti svu svoju snagu na žaljenje zbog njih, već podignite pogled i živite. Isus je naš jedini Spasitelj; iako će milijuni ljudi kojima je potrebno ozdravljenje odbiti Njegovo ponuđeno milosrđe, nitko tko se pouzda u Njegove zasluge neće biti ostavljen da propadne. Kada shvatimo svoje bespomoćno stanje bez Krista, ne smijemo se obeshrabriti; moramo se osloniti na razapetog i uskrslog Spasitelja. Siromašna, bolesna i obeshrabrena dušo, pogledaj i živi! Isus je dao svoju riječ; On će spasiti sve koji dođu k Njemu. SZC 55.4

Dođite k Isusu i primite odmor i mir. Možete primiti blagoslov ovog trenutka. Sotona vam šapće kako ste bespomoćni i da ne možete blagosloviti sebe. To je istina, vi jeste bespomoćni. Ali uzdignite Isusa pred njim: “Imam uskrslog Spasitelja. U Njega se uzdam i On nikada neće dopustiti da se posramim. U Njegovo ime pobjeđujem. On je moja pravednost i kruna moje radosti.” Neka nitko ne osjeća da je njegov slučaj beznadan, jer nije. Vi možete vidjeti da ste grešni i nesavršeni, ali upravo zbog toga trebate Spasitelja. Imate li grijehe koje trebate priznati, ne gubite ni trenutka. Ovo su dragocjeni trenuci. “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je On i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” (1. Ivanova 1,9) Oni koji su gladni i žedni pravednosti, nasitit će se jer je to Isus obećao. Naš dragocjeni Spasitelj! Njegove su ruke raširene da nas prihvate, a Njegovo veliko srce puno ljubavi čeka da nas blagoslovi. SZC 56.1

Neki misle da moraju proći razdoblje kušnje i dokazati Go-spodinu da su se promijenili prije nego što će moći zatražiti Njegov blagoslov. Ali ove drage duše mogu zatražiti taj blagoslov ovog trenutka. Moraju dobiti Njegovu milost, Kristovog Duha koji će pomoći njihovim slabostima, u protivnom ne mogu oblikovati kršćanski karakter. Isusu je drago kad Mu priđemo onakvi kakvi jesmo - grešni, bespomoćni, ovisni o Njemu. SZC 56.2

Pokajanje, baš kao i oprost, Božji je dar u Kristu. Zahvaljujući utjecaju Duha Svetoga, mi smo osvjedočeni o grijehu i osjećamo potrebu za oprostom. Samo skrušeni dobivaju oprost, a Božja milost je ono što srce čini pokajničkim. Bog dobro poznaje sve naše slabosti i nemoći i On će nam pomoći. SZC 56.3

Neki od onih koji prilaze Bogu u pokajanju i priznanju, pa čak i vjeruju da su im grijesi oprošteni, još uvijek se ne pozivaju na Božja obećanja kao što bi trebali. Oni ne uviđaju da je Isus uvijek prisutan Spasitelj; nisu Mu spremni povjeriti brigu o svojoj duši uzdajući se u Njega da će do savršenstva dovesti djelo milosti koje je otpočeo u njihovom srcu. Dok misle da se predaju Bogu, još uvijek se u velikoj mjeri oslanjaju na sebe. Ima savjesnih duša koje se djelomično pouzdaju u Boga, a djelomično u sebe. One ne gledaju na Boga da bi bile sačuvane Njegovom silom, već se oslanjaju na budnost u kušnjama i na vršenje određenih dužnosti kako bi pridobile Njegovo prihvaćanje. U takvoj vrsti vjere nema pobjede. Te se osobe muče bez cilja; njihove duše su u stalnom ropstvu i ne nalaze odmora dok svoje terete ne polože pred Isusove noge. SZC 56.4

Postoji potreba za stalnom budnošću i ozbiljnom predajom punom ljubavi, ali to će doći prirodno kada Božja sila bude vjerom održavala dušu. Ne postoji ništa, apsolutno ništa što mi možemo učiniti kako bismo se preporučili božanskoj naklonosti. Ne smijemo se nimalo pouzdati u sebe ni u svoja dobra djela. Ali kada kao zabludjela, grešna bića dođemo Kristu, naći ćemo odmor u Njegovoj ljubavi. Bog će prihvatiti svakoga tko Mu priđe s potpunim pouzdanjem u zasluge raspetog Spasitelja. Ljubav će poteći iz srca. Možda neće biti ushićenosti, već će vladati postojano, smireno povjerenje. Svaki teret bit će lak, jer je jaram koji Krist stavlja lak. Dužnost postaje radost, a žrtva zadovoljstvo. Put koji se prije činio obavijen tamom, postaje obasjan zrakama Sunca Pravednosti. To znači hoditi u svjetlu kao što je Krist u svjetlu. (Selected Messages, sv. 1, 350354) SZC 57.1