Djela Apostolska

6. Na vratima hrama

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 3; 4,1-31.

Kristovi učenici bili su duboko svjesni svoje nesposobnosti pa su svoju slabost u poniznosti i molitvi sjedinili s Njegovom snagom, svoje neznanje s Njegovom mudrošću, svoju nedostojnost s Njegovom pravednošću, svoje siromaštvo s Njegovim neiscrpnim bogatstvom. Tako ojačani i opremljeni, bez oklijevanja su krenuli u službu za svojeg Učitelja. DA 36.1

Ubrzo nakon silaska Svetog Duha, i neposredno nakon ozbiljne molitve, Petar i Ivan, na putu u hram na bogoslužje, ugledali su pred hramskim vratima, nazvanim Krasna, bogalja, četrdeset godina starog, čiji je život od rođenja bio ispunjen patnjom i bolešću. Ovaj se nesretni čovjek odavno želio sresti s Isusom da ga izliječi, ali je bio gotovo bespomoćan i daleko od mjesta djelovanja velikog Liječnika. Svojim je molbama ko-načno uspio nagovoriti neke prijatelje da ga odnesu pred hramska vrata, ali kad je tamo stigao, ustanovio je da je Onaj u koga je polagao svu svoju nadu, pogubljen okrutnom smrću. DA 36.2

Njegovo razočaranje izazvalo je sućut onih koji su znali kako se dugo žarko nadao da će ga Isus izliječiti pa su ga svakodnevno odnosili pred hram ne bi li mu se prolaznici smilovali i dali neki sitniš da zadovolji svoje potrebe. Dok su prolazili Petar i Ivan, zamolio ih je da mu dadnu milostinju. Učenici su ga sažaljivo pogledali, a Petar je rekao: “‘Pogledaj u nas!’ I on ih pomnjivo promatraše u iščekivanju da će od njih nešto dobiti. Tada mu reče Petar: ‘Ja nemam ni srebra ni zlata.’” Kad je Petar tako potvrdio svoje siromaštvo, bogalju se lice izdužilo; no onda se rasvijetlilo nadom kad je apostol nastavio: “‘Ali sto imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj!’ DA 36.3

Ujedno ga uhvati za desnu ruku te ga podigne, a njemu odmah očvrsnu stopala i gležnji, pa skoči, stane i počne hodati. Zatim s njima uđe u hram, hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. Tako ga je sav narod vidio kako hoda i hvali Boga. DA 37.1

Ljudi prepoznaše da je to onaj koji je zbog milostinje sjedio pred Krasnim vratima hrama, te bijahu preneraženi i izvan sebe od čuđenja zbog onoga sto mu se dogodilo. DA 37.2

Kako ozdravljenik nije ostavljao Petra i Ivana, sav se narod, preneražen, strča k njima u trijem zvani Salomonov.” Bili su zapanjeni da su učenici mogli činiti čuda slična onima koja je Isus činio. Ali tu je bio ovaj čovjek koji je četrdeset godina bio bespomoćni bogalj, a sada se radovao sto se može služiti svojim udovima, oslobođen boli i sretan sto vjeruje u Isusa. DA 37.3

Kad su učenici vidjeli čuđenje naroda, Petar je upitao: “Zašto se čudite ovomu? Zašto ste uprli pogled u nas kao da smo mi svojom snagom ili pobožnosti učinili da ovaj može hodati?” Uvjeravao ih je da je ozdravljenje učinjeno u ime i po zaslugama Isusa iz Nazareta kojega je Bog uskrisio od mrtvih. “Zbog vjere u njegovo ime,” objavio je apostol, “upravo je njegovo ime očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete. Da, vjera koja dolazi od njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju.” DA 37.4

Apostoli su otvoreno govorili o velikom grijehu Židova kad su odbacili i na smrt osudili Kneza života, ali su pazili da kod svojih slušatelja ne izazovu očaj. “Vi ste se odrekli Sveca i Pravednika”, rekao je Petar. “Tražili ste da vam se kao milosni dar dadne jedan ubojica, a začetnika života ubiste, koga je Bog uskrisio od mrtvih; tomu smo mi svjedoci.” “Ali, braćo, ja znam da ste vi kao i vaši članovi Velikog vijeća to učinili iz neznanja. DA 37.5

Ali Bog je tako ispunio što bijaše unaprijed navijestio preko svih proroka, da će njegov Mesija trpjeti.” Rekao im je da ih Sveti Duh poziva na pokajanje i obraćenje te ih uvjeravao da nema nade u spasenje osim po milosrđu Onoga koga su razapeli. Samo vjerom u Njega mogu dobiti oprost grijeha. DA 37.6

“Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi, tako da od Gospodnje prisutnosti mognu doći vremena utjehe.” DA 37.7

“Vi ste sinovi proroka i Saveza koji Bog sklopi s vašim ocima kad Abrahamu reče: ‘U tvom će potomstvu biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.’ Najprije je vama Bog podigao i poslao Slugu svoga da vas blagoslovi - da se svaki pojedini od vas obrati od svoje zloće.” DA 37.8

Tako su učenici naviještali Kristovo uskrsnuće. Mnogi od onih koji su slušali čekali su ovo svjedočanstvo i kad su ga čuli, uzvjerovali su. Ono ih je podsjetilo na riječi koje je izgovorio Krist pa su zauzeli mjesto u redovima onih koji su prihvatili Evanđelje. Sjeme što ga je Spasitelj posijao niknulo je i donijelo plod. DA 38.1

Dok su učenici govorili narodu, “pristupiše k njima svećenici, starješine hrama i saduceji, ogorčeni što su učili narod i na primjeru Isusovu navješćivali uskrsnuće od mrtvih”. DA 38.2

Nakon Kristova uskrsnuća svećenici su nadaleko i naširoko proširili lažno izvješće da su učenici ukrali Njegovo tijelo dok je rimska straža spavala. Ne treba se čuditi da ih je ogorčilo kad su Petar i Ivan propovijedali uskrsnuće Onoga koga su ubili. Posebno su se uznemirili saduceji. Smatrali su da je njihov najomiljeniji nauk u opasnosti, a njihova vjerodostojnost na kocki. DA 38.3

Obraćenici na novu vjeru brzo su se množili pa su se farizeji i saduceji složili da će, ako nekako ne spriječe ove nove učitelje, njihov utjecaj biti u većoj opasnosti nego dok je Isus bio na Zemlji. Zbog toga je starješina hrama, uz pomoć nekoliko saduceja, uhitio Petra i Ivana i bacio ih u tamnicu budući da je tog dana bilo previše kasno da ih ispitaju. DA 38.4

Neprijatelji učenika jednostavno su morali priznati da je Krist uskrsnuo od mrtvih. Dokaz je bio toliko jasan da nije bilo sumnje. Ali ipak su otvrdnuli svoje srce odbijajući se pokajati za strašno djelo koje su počinili kad su umorili Isusa. Židovski starješine dobili su obilje dokaza da apostoli govore i postupaju pod božanskim nadahnućem, ali su uporno odbijali vijest istine. Krist nije došao onako kako su očekivali i, premda su u nekim trenucima bili osvjedočeni da je On Sin Božji, ugušili su to osvjedočenje i razapeli Ga. Bog im je milostivo dao i druge dokaze, a sada im je pružio još jednu priliku da Mu se obrate. Poslao je učenike da im kažu kako su ubili Kneza života i ovom strašnom optužbom uputio im je još jedan poziv na pokajanje. Međutim, osjećajući se sigurnima u vlastitoj pravednosti, židovski su učitelji odbili priznati da ljudi koji ih optužuju za Kristovo raspeće govore po uputi Svetoga Duha. DA 38.5

Budući da su se opredijelili za protivljenje Kristu, svaki čin odupiranja postao je svećenicima dodatni poticaj da nastave svojim putem. Postajali su sve odlučniji u svojoj tvrdoglavosti. Nije da se nisu mogli pokoriti; mogli su, ali nisu htjeli. Oni nisu izgubili spasenje samo zato sto su bili krivi i zaslužili smrt, niti samo zato sto su dali ubiti Božjeg Sina, već zato sto su se naoružali protivljenjem prema Bogu. Uporno su odbacivali svjetlo i gušili osvjedočenje Duha. U njima je djelovao utjecaj koji vlada sinovima neposlušnosti i navodio ih da zlostavljaju ljude preko kojih je djelovao Bog. Zloća njihove pobune jačala je svakim sljedećim činom odupiranja Bogu i vijesti koju je dao svojim slugama da je objave. Svakog dana, odbijajući pokajanje, židovski vođe iznova su se opredjeljivali za pobunu pripremajući se da žanju ono što su sijali. DA 39.1

Božji gnjev protiv nepokajanih grješnika nije se očitovao samo zbog grijeha koje su počinili, već zato što su se i nakon poziva da se pokaju odlučili i dalje opirati, ponavljajući prošle grijehe unatoč danom svjetlu. Da su se židovski vođe pokorili uvjeravanju Svetoga Duha, dobili bi oprost, ali oni su odlučili da se ne pokore. Na isti način i grješnik svojim stalnim odu-piranjem sebe stavlja u položaj u kojem Sveti Duh ne može utjecati na njega. DA 39.2

Sljedećeg dana nakon ozdravljenja uzetoga, Ana i Kaifa su se s ostalim velikodostojnicima hrama okupili na sud i pred sebe izveli zatvorenike. U toj istoj prostoriji i pred ovim istim ljudima Petar je sramotno zanijekao svoga Gospodina. Kad se sada našao na sudu, jasno se toga sjetio. Sad je imao priliku otkupiti se za svoj kukavičluk. DA 39.3

Oni koji su se sjećali uloge koju je Petar odigrao na suđenju svojem Učitelju, laskali su si da ga i sada mogu uplašiti prijetnjom utamničenja i smrti. Ali Petar, kad je zanijekao Krista u najtežem trenutku, bio je nagao i samouvjeren, potpuno različit od ovog Petra kojeg su doveli pred Veliko vijeće na ispitivanje. On se nakon svojeg pada obratio. Više nije bio ohol i hvalisav, već skroman i nepovjerljiv prema sebi. Bio je ispunjen Svetim Duhom i uz pomoć ove sile odlučio je ukloniti mrlju svojeg otpada odajući čast imenu kojega se nekad odrekao. DA 39.4

Dosad su svećenici izbjegavali spomenuti Isusovo raspeće ili uskrsnuće. Ali sada, da bi ostvarili svoju namjeru, bili su prisiljeni pitati optužene kako je došlo do ozdravljenja bogalja. “Kakvom vlasti ili u čije ste ime to učinili?” pitali su. DA 39.5

Sa svetom odvažnošću i u sili Duha Petar je neustrašivo odgovorio: “Dobro znajte vi svi i sav narod izraelski: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama. Isus je onaj kamen koji ste vi, graditelji, odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom. Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” DA 40.1

Ova hrabra obrana zgranula je židovske vođe. Vjerovali su da će učenici biti svladani strahom i zbunjeni kad ih dovedu pred Veliko vijeće. Ali umjesto toga, ovi svjedoci govorili su kao što je Krist govorio, s uvjerljivom snagom koja je ušutkala njihove protivnike. U Petrovom glasu nije bilo ni traga strahu kad je o Kristu objavio: “Isus je onaj kamen koji ste vi, graditelji, odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom.” DA 40.2

Petar se poslužio slikom poznatom svećenicima. Proroci su govorili o odbačenom kamenu, a sam je Krist, govoreći jednom prigodom svećenicima i starješinama, rekao: “Zar nikada niste čitali u Pismima: ‘Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim.’ Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove. I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga.” (Matej 21,42-44 - DF) DA 40.3

Dok su svećenici slušali neustrašive riječi apostola, “znali su ih, da bijahu s Isusom” (DF). DA 40.4

O učenicima je nakon Kristova preobraženja napisano da po svršetku ovog čudesnog prizora “ne vidješe nikoga, osim Isusa sama” (Matej 17,8). “Isus sam” - ove riječi sadrže tajnu života i silu koja je obilježila povijest prve Crkve. Kad su učenici prvi put čuli Kristove riječi, osjećali su potrebu za Njim. Tražili su Ga, našli su Ga i slijedili. Bili su s Njim u hramu, za stolom, na padini brda, u polju. Bili su kao učenici s učiteljem, svako-dnevno primajući od Njega pouke vječne istine. DA 40.5

Nakon Spasiteljeva uzašašća, u njima je i dalje ostao osjećaj božanske prisutnosti, pune ljubavi i svjetla. Bila je to osobna prisutnost. Isus, Spasitelj, Onaj koji je s njima hodio, govorio i molio, koji je njihovom srcu dao riječi nade i utjehe, bio je od njih uzet na Nebo dok je vijest o miru još bila na Njegovim usnama. Dok su Ga primala anđeoska kola, do njih su doprle Njegove riječi: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20) On je na Nebo uzašao u ljudskom liku. Znali su da se nalazi pred Božjim prijestoljem, još uvijek njihov Prijatelj i Spasitelj; da se Njegovi osjećaji nisu promijenili, da se zauvijek poistovjetio s napaćenim ljudskim rodom. Znali su da pred Boga izlazi sa zaslugama svoje krvi pokazujući ranjene ruke i noge kao podsjećanje na cijenu koju je platio za svoje otkupljenike - i ova misao ojačala ih je da pretrpe sramotu radi Njega. Njihova zajednica s Njim bila je sada jača nego kad je osobno bio uz njih. Iz njih je zračilo svjetlo, ljubav i snaga Krista koji je prebivao u njima tako da su se promatrači čudili. DA 40.6

Krist je stavio svoj pečat na riječi što ih je Petar izgovorio u Njegovu obranu. Pokraj učenika, kao svjedok, stajao je čudom ozdravljeni čovjek. Pojava ovog čovjeka koji je prije nekoliko sati bio bespomoćni bogalj, a sada obnovljenog zdravlja, dala je težinu Petrovim riječima. Svećenici i starješine su šutjeli. Nisu mogli opovrgnuti Petrovu tvrdnju, ali su i dalje bili odlučni da spriječe naučavanje učenika. DA 41.1

Kristovo krunsko čudo - uskrišenje Lazara - zapečatilo je odlučnost svećenika da svijet oslobode Isusa i Njegovih čudotvornih djela koja su brzo razarala njihov utjecaj među ljudima. Njega su razapeli, ali ovdje je bio uvjerljiv dokaz da nisu zaustavili vršenje čuda u Njegovo ime niti objavu istine koju je naučavao. Ozdravljenje uzetoga i propovijedanje apostola već je napunilo Jeruzalem uzbuđenjem. DA 41.2

Da bi prikrili svoju zbunjenost, svećenici i starješine zapovjedili su da apostole izvedu kako bi se mogli nasamo posavjetovati. Svi su se složili da bi bilo beskorisno nijekati da je čovjek ozdravio. Sa zadovoljstvom bi lažima prikrili čudo, ali to je bilo nemoguće jer se dogodilo u pol bijela dana, pred mnoštvom naroda i za nj su već dočule tisuće ljudi. Osjećali su da se djelo učenika mora zaustaviti ili će Isus zadobiti mnoštvo sljedbenika. Tome će uslijediti njihovo sramoćenje jer će biti smatrani krivima za ubojstvo Božjeg Sina. DA 41.3

Ali bez obzira na to što su željeli uništiti učenike, svećenici su im se usudili samo zaprijetiti oštrom kaznom ako nastave govoriti i djelovati u Isusovo ime. Nakon što su ih ponovo pozvali pred Veliko vijeće, zapovjedili su im da ne govore ni naučavaju u Isusovo ime. No Petar i Ivan su odgovorili: “Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se vise pokoravamo vama nego Bogu! A sto je do nas, mi ne možemo drukčije nego govoriti sto smo vidjeli i čuli.” DA 42.1

Svećenici bi i te kako rado kaznili ove ljude zbog nepokolebljive odanosti njihovom svetom pozivu, ali su se bojali naroda “jer su svi slavili Boga zbog onoga sto se dogodilo”. Zato su uz ponovljene prijetnje i zabrane oslobodili apostole. DA 42.2

Dok su Petar i Ivan bili utamničeni, ostali učenici, poznavajući zloću Židova, neumorno su molili za svoju braću bojeći se da se ne ponovi okrutnost koju su pokazali na Kristu. »im su apostoli bili pusteni na slobodu, potražili su ostale učenike da ih izvijeste o rezultatu ispitivanja. Velika je bila radost vjernika. “Jednodušno podignu glas k Bogu: ‘Gospodaru, Stvoritelju neba i zemlje, mora i svega što je u njima, ti si po Duhu Svetomu rekao na usta našega oca Davida, sluge svoga: Zašto se bune pogani, a plemena snuju isprazne snove? Zemaljski se kraljevi digli, a knezovi udružili protiv Gospodina i protiv njegova Pomazanika. Da, uistinu se udružiše u ovom gradu Herod i Poncije Pilat zajedno s poganima i plemenima izraelskim protiv tvoga svetog Sluge Isusa, koga si pomazao, da ostvare sve što je tvoja snaga i mudrost unaprijed odredila da bude. DA 42.3

A sada, Gospodine, pogledaj na njihove prijetnje pa slugama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci!’” DA 42.4

Učenici su molili da im se udijeli veća snaga u djelu službe jer su vidjeli da će se suočiti s istim odlučnim protivljenjem s kojim se i Krist suočio dok je boravio na Zemlji. Dok su se njihove ujedinjene molitve vjerom uzdizale k Nebu, došao je odgovor. Potreslo se mjesto na kojem su bili okupljeni i bili su iznova obdareni Svetim Duhom. Srca punih odvažnosti ponosno su izišli da navješćuju Božju riječ u Jeruzalemu. “Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa” i Bog je čudesno blagoslovio njihov trud. DA 42.5

Načelo za koje su se učenici tako neustrašivo zalagali kad su, kao odgovor na zapovijed da više ne govore u Isusovo ime, izjavili: “Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu”, isto je ono načelo kojeg su se sljedbenici Evanđelja nastojali držati u vrijeme Reformacije. Kad su se njemački knezovi 1529. okupili na državnom Saboru u Speyeru, pročitan je carski proglas kojim se ograničava vjerska sloboda i zabranjuje daljnje širenje reformiranih doktrina. Izgledalo je da će se ugasiti nada svijeta. Hoće li knezovi prihvatiti proglas? Treba li se mnoštvu koje je još uvijek u mraku oduzeti svjetlo Evanđelja? Oni koji su prihvatili reformiranu vjeru sastali su se i njihova jednoglasna odluka je bila: “Odbacimo proglas. U pitanjima savjesti većina nema moći.” (Merle d’Aubigné, History of the Reformation, knj. 13, pogl. 5) DA 42.6

Ovo načelo i mi čvrsto zastupamo u naše vrijeme. Barjak istine i vjerske slobode što su ga visoko uzdizali utemeljitelji evanđeoske Crkve i Božji svjedoci u prošlim stoljećima, u ovom je posljednjem sukobu povjeren našim rukama. Odgovornost za ovaj veliki dar počiva na onima koje je Bog blagoslovio spoznajom svoje Riječi. Tu Riječ moramo prihvatiti kao vrhovni autoritet. Mi trebamo priznati ljudsku vlast kao božanski određeno uređenje i poslušnost njoj učiti kao svetu dužnost, unutar njezina zakonita djelokruga. Ali kad se njezini zahtjevi sukobe s Božjim zahtjevima, Boga moramo slušati više nego ljude. Božju riječ treba smatrati višom od ljudskog zakonodavstva. A “tako kaže Gospodin” ne može se zamijeniti riječima “tako kaže Crkva” ili “tako kaže država”. Kristovu krunu treba uzdići iznad kruna zemaljskih vladara. DA 43.1

Od nas se ne traži da prkosimo vlastima. Svoje riječi, bilo izgovorene, bilo napisane, trebamo pozorno razmotriti kako se o nama ne bi moglo reći da smo izgovorili nešto što se protivi zakonu i redu. Ne smijemo izgovoriti ni učiniti ništa što bi nam nepotrebno zatvorilo put. Trebamo ići naprijed u Božje ime zastupajući povjerene nam istine. Ako nam ljudi budu branili obavljati ovo djelo, onda, kao apostoli, možemo reći: “Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu! A što je do nas, mi ne možemo drukčije nego govoriti što smo vidjeli i čuli.” DA 43.2