Djela Apostolska

51. Vjerni potpastir

Ovo je poglavlje zasnovano na Prvoj Petrovoj poslanici.

U Djelima apostolskim malo je govora o kasnijem radu apostola Petra. Tijekom godina službe nakon izlijevanja Duha na Pedesetnicu, bio je među onima koji su neumorno nastojali doprijeti do Židova koji su dolazili u Jeruzalem da se u vrijeme godišnjih blagdana poklone u hramu. DA 324.1

Kako se umnožavao broj vjernika u Jeruzalemu i u drugim mjestima u koja su otišli vjesnici križa, talenti koje je imao Petar pokazali su se neprocjenjivo vrijednima za prvu kršćansku Crkvu. Utjecaj njegova svjedočenja o Isusu iz Nazareta širio se nadaleko. Na Petru je počivala dvostruka odgovornost. Pred nevjernicima je odlučno svjedočio o Mesiji i ozbiljno radio na njihovom obraćenju; istodobno se posebno posvetio vjernicima jačajući ih u Kristovoj vjeri. DA 324.2

Nakon što se odrekao sebe i shvatio da se u potpunosti mora osloniti na božansku silu, Petar je dobio poziv da djeluje kao potpastir. Krist mu je, prije nego što Ga se odrekao, rekao: “Kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.” (Luka 22,32 - DF) Ovim je riječima najavio opširan i djelotvoran rad koji će apostol u budućnosti obavljati za one koji će pristupiti vjeri. Za taj rad Petra je pripremilo iskustvo grijeha, stradanja i pokajanja. Tek kad je postao svjestan vlastite slabosti, mogao je shvatiti potrebu vjernika da se oslone na Krista. Usred oluje kušnji naučio je da čovjek može biti siguran samo ako se, potpuno nesiguran u sebe, osloni na Spasitelja. DA 324.3

Za posljednjeg Kristovog susreta s učenicima pokraj jezera Petru je, kušanom triput ponovljenim pitanjem: “Ljubiš li me?” (Ivan 21,15-17), vraćeno mjesto među Dvanaestoricom. Povjeren mu je posao; trebao je pasti Gospodnje stado. Sada je, obraćen i prihvaćen, trebao ne samo nastojati da spasi one izvan stada, već je trebao biti i pastir ovcama. DA 325.1

Krist je Petru spomenuo samo jedan uvjet službe: “Ljubiš li me?” Ovo je bitna karakteristika. Premda je Petar mogao posjedovati sve druge vrline, bez ljubavi prema Kristu ne bi mogao biti vjerni pastir Božjeg stada. Znanje, dobrota, rječitost, gorljivost - sve to je bitno za dobar rad, ali bez Kristove ljubavi u srcu djelo kršćanskog propovjednika je promašaj. DA 325.2

Kristova ljubav nije nestalan osjećaj, već živo načelo koje se treba očitovati kao trajna sila u srcu. Ako su karakter i ponašanje pastira prikaz istine koju zastupa, Gospodin će na njegov rad staviti pečat svojeg odobravanja. Pastir i stado postat će jedno, ujedinjeni u zajedničkoj nadi u Kristu. DA 325.3

Spasiteljev način postupanja s Petrom bio je pouka za njega i njegovu braću. Premda se Petar odrekao svoga Gospodina, ljubav kojom ga je Isus ljubio nikad se nije pokolebala. I kad je apostol preuzeo službu naviještanja Riječi drugima, trebao je prijestupniku pristupiti sa strpljenjem, sažaljenjem i ljubavlju koja oprašta. Držeći na umu svoju vlastitu slabost i promašaj, trebao je s ovcama i janjcima povjerenim njegovoj skrbi postupati nježno kao što je Krist s njim postupio. DA 325.4

Budući da su zla, ljudska su bića sklona postupati bez nježnosti prema onima koji su izloženi kušnji i lutanju. Ona ne mogu čitati srce; nemaju pojma o njihovoj borbi i boli. Trebaju naučiti što je ukor ljubavi, udarac koji ranjava da bi iscijelio, upozorenje koje daje nadu. DA 325.5

Petar je tijekom svoje službe vjerno bdio nad stadom povjerenim njegovoj brizi i tako se pokazao dostojnim zadatka i odgovornosti koju mu je Spasitelj povjerio. Uvijek je uzdizao Isusa iz Nazareta kao Nadu Izraela, Spasitelja ljudskog roda. Dopustio je da njegovim životom upravlja Veliki Radnik. Svime što mu je bilo na raspolaganju nastojao je podučiti vjernike za aktivnu službu. Njegov pobožni primjer i neumorna aktivnost nadahnuli su mnoge perspektivne mlade ljude da se potpuno po svete propovjedničkoj službi. Kako je vrijeme protjecalo, tako je rastao utjecaj apostola kao odgojitelja i vođe; i premda je uvijek nastojao raditi posebno za Židove, posvjedočio je u mnogim zemljama i ojačao vjeru mnogih u Radosnu vijest. DA 325.6

U kasnijim godinama svoje službe Petar je bio potaknut da piše vjernicima “rasijanim među poganima Ponta, Galacije, Kapadocije, Azije i Bitinije”. Svojim je pismima obnavljao odvažnost i jačao nadu onih koji su trpjeli kušnje i nevolje te obnavljao dobra djela onih koji su zbog mnogih kušnji bili u opasnosti da se prestanu oslanjati na Boga. Iz ovih se pisama vidi da ih je pisao netko tko je bio izložen obilnom stradanju za Krista, ali i Njegovoj utjesi; netko čije je cijelo biće bilo preobraženo milošću i čija je nada u vječni život bila sigurna i čvrsta. DA 326.1

Na samom početku prvog pisma ostarjeli Božji sluga pripisuje svome Gospodinu razlog za hvalu i zahvalnost: “Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista,” uskliknuo je, “koji nas po svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, za neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesi-ma, vama koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje što već stoji spremno da se objavi u posljednje vrijeme.” DA 326.2

Ovoj su se nadi u zajamčenu baštinu na novoj Zemlji ra dovali prvi kršćani, čak i u vrijeme teških nevolja i stradanja. “Zato ćete klicati od radosti,” pisao je Petar, “iako se jedan čas - ako to mora biti - budete ožalostili raznim kušnjama, da se vrijednost vaše vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koje se kuša u vatri, pokaže na hvalu, slavu i čast u času kad se objavi Isus Krist, koga ljubite iako ga niste vidjeli... klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti, jer ćete postići cilj svoje vjere: spasenje dušama.” DA 326.3

Apostolove riječi napisane su za vjernike svih vremena; one imaju posebnu vrijednost za one koji žive u vrijeme kad “blizu je svršetak svega”. Njegove upute i opomene, njegove riječi vjere i odvažnosti potrebne su svakoj duši koja svoju vjeru želi sačuvati “čvrsto... do svršetka” (Hebrejima 3,14). DA 326.4

Apostol je vjernike nastojao poučiti koliko je važno sačuvati um da se ne bavi zabranjenim predmetima i svoju snagu ne troši na ono što je beznačajno. Oni koji ne žele upasti u Sotonine zamke moraju čuvati pristupe duši; moraju izbjegavati čitanje, gledanje i slušanje onoga što navodi na nečiste misli. Ne smiju dopustiti da se um nasumce bavi svakim predmetom koji mu može nametnuti neprijatelj duša. Srce treba vjerno čuvati jer će u protivnom zlo izvana probuditi zlo unutra i duša će lutati u mraku. “Zato opašite svoje bokove, to jest svoj um,” pisao je Petar, “budite trijezni, potpuno stavite svoju nadu u milost koja će vam se donijeti u času kad se objavi Isus Krist... ne oblikujte se prema negdašnjim strastima - strastima iz vre-mena vašeg neznanja, već kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: ‘Budite sveti jer sam ja svet!’” DA 326.5

“Provodite sa strahom vrijeme svoga boravka u tuđini! Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim - srebrom ili zlatom - od svoga bezvrijednog, od otaca baštinjenog načina života, nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta. On je, istina, bio prije poznat (i predodređen), prije postanka svijeta, ali se tek na kraju vremena očitova zbog vas. Po njemu vjerujete u Boga, koji ga je uskrisio od mrtvih i koji ga je proslavio, tako da vaša vjera puna nade bude usmjerena k Bogu.” DA 327.1

Da se spasenje ljudi moglo kupiti srebrom i zlatom, kako bi to lako mogao ostvariti Onaj koji kaže: “Moje je zlato, moje je srebro!” (Hagaj 2,8) No prijestupnika se moglo otkupiti samo dragocjenom krvlju Sina Božjeg. Plan spasenja predviđao je žrtvu. Apostol Pavao je pisao: “Ta poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8,9) Krist je sebe predao za nas da bi nas mogao izbaviti od svake bezbožnosti. A kao krunski blagoslov spasenja, “milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rimljanima 6,23). DA 327.2

“Pošto ste pokoravanjem istini očistili svoje duše da postignete bratsku ljubav,” nastavio je Petar, “čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga.” Božja riječ - istina - sredstvo je preko kojega Gospodin očituje svojeg Duha i snagu. Poslušnost riječi donosi plod tražene kvalitete - “nehinjeno bratoljublje” (DF). Ova je ljubav nebeskog podrijetla i vodi uzvišenim pobudama i nesebičnim postupcima. DA 327.3

Kad istina postane trajno načelo u životu, duša se ponovo rađa “ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga”. Ovo je novorođenje posljedica primanja Krista kao Božje Riječi. Kad Sveti Duh utisne u srce božanske istine, bude se nova shvaćanja i dotad uspavana energija biva potaknuta na suradnju s Bogom. DA 327.4

Tako je bilo kod Petra i njegovih drugova učenika. Krist je objavio istinu svijetu. On je posijao neraspadljivo sjeme - Božju riječ - u srca ljudi. Ali mnoge od najdragocjenijih pouka Velikog Učitelja iznesene su onima koji ih nisu razumjeli. Kad je nakon Njegova uzašašća Sveti Duh podsjetio učenike na Njegove pouke, probudila su se njihova uspavana osjetila. Zna-čenje ovih istina bljesnulo je u njihovom umu kao nova objava i u njihove se misli ugnijezdila istina, čista i neiskrivljena. Tada su primili čudesno iskustvo Kristova života. Riječ je posvjedočila njima, ljudima koje je On izabrao, pa su navijestili silnu istinu: “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama...” “Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (Ivan 1,14.16) DA 328.1

Apostol je pozvao vjernike da proučavaju Pisma, jer ako ih pravilno razumiju, mogu osigurati vječnost. Petar je shvatio da će u životu svake duše koja će na kraju pobijediti biti teškoća i nevolja, ali je isto tako znao da će poznavanje Pisma pomoći osobi izloženoj kušnji da se podsjeti obećanja koja će tješiti srce i jačati vjeru u Svemogućega. DA 328.2

“Svaki je, naime, čovjek kao trava,” ustvrdio je, “sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cvijet joj otpadne, a riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest. Prema tome, odbacite od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja. Budući da ste tek rođena dječica, čeznite za onim čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin.” DA 328.3

Mnogi vjernici kojima je Petar upućivao svoja pisma živjeli su usred pogana i puno je toga ovisilo o tome hoće li ostati vjerni uzvišenom pozivu svojeg zvanja. Apostol ih je podsjećao na prednosti koje imaju kao sljedbenici Isusa Krista. “Vi ste, naprotiv,” pisao je, “izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo. Nekoć niste bili (izabrani) narod, a sada ste narod Božji; nekoć bez milo-srđa, a sada ste postigli milosrđe. DA 328.4

Ljubljeni, opominjem vas: budući da ste tuđinci i stranci, klonite se tjelesnih požuda, jer one vojuju protiv duše! Vladajte se lijepo među poganima da bi u onome u čemu vas sada kleveću kao zločince, zbog vaših dobrih djela, kad ih promatraju, pomno hvalili Boga na dan pohođenja!” DA 328.5

Apostol je jasno pokazao kako se vjernici trebaju ponašati prema građanskim vlastima: “Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi zbog Gospodina: bilo kralju, jer je vrhovnik, bilo upraviteljima, jer ih on šalje da kažnjavaju one koji čine zlo, a pohvaljuju one koji čine dobro! Ovo je, naime, volja Božja: da čineći dobro ušutkate neosnovana govorkanja bezumnih ljudi. Pokoravajte se kao slobodni, ali ne služeći se slobodom kao izgovorom za svoju zloću, nego kao sluge Božje! Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja častite!” DA 329.1

Slugama je savjetovao da budu pokorni svojim gospodarima “sa svim dužnim poštovanjem, ne samo dobrima i blagima nego i onima koji su mučne ćudi!” “Kakva je naime, slava”, objasnio je apostol, “u tome ako ćete krivi strpljivo podnositi udarce? Ali ako ćete strpljivo podnositi trpeći što dobro činite, to je ugodno kod Boga. Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednomu Sucu; on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni. Lutali ste naime kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih.” Apostol je upućivao žene u vjeri da budu čedne u razgo-vorima i skromne u odijevanju i ponašanju. “Vaš nakit neka ne bude vanjski,” savjetovao je, “umjetno spletena kosa, stavljanje zlatnog nakita, oblačenje raskošnih haljina - nego skrivenost - srce obučeno u neraspadljiv nakit, krotak i miran duh - ono što je dragocjeno pred Bogom.” DA 329.2

Ova pouka vrijedi za vjernike svih vremena. “Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.” (Matej 7,20) Unutarnji ukras krotkog i mirnog duha jest dragocjen. U životu pravog kršćanina vanjsko je ukrašavanje uvijek u skladu s unutarnjim mirom i svetosti. “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom,” rekao je Krist, “neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” (Matej 16,24) Kršćaninov život obilježavat će samoodricanje i požrtvovnost. Dokaz da je ukus obraćen vidjet će se u odijevanju onih koji hode putem pripravljenim za Gospodnje otkupljenike. DA 329.3

Dobro je voljeti ljepotu i čeznuti za njom, ali Bog želi da na prvom mjestu volimo i tražimo najvišu ljepotu, onu neprolaznu. Nikakvo vanjsko ukrašavanje ne može se u ljepoti usporediti s čovjekom “blaga i smirena duha” (DF), obučenim “u bijel, čist lan” (Otkrivenje 19,14) koji će na sebi imati svi sveti sa Zemlje. Ovakva će ih odjeća učiniti lijepima i omiljenima ovdje, a jednog će dana biti znamen koji će im omogućiti pristup u Kraljevu palaču. Njegovo obećanje glasi: “Oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su dostojni.” (Otkrivenje 3,4 - DF) DA 330.1

Gledajući u proročkom viđenju opasnosti kojima će biti izložena Kristova crkva u budućnosti, apostol je pozivao vjernike da budu čvrsti u nevoljama i stradanju. “Prestanite se čuditi, ljubljeni”, pisao je, ” kao da vam se što neobično događa - požaru koji bjesni među vama da vas iskuša!” DA 330.2

Kušnja je dio školovanja u Kristovoj školi da se Božja djeca očiste od troske svjetovnosti. Kušnje dolaze na njih zato što Bog vodi svoju djecu. Kušnje i prepreke su metode pomoću kojih On primjenjuje stegu, to su Njegova sredstva za uspjeh. Onaj koji čita ljudska srca zna njihove slabosti bolje od njih samih. On vidi da neki imaju sposobnosti koje bi, kad bi bile ispravno usmjerene, mogle biti uporabljene za napredovanje Njegovog djela. U svojoj providnosti On ove duše dovodi u različite situacije i prilike da bi mogle uočiti nedostatke koji su njima skriveni. On im pruža priliku da nadvladaju mane i da se uklope u službu. Cesto dopušta da planu vatre kušnji da bi se mogli očistiti. DA 330.3

Božja skrb za Njegovu baštinu ne prestaje. On ne dopušta da na Njegovu djecu dođu kušnje osim onih koje su bitne za njihovo sadašnje i vječno dobro. On će očistiti svoju Crkvu kao što je Krist očistio hram tijekom svoje službe na Zemlji. Sve što Njegov narod snađe u kušnji i nevolji dolazi zato da bi mogao razviti dublju pobožnost i steći veću snagu da i dalje niže pobjede križa. DA 330.4

U Petrovom životu bilo je trenutaka kad nije bio spreman vidjeti križ u Kristovom djelu. Kad je Spasitelj svojim učenicima počeo govoriti o stradanju i smrti koja Ga čeka, Petar je uskliknuo: “Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!” (Matej 16,22) Petrovu primjedbu izazvalo je samosažaljenje koje je ustuknulo pred zajedništvom s Kristom u stradanju. Za učenika je bila gorka lekcija, koju je jako sporo učio, da Kristov put na Zemlji vodi kroz patnje i poniženje. Ali on će ovu lekciju naučiti u plamsanju ognja. Sada, kad je njegov nekad uspravan stas bio pognut pod teretom godina i rada, mogao je pisati: “Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.” (DF) DA 330.5

Obraćajući se crkvenim starješinama u vezi s njihovim odgovornostima kao potpastirima Kristova stada, apostol je pisao: “Pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu! I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neu veli vijenac - slavu.” DA 331.1

Oni koji uživaju položaj potpastira trebaju marljivo bdjeti nad Gospodnjim stadom. To ne treba biti diktatorski nadzor, već nadzor koji nastoji ohrabriti, ojačati i uzdići. Propovjednička služba je više od držanja propovijedi; ona podrazumijeva ozbiljan osobni rad. Crkvu na Zemlji tvore pogrješivi muškarci i žene koje treba strpljivim, pomnim radom uvježbati i osposobiti da u ovom životu dragovoljno vrše djelo kako bi u budućem životu bili okrunjeni slavom i besmrtnošću. Potrebni su pastori - vjerni pastiri - koji Božjem narodu neće laskati niti s njim grubo postupati, već ga hraniti kruhom života - ljudi koji u svojem životu svakodnevno osjećaju preobražavajuću snagu Svetog Duha, koji gaje snažnu, nesebičnu ljubav prema onima za koje rade. DA 331.2

Potpastira čeka taktičan posao kad se u crkvi bude trebao suočiti s otuđenošću, gorčinom, zavišću i ljubomorom; bit će potrebno raditi u Kristovom duhu da sredi stvari. Treba uputiti opomene, ukoriti za grijehe, ispraviti učinjena zla, i to ne samo s propovjedaonice, već u osobnom radu. Zabludjelo srce može se usprotiviti vijesti i Božjeg slugu pogrješno osuditi i kritizirati. Ali neka on zapamti da “mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosti i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,17.18) DA 331.3

Posao propovjednika jest “da svima iznese na svjetlo provedbu Tajne koja je od vječnosti bila sakrivena u Bogu” (Efežanima 3,9). Ako onaj koji stupi u ovo djelo izabere put najmanje požrtvovnosti, zadovoljavajući se propovijedanjem, a osobnu službu prepusti nekome drugome, Bog neće prihvatiti njegov rad. Duše za koje je Krist umro propadaju zbog nedostatka dobro usmjerenog osobnog rada; pogriješio je u pozivu onaj koji, nakon što je stupio u propovjedničku službu, ne želi obavljati osobni rad koji zahtijeva skrb za stado. DA 332.1

Pravi pastir ima duh nesebičnosti. On gubi iz vida sebe da bi mogao vršiti Božja djela. Propovijedanjem Riječi i osobnom službom u domovima ljudi on saznaje njihove potrebe, njihove jade, njihove kušnje; i surađujući s velikim Nositeljem tereta, on sudjeluje u njihovim nevoljama, tješi ih u njihovoj zbunjenosti, hrani gladnu dušu i zadobiva njihova srca za Boga. U ovom radu propovjedniku pomažu nebeski anđeli i on sam dobiva upute i prosvjetljenje u istini koja ga čini mudrim za spasenje. DA 332.2

U vezi s uputama upućenim onima koji zauzimaju odgovorne položaje u Crkvi, apostol je iznio neka opća načela što ih trebaju slijediti svi koji pripadaju crkvenoj zajednici. Mlađe je pripadnike pozivao da slijede primjer svojih starješina u očito vanju Kristove poniznosti: “Jednako, vi mladići, pokoravajte se starješinama! U međusobnom saobraćaju svi se obucite u poniz-nost, jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost. Ponizite se dakle pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u svoje vrijeme! Svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas! Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri!” DA 332.3

Tako je Petar pisao vjernicima u vrijeme posebne nevolje za Crkvu. Mnogi su već postali dionicima Kristovih muka, a Crkva je uskoro trebala proći kroz razdoblje strašnog progonstva. Mnogi od onih koji su u Crkvi stajali kao učitelji i vođe, trebali su za nekoliko kratkih godina položiti život za Radosnu vijest. Ubrzo su trebali provaliti okrutni vuci koji ne štede stada. Ali ništa od toga nije smjelo obeshrabriti one koji su svoje nade usredotočili na Krista. Uz riječi ohrabrenja i dobre volje Petar je misli vjernika sa sadašnjih nevolja i budućeg stradanja usmjerio na “neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu”. “Bog, izvor svakovrsne milosti,” žarko je molio, “onaj koji vas je u Kristu pozvao u svoju vječnu slavu, sam će vas, kad budete neko kratko vrijeme trpjeli, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi. Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen.” DA 332.4