Djela Apostolska

7. Opomena protiv licemjerja

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 4,32 do 5,11.

Dok su učenici naviještali evanđeoske istine u Jeruzalemu, Bog je posvjedočio njihove riječi i mnoštvo je uzvjerovalo. Mnogi od ovih prvih vjernika odmah su zbog gorljive zadrtosti Židova bili odsječeni od svojih obitelji i prijatelja pa im je bilo potrebno osigurati hranu i krov nad glavom. DA 44.1

Izvještaj glasi: “Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao”, i objašnjava kako je ova potreba bila zadovoljena. Oni vjernici koji su imali novca ili imetak, radosno su ga žrtvovali da zadovolje ovu hitnu potrebu. Prodavajući kuće ili zemljišta, donosili su novac i stavljali ga pred noge apostolima; “tada se to dijelilo svakom pojedincu prema njegovim potrebama”. DA 44.2

Ova dragovoljnost vjernika bila je posljedica izlijevanja Duha. Obraćenici na Evanđelje bili su “jedno srce i jedna duša”. Imali su zajednički cilj - uspjeh zadaće koja im je bila povjerena; a u njihovom životu nije bilo mjesta pohlepi. Ljubav prema braći i djelu koje su prihvatili bila je veća od ljubavi prema novcu i imetku. Njihova su djela svjedočila da ljudske duše smatraju vrednijima od zemaljskog blaga. DA 44.3

Tako će uvijek biti kad Božji Duh zagospodari životom. Oni čija su srca ispunjena ljubavlju prema Kristu, slijedit će primjer Onoga koji je radi nas postao siromašan da se mi Njegovim siromaštvom obogatimo. Novac, vrijeme, utjecaj - sve ove darove što su ih primili iz Božje ruke, cijenit će samo kao sredstvo za napredovanje Evanđelja. Tako je bilo u prvoj Crkvi; i kad se u današnjoj Crkvi bude vidjelo da su vjernici snagom Duha prestali voljeti ovozemaljsko i da su se spremni žrtvovati kako bi njihovi bližnji mogli čuti Radosnu vijest, naviještena će istina silno djelovati na slušatelje. DA 44.4

U oštroj suprotnosti primjeru darežljivosti koju su pokazivali vjernici bilo je ponašanje Ananije i Safire. Njihovo je iskustvo, zapisano perom Nadahnuća, ostavilo tamnu mrlju na povijesti prve Crkve. Ovi su učenici, zajedno s drugima, dijelili prednost da čuju Evanđelje koje su apostoli propovijedali. Bili su s osta-lim vjernicima kad se potreslo “mjesto na kojemu bijahu skupljeni. Svi se napuniše Duha Svetoga.” (Djela 4,31) Duboko osvjedočenje počivalo je na svima prisutnima, i pod izravnim utjecajem Božjeg Duha Ananija i Safira obećali su Gospodinu prihod od prodaje određenog imanja. DA 45.1

Nakon toga su Ananija i Safira ožalostili Svetoga Duha popuštanjem osjećaju pohlepe. Počeli su žaliti zbog danog obećanja i ubrzo izgubili sladak utjecaj blagoslova koji je zagrijavao njihovo srce željom da učine velike stvari za Kristovo djelo. Smatrali su da su prenaglili, da trebaju ponovo razmotriti svoju odluku. Međutim, primijetili su da su oni koji su dali svoj imetak da bi zadovoljili potrebe svoje siromašnije braće vrlo poštovani među vjernicima; srameći se da njihova braća saznaju koliko njihova sebična duša žali za onim što su svečano obećali Bogu, oni su svojom voljom odlučili prodati imanje i prikazati kao da sav prihod stavljaju u zajednički fond, a zapravo su veliki dio odlučili zadržati za sebe. Tako će sebi osigurati život iz zajedničkih sredstava, a istodobno steći veliki ugled među braćom. DA 45.2

Ali Bog mrzi licemjerje i laž. Ananija i Safira u svojem su postupanju prema Bogu pribjegli prijevari; lagali su Svetom Duhu i njihov je grijeh bio kažnjen brzom i strašnom kaznom. Kad je Ananija došao sa svojim darom, Petar mu je rekao: “Ananija, zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duhu Svetomu i da zadržiš za se nešto novca od svoga zemljišta? Zar ne bi, da je ostalo neprodano, tvoje ostalo? I pošto je prodano, zar nisi mogao raspolagati novcem? Zašto si u svom srcu odlučio to učiniti? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!” DA 45.3

“Cim Ananija ču te riječi, pade te izdahnu. I uđe velik strah u sve koji su to čuli.” DA 45.4

“Zar ne bi, da je ostalo neprodano, tvoje ostalo?” upitao je Petar. Nitko ničim nije utjecao na Ananiju da žrtvuje svoj imetak za opće dobro. Postupio je po vlastitom izboru. Ali pokušavajući prevariti učenike, lagao je Svemogućemu. DA 45.5

“Poslije koja tri sata uđe i njegova žena, ne znajući što se dogodilo. I Petar je upita: ‘Kaži mi, jeste li za toliko prodali zemljište?’ ‘Da, za toliko’, odgovori ona. ‘Zašto ste se - reče joj Petar - dogovorili da kušate Duha Gospodnjega? Gle! Već na vratima stoje noge onih koji ukopaše tvoga muža, da i tebe iznesu!’ Ona odmah pade njemu do nogu te izdahnu. A kad mladići uđoše, nađoše je mrtvu; iznesoše je i pokopaše do njezina muža. Velik strah spopade svu Crkvu i sve koji su to čuli.” DA 46.1

Beskonačna je Mudrost vidjela da je ovaj jasni izraz Božje srdžbe bio potreban da sačuva mladu Crkvu od razočaranja. Broj vjernika naglo je rastao. Crkva bi se našla u opasnosti da su naglim povećanjem obraćenika u nju došli muškarci i žene koji bi, tvrdeći da služe Bogu, obožavali boga novca. Ova kazna svjedoči o tome da ljudi ne mogu prevariti Boga, da On otkriva skriveni grijeh u srcu i da se Njega ne može prevariti. Bila je to opomena Crkvi, upozorenje vjernicima da izbjegavaju glumu i licemjerje i da se čuvaju da ne varaju Boga. DA 46.2

Ovaj znak opasnosti nije dan samo prvoj Crkvi, već svim budućim naraštajima kao dokaz koliko Bog mrzi lakomost, prijevaru i licemjerje. U početku su Ananija i Safira njegovali pohlepu. Želja da za sebe zadrže dio onoga što su obećali Gospodinu navela ih je na prijevaru i licemjerje. DA 46.3

Bog je naviještanje Evanđelja učinio ovisnim o radu i darovima svojeg naroda. Dragovoljni darovi i desetina jesu dohodak Gospodnjeg djela. Od sredstava što ih je povjerio čovjeku, Bog zahtijeva određeni dio - desetinu. On prepušta svima da odluče hoće li ili neće dati više od toga. Ali kad je srce taknuto Svetim Duhom i kad obećamo određenu svotu, onaj koji je obećao više nema nikakvog prava na posvećeni dio. Ovakva obećanja dana čovjeku smatrala bi se obvezom; nisu li obvezatnija ona koja su dana Bogu? Jesu li obećanja kojima se sudi na sudu savjesti manje obvezatna od pisanih sporazuma među ljudima? DA 46.4

Kad u srcu neobičnom oštrinom i snagom zasvijetli božansko svjetlo, uobičajena sebičnost popušta; tada se javlja odluka da damo za Božje djelo. Ali neka nitko ne misli da će mu biti dopušteno ispuniti dana obećanja bez protivljenja sa Sotonine strane. Njemu nije drago vidjeti da se na Zemlji izgrađuje Otkupiteljevo kraljevstvo. On čovjeku šapće da je previše obećao, da ga to može spriječiti u nastojanju da stekne imetak ili zadovolji želje svoje obitelji. DA 46.5

Bog je taj koji ljude blagoslivlja imetkom i On to čini da bi mogli dati za napredovanje Njegova djela. On šalje sunce i kišu. On čini da bilje raste. On daje zdravlje i sposobnost da privrijedimo sredstva. Svi blagoslovi potječu iz Njegove darežljive ruke. Zauzvrat želi da ljudi pokažu svoju zahvalnost vraćanjem dijela u obliku desetine i darova - darova zahvalnosti, dragovoljnih darova, darova za prijestup. Kad bi u riznicu potekla sredstva u skladu s božanskim planom - desetina svih prihoda i dragovoljni darovi - bilo bi ih u obilju za napredovanje Gospodnjeg djela. DA 47.1

No srca ljudi sebičnošću otvrdnu i, kao Ananija i Safira, nađu se u kušnji da zadrže dio vrijednosti pretvarajući se da ispunjavaju Božje zahtjeve. Mnogi su rastrošni u zadovoljavanju svojih želja. Muškarci i žene misle na svoja zadovoljstva i zadovoljavaju svoj ukus, dok Bogu, gotovo nevoljko, donose zakinuti dar. Zaboravljaju da će Bog jednog dana zahtijevati točan račun kako su upotrijebili Njegova dobra, i da više neće primiti ono malo što daju u riznicu kao što nije primio ni dar Ananije i Safire. DA 47.2

Iz stroge kazne kojom su kažnjeni ovi krivokletnici, Bog želi da shvatimo koliko duboko mrzi i prezire svako licemjerje i prijevaru. Prikazujući kao da su dali sve, Ananija i Safira lagali su Svetom Duhu i izgubili ovaj i budući život. Isti Bog koji je njih kaznio, danas osuđuje svaku prijevaru. Odvratne su Mu lažljive usne. On objavljuje da u sveti grad “neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž” (Otkrivenje 21,27 - DF). Ne uzimajmo istinu olako. Neka ona postane dijelom života. Igrati se njome i prikazivati je onako kako to odgovara vlastitim sebičnim planovima znači brodolom vjere. “Dakle, stojte čvrsto! Opašite svoje bokove istinom.” (Efežanima 6,14) Tko govori neistinu, jeftino prodaje dušu. Njegove laži mogu naizgled korisno poslužiti u slučajevima nužde; može izgledati da će uspjeti u poslu koji ne bi mogao ostvariti na pošten način; ali na kraju dolazi do stanja u kojem više nikome ne može vjerovati. Budući da je sam krivotvoritelj, ne vjeruje riječima drugih. DA 47.3

U slučaju Ananije i Safire, grijeh prijevare počinjen protiv Boga stigla je brza kazna. Isti grijeh bio je mnogo puta ponovljen poslije u povijesti Crkve i vrši se mnogo puta u naše vrijeme.Ali iako nije popraćen vidljivim očitovanjem Božjeg nezadovoljstva, u Njegovim očima nije manje gnusan nego što je bio u apostolsko vrijeme. Opomena je dana; Bog je jasno očitovao svoju odvratnost prema ovom grijehu i svi koji se prepuštaju licemjerju i pohlepi mogu biti sigurni da upropašćuju svoju dušu. DA 48.1