Djela Apostolska

42. Plovidba i brodolom

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 27; 28,1-10.

Konačno je Pavao bio na putu za Rim. “Kad bi odlučeno da otplovimo u Italiju,” piše Luka, “predadoše i Pavla i neke druge sužnje jednom stotniku iz carske čete imenom Juliju. Uđosmo u neku adramitijsku lađu koja je imala ploviti u azijska mjesta, pa se otisnusmo. S nama je bio Aristarh, Makedonac iz Soluna.” DA 276.1

U prvom stoljeću kršćanske ere plovidba morem bila je praćena posebnim teškoćama i opasnostima. Pomorci su smjer plovidbe određivali uglavnom prema položaju sunca i zvijezda, a kad njih nije bilo a sve je ukazivalo na oluju, vlasnici lađa bojali su se isploviti na otvoreno more. U jednom dijelu godine sigurna je plovidba bila gotovo nemoguća. DA 276.2

Apostol Pavao je sada morao trpjeti tešku kušnju koja ga je čekala kao sužnja u lancima tijekom dugog i zamornog pu tovanja do Italije. Jedna mu je okolnost uvelike olakšala težinu usuda - bilo mu je dopušteno društvo Luke i Aristarha. U pismu Kološanima on će poslije ovog drugog nazvati “drug moj u sužanjstvu” (Kološanima 4,10) jer je Aristarh dragovoljno dijelio s Pavlom sužanjstvo da bi mu mogao poslužiti u njegovim nevoljama. DA 276.3

Putovanje je počelo dobro. Sutradan su bacili sidro u sidonskoj luci. Ovdje je Julije, stotnik, “s Pavlom čovječno postupio” i kad je čuo da u tom mjestu ima kršćana, “dopusti mu poći k prijateljima i da se pobrinu za nj” (DF). Ovo dopuštenje je apostol, koji je bio slabog zdravlja, jako cijenio. DA 276.4

Nakon odlaska iz Sidona lađa je bila izložena nepovoljnim vjetrovima; budući da je skrenula s izravnog smjera, sporo je napredovala. U Miri, luci u pokrajini Liciji, stotnik je našao veliku aleksandrijsku lađu koja je plovila u Italiju i na nju odmah prebacio svoje zatvorenike. Ali još uvijek su puhali suprotni vjetrovi pa je lađa sporo napredovala. Luka je poslije zapisao: “Više je vremena plovidba bila spora i jedva smo stigli pored Knida. Kako nam vjetar nije dao pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone. S mukom ploveći uz obalu stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa.” DA 277.1

Bili su prisiljeni ostati neko vrijeme u Dobrim pristaništima čekajući pogodne vjetrove. Zima se brzo približavala; “plovidba [je] već postala pogibeljna” i odgovorni za lađu izgubili su nadu da će stići na odredište prije nego što završi vrijeme za plovidbu morem za tu godinu. Jedino pitanje koje je trebalo riješiti bilo je hoće li ostati u Dobrim pristaništima ili će pokušati naći pogodnije mjesto za zimovanje. DA 277.2

O tom se pitanju ozbiljno raspravljalo i na kraju ga je stotnik postavio Pavlu, koji je stekao poštovanje mornara i vojnika. Apostol je bez oklijevanja savjetovao da ostanu gdje jesu. “Vidim”, rekao je, “da će plovidba biti s mukom i s velikom štetom ne samo po tovar i lađu nego i po naš život.” “Ali je stotnik više vjerovao kormilaru i vlasniku lađe”, a i većina putnika i posade nije bila spremna prihvatiti njegov savjet. “Budući da luka nije bila prikladna za zimovanje, većina je savjetovala da se odande otplovi ne bi li kako stigli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu.” DA 277.3

Stotnik je odlučio poslušati glas većine. Čim je okrenuo “tihi južnjak”, isplovili su iz Dobrih pristaništa u nadi da će uskoro stići u željenu luku. “Ali brzo poslije toga puhnu... strašan vjetar” koji “zahvati lađu tako da se nije mogla oduprijeti vjetru”. DA 277.4

Tjerana vjetrom, lađa se približila malom otoku Klaudi i dok su bili pod njegovim zaklonom, mornari su se pripremili za najgore. Čamac za spašavanje koji je lađa vukla za sobom, njihovo jedino sredstvo izbavljenja u slučaju da se nasuču, bio je u opasnosti da se svakog trenutka razbije. Prvi im je posao bio da ga izvuku na palubu lađe. Zatim su poduzeli sve moguće mjere da ojačaju lađu i pripreme je da izdrži oluju. Slaba zaštita koju im je pružao otočić nije dugo trajala i ubrzo su bili ponovo izloženi punom bijesu oluje. DA 277.5

Oluja je bjesnjela čitavu noć i unatoč svim poduzetim mjerama, brod je počeo propuštati vodu. “Sutradan... počeše izbacivati tovar.” Ponovo je pala noć, ali vjetar nije jenjavao. Valovima udarana lađa, sa slomljenim jarbolom i poderanim jedrima, bila je bacana tamo-amo bjesnilom oluje. Dok se lađa valjala i tresla pod udarcima valova, činilo se da će drvo koje je stenjalo svakog trenutka popustiti. Rupa kroz koju je prodirala voda brzo se povećavala pa su putnici i posada stalno izbacivali vodu. Na brodu nije bilo ni trenutka predaha. “A treći dan”, piše Luka, “svojim rukama izbaciše brodsku opremu. Kako se više dana ne pokazaše ni sunce ni zvijezde i kako je i dalje bjesnjela velika oluja, nestajalo je sve više svake nade da se možemo spasiti.” DA 278.1

Četrnaest dana bili su nošeni vjetrom pod svodom bez sunca i zvijezda. Premda je i sam fizički trpio, apostol je u tom najmračnijem času imao riječi nade, ruku pomoćnicu u svakoj nevolji. Vjerom se uhvatio Beskonačne Sile i njegovo je srce ostalo uz Boga. Nije se bojao za se; znao je da će ga Bog sačuvati da u Rimu svjedoči za istinu o Kristu. Ali njegovo je srce osjećalo sućut prema jadnim dušama oko sebe, grješnim, poniženim i nepripremljenim da umru. Dok je ozbiljno molio Boga da im poštedi život, bilo mu je otkriveno da je njegova molitva uslišana. DA 278.2

Iskoristivši zatišje u oluji, Pavao je stao na palubu i podigavši glas, rekao: “Ljudi, trebalo je mene poslušati i ne otiskivati se s Krete te tako izbjeći i ovu patnju i ovu štetu. A sada vas opominjem da budete odvažni, jer nitko od vas neće propasti, osim lađe. Noćas mi se ukaza anđeo onoga Boga kome pripadam i komu služim te mi reče: ‘Ne boj se, Pavle! Ti treba da dođeš pred cara. I evo, Bog ti milostivo daruje živote svih koji s tobom plove.’ Zato, ljudi, budite odvažni! Vjerujem Bogu da će biti tako kako mi je obećao. Ali treba da se nasučemo na neki otok.” DA 278.3

Ove su riječi probudile nadu. Putnici i posada trgli su se iz apatije. Trebalo je još mnogo toga učiniti i trebalo je uložiti sve napore da se izbjegne propast. DA 278.4

Četrnaeste noći plovidbe po mračnim, visokim valovima, mornari “oko ponoći”, po zvuku udaranja valova o obalu, “nazreše da im se primiče neka zemlja. Baciše olovnicu i nađoše dvadeset hvati dubine. Malo dalje ponovo je baciše i nađoše petnaest hvati. Bojeći se”, piše Luka, “da ne udarimo u grebene, spustiše s krme četiri sidra; tako su puni čežnje čekali dolazak dana.” DA 278.5

U zoru se maglovito mogla nazrijeti obala, ali na njoj nije bilo poznatih oznaka. Budući da izgledi nisu bili nikakvi, poganski su mornari, izgubivši svaku odvažnost, “gledali pobjeći s lađe” pod izlikom da “kane s pramca spustiti sidra” i već su spustili čamac. Kad je Pavao prozreo njihovu pokvarenu namjeru, rekao je stotniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu u lađi, vi se ne možete spasiti!” Vojnici su odmah presjekli “užeta na čamcu i pustiše ga da padne”. DA 279.1

Najkritičniji čas još uvijek je bio pred njima. Ponovo je apostol uputio riječi ohrabrenja i zamolio sve, mornare i putnike, da nešto pojedu govoreći: “Danas je četrnaesti dan koji provodite u iščekivanju bez jela, a da ništa niste uzeli. Zato vas molim da jedete, jer je to za vaše zdravlje bitno. Ni jednom od vas neće propasti ni vlas s glave.” DA 279.2

“Kada to reče, uze kruh te pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i poče jesti.” Tada se i izmoreno i obeshrabreno društvo od dvije stotine i sedamdeset pet duša, koje bi bez Pavla palo u očaj, pridružilo apostolu i počelo jesti. “Kada se nasitiše, počeše olakšavati lađu bacajući pšenicu u more.” DA 279.3

Sad se potpuno razdanilo, ali nisu ni po čemu mogli odrediti gdje se nalaze. Međutim, “opaziše neki zaljev s ravnom obalom te odlučiše, ako bi mogli, tamo otjerati lađu. Odvezaše sidra i spustiše ih u more, popustiše konope na kormilima i digoše prednje jedro prema vjetru, te usmjeriše prema obali. Ali udariše u greben, komu je s obje strane more, te nasukaše lađu. Prednji dio nasjednu i ostade nepomičan, dok se zadnji dio lomio od žestine valova.” DA 279.4

Pavlu i drugim zatvorenicima sada je zaprijetila mnogo strašnija sudbina od brodoloma. Vojnici su shvatili da će, dok se budu nastojali dočepati kopna, biti nemoguće voditi računa o sužnjima. Svatko će morati učiniti sve što može da spasi sebe. Ali ako koji sužanj bude nedostajao, izgubit će život oni koji su za njega bili odgovorni. Stoga su ih vojnici namjeravali sve poubijati. Rimski zakon je odobravao ovaj okrutan običaj i oni bi ga odmah proveli da nije bilo onoga kome su svi zajedno toliko dugovali. Stotnik Julije je znao da je Pavao bio sredstvo spašavanja svih na lađi pa mu se, uvjeren da je s njim Gospo- din, bojao nauditi. Stoga “naredi da najprije poskaču u more oni koji znaju plivati te da iziđu na kopno, a ostali (da iziđu) jedni na daskama, a drugi na ostacima lađe. Tako svi živi iziđoše na kopno.” Kad je izvršena prozivka, nitko nije nedostajao. DA 279.5

Brodolomce je ljubazno primilo barbarsko pleme na Malti. “Sve nas primiše”, piše Luka, “k velikoj vatri koju bijahu naložili zbog kiše što je padala i zbog zime.” Pavao je bio među onima koji su aktivno pomagali. Kad je nakupio “naramak suhih grana” i bacio ih na vatru, “iziđe zmija natjerana od vrućine te mu se uhvati za ruku”. Promatrači sa strane užasnuli su se i vidjevši prema lancu da je Pavao zatvorenik, govorili su jedan drugomu: “Ovaj je čovjek sigurno ubojica: umakao je moru i Pravda mu ne dopušta da živi.” Ali Pavao je zmiju otresao u vatru i ništa mu nije bilo. Poznavajući njezinu otrovnost, ljudi su očekivali da će svakog trenutka pasti u velikim bolovima. “Pošto su dulje čekali te vidjeli da mu se nije dogodilo nikakvo zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je bog.” DA 280.1

Tijekom tri mjeseca, koliko je društvo brodolomaca provelo na Malti, Pavao i njegovi suradnici iskoristili su mnoge prilike da objave Evanđelje. Bog je na značajan način radio preko njih. Zahvaljujući Pavlu, domoroci su s cijelim društvom brodolomaca postupali ljubazno; pobrinuli su se za njihove potrebe i, kad su napuštali Maltu, darežljivo ih opskrbili svim potrebnim za put. Glavne događaje za vrijeme njihova boravka Luka je ukratko zapisao: DA 280.2

“U onoj se okolici nalazilo imanje poglavara otoka imenom Publija, koji nas primi i tri dana ljubezno pogosti. A Publijev otac, koga je mučila groznica i srdobolja, ležao je u postelji. Pavao uđe k njemu, pomoli se, stavi na nj ruke i ozdravi ga. Poslije toga događaja počeše dolaziti i ostali bolesnici s otoka i ozdravljati. Oni nam iskazaše mnoge počasti, a kad smo odlazili, staviše (u lađu) sve što nam je trebalo.” DA 280.3