Djela Apostolska

40/59

39. Suđenje u Cezareji

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 24.

Pet dana nakon Pavlova dolaska u Cezareju stigli su njegovi tužitelji iz Jeruzalema praćeni Tertulom, govornikom kojeg su uzeli za odvjetnika. Bilo im je odobreno brzo saslušanje. Kad je Pavao izveden pred skup, Tertul “poče optužbu”. Uvjeren da će laskanje imati veći utjecaj na rimskog upravitelja od jednostavnog izlaganja istine i pravde, lukavi govornik je svoj govor počeo pohvalama Feliksu: “Mi u svemu i na svakom mjestu ra-do priznajemo sa svom zahvalnošću, preuzvišeni Felikse, da tvojom zaslugom uživamo dubok mir i da se, zahvaljujući tvojoj skrbi, vrše korisne promjene za narod.” DA 263.1

Tertul se poslužio otvorenom laži, jer je Feliks po karakteru bio pokvaren i podao. O njemu se govorilo da je “svakovrsnim razvratom i okrutnošću vladao silom kralja, a imao narav roba” (Tacit, History, pogl. 5, dio 9). Oni koji su slušali Tertulove laskave riječi znali su da nisu istinite, ali njihova želja da se Pavla osudi bila je jača od ljubavi prema istini. DA 263.2

U svojem govoru Tertul je optužio Pavla za zločine zbog kojih bi, ako se dokažu, bio osuđen za veleizdaju vlasti. “Ustanovismo, evo, da je ovaj čovjek kuga,” izjavio je govornik, “da izaziva prepirke među Židovima po svem svijetu i da je kolovođa nazarejske sljedbe. On je pokušao i hram oskvrnuti.” Zatim je Tertul opisao kako je Lizija, zapovjednik jeruzalemskog garnizona, nasilno oteo Pavla Židovima kad su mu htjeli suditi prema crkvenom zakonu pa ih je tako prisilio da stvar iznesu pred Feliksa. Ove su izjave trebale navesti upravitelja da Pavla preda židovskom sudu. Sve su ove optužbe žestoko potvrđivali prisutni Židovi koji nisu skrivali mržnju prema zatvoreniku. DA 263.3

Feliks je bio dovoljno oštrouman da prozre raspoloženje i karakter Pavlovih tužitelja. Znao je iz kojih su mu pobuda laskali, a isto je tako vidio da nemaju čvrstih dokaza za optužbe protiv Pavla. Okrenuvši se optuženome, dao mu je znak da odgovori. Pavao nije trošio riječi na komplimente, već je jednostavno izjavio da mu je drago što se može braniti pred Feliksom s obzirom na to da je ovaj već dugo upravitelj i zbog toga dobro poznaje židovske zakone i običaje. U vezi s optužbama protiv sebe jasno je pokazao da nijedna od njih nije istinita. Izjavio je da ni u kojem dijelu Jeruzalema nije izazvao nemir niti je oskvrnuo Svetište. “Nisu me našli ni u hramu, ni u sinagogama, ni u gradu da s kim raspravljam ili uzrokujem strku naroda, a ne mogu ti ni dokazati ono zbog čega me sada optužuju.” DA 264.1

Priznavši da, slijedeći “Put, koji oni nazivlju sljedbom”, štuje Boga svojih otaca, ustvrdio je da je uvijek vjerovao “u sve što stoji pisano u Zakonu i Prorocima” i da u skladu s jasnim naukom Pisma gaji vjeru u uskrsnuće mrtvih. Zatim je izjavio da je oduvijek temeljno pravilo u njegovom životu imati “čistu savjest i pred Bogom i pred ljudima”. DA 264.2

Iskreno i otvoreno iznio je razlog svojeg posjeta Jeruzalemu i okolnosti uhićenja i suđenja: “Poslije više godina došao sam da donesem milostinju svom narodu i da prinesem žrtve. Upravo kad sam prinosio žrtve, našli su me već očišćena u hramu, ali bez strke naroda i bez buke. I to su me našli neki Židovi iz Azije... Trebalo bi da oni dođu preda te i tuže me ako imaju što protiv mene. Ili neka ovi ovdje sami kažu kakvu su krivnju našli na meni kad sam bio pred Velikim vijećem, osim ako se ne radi o ovoj jednoj riječi koju doviknuh stojeći među njima: Zbog uskrsnuća mrtvih vi me danas sudite!” DA 264.3

Apostol je govorio ozbiljno i očito iskreno; njegove su riječi bile uvjerljive. Klaudije Lizija dao je u svojem pismu Feliksu slično svjedočanstvo o Pavlovu ponašanju. Štoviše, Feliks je bolje poznavao židovsku religiju nego što su to mnogi pretpostavljali. Pavlovo jasno iznošenje činjenica omogućilo je Feliksu da još jasnije razumije pobude koje su poticale Židove u pokušaju da apostola osude za zavođenje i izdajničko ponašanje. Upravitelj im neće pružiti zadovoljstvo da nepravedno osudi rimskog DA 264.4

građanina niti će ga predati njima da ga pogube bez poštena suđenja. Ali Feliks nije poznavao uzvišenije pobude od vlastitog probitka; njime je vladala ljubav za pohvalom i težnja za napredovanjem. Strah da ne uvrijedi Židove spriječio ga je da postupi pravedno prema čovjeku za kojeg je znao da je nevin. Stoga je odlučio odgoditi suđenje dok ne bude prisutan Lizija rekavši: “Kada dođe zapovjednik Lizija, riješit ću vašu stvar.” DA 265.1

Apostol je ostao sužanj, ali je Feliks zapovjedio stotniku koji je čuvao Pavla da se pobrine “da uživa olakšice i da nikom od njegovih ne brani da ga poslužuje”. DA 265.2

Nedugo zatim Feliks i njegova supruga Druzila poslali su po Pavla da u privatnom razgovoru čuju “njegovo izlaganje o vjeri u Isusa Krista”. Bili su spremni i čak željni da čuju te nove istine - istine koje možda nikad više neće čuti i koje će, ako ih odbace, biti snažan svjedok protiv njih u Dan Boga. DA 265.3

Pavao je smatrao da mu je ovo Bogom dana prilika i vjerno ju je iskoristio. Znao je da stoji u prisutnosti onoga koji ima vlast osuditi ga na smrt ili osloboditi, ali se Feliksu i Druzili nije obratio pohvalama i laskanjem. Znao je da će riječi koje im bude uputio za njih biti miris za život ili za smrt, pa je, zaboravljajući na sva sebična razmatranja, nastojao u njima pobuditi svijest o opasnosti u kojoj se nalaze. DA 265.4

Apostol je bio svjestan da Evanđelje postavlja zahtjeve pred svakoga tko sluša njegove riječi; da će jednog dana stajati ili čisti i sveti pred velikim bijelim prijestoljem, ili s onima kojima će Krist reći: “Odlazite od mene, zlotvori!” (Matej 7,23) Znao je da svakog slušatelja mora sresti pred nebeskim sudom i da će morati položiti račun ne samo za ono što je rekao i učinio, već i za pobude i duh svojih riječi i postupaka. DA 265.5

Feliksov je život bio toliko nasilan i okrutan da mu se rijetko tko usudio čak i nagovijestiti da njegov karakter i ponašanje nisu bez mane. Ali Pavao se nije bojao čovjeka. On je otvoreno iznio svoju vjeru u Krista i razlog te vjere, pa je tako mogao govoriti o vrlinama bitnim za kršćanski karakter kojih je oholi par pred njim bio potpuno lišen. DA 265.6

On je pred Feliksom i Druzilom uzdignuo Božji karakter - Njegovu pravednost, pravdu i jednakost te narav Njegova Zakona. Jasno je ukazao na dužnost čovjeka da živi trijezno i umjereno, da strasti drži pod nadzorom razuma u skladu s Božjim zakonom i da tjelesne i umne snage sačuva u zdravom stanju. Objavio je da će sigurno doći dan suda kad će svi primiti plaću prema djelima koja su učinili u tijelu, i kad će biti jasno otkriveno da bogatstvo, položaj ili titule ne mogu čovjeku priskrbiti Božju naklonost niti ga izbaviti od posljedica grijeha. Pokazao je da je ovaj život vrijeme pripreme za budući život. Ako čovjek zanemari sadašnje prednosti i prilike, pretrpjet će vječni gubitak; neće dobiti još jednu priliku. DA 265.7

Pavao se posebno zadržao na dalekosežnim zahtjevima Božjeg zakona. Pokazao je kako on obuhvaća duboke tajne čovjekove moralne naravi i snažno osvjetljava ono što je skriveno od pogleda i znanja ljudi. Ono što mogu učiniti ruke ili izgovoriti jezik - što otkriva vanjsku stranu života - samo nesavršeno pokazuje čovjekov moralni karakter. Zakon istražuje misli, pobude i nakane. Mračne strasti koje leže skrivene od očiju ljudi - zavist, mržnja, požuda, častoljublje i zla djela o kojima se razmišljalo u mračnim skrovištima duše, ali nikad nisu bila ostvarena zbog nedostatka prilike - sve to Božji zakon osuđuje. DA 266.1

Pavao je nastojao misli svojih slušatelja usmjeriti na veliku Žrtvu za grijeh. Ukazao je na žrtve koje su bile sjena onoga što će doći i onda prikazao Krista kao stvarnost svih ovih obreda - cilj na koji su ukazivale kao jedini izvor života i nade za palog čovjeka. Kad su vidjeli kako su prinošene žrtve u mu kama umirale, gledali su preko ponora stoljeća na Janje Božje koje uzima grijehe svijeta. DA 266.2

Bog s pravom zahtijeva ljubav i poslušnost od svih svojih stvorenja. Dao im je svoj Zakon kao savršeno mjerilo pravde. No mnogi zaboravljaju svojeg Tvorca i odlučuju slijediti vlastiti put nasuprot Njegovoj volji. Oni na ljubav visoku kao nebo i široku kao svemir uzvraćaju neprijateljstvom. Bog ne može sniziti zahtjeve svojeg Zakona da se uskladi s mjerilima zlih ljudi; niti čovjek svojom snagom može zadovoljiti zahtjeve Zakona. Samo vjerom u Krista grješnik može biti oslobođen krivnje i osposobljen za poslušnost Zakonu svojeg Tvorca. DA 266.3

Tako je Pavao, kao sužanj, iznosio zahtjeve božanskog Zakona za Židove i pogane, i prikazao Isusa, prezrenog Nazarećanina, kao Božjeg Sina, Otkupitelja svijeta! DA 266.4

Židovski su knezovi dobro razumjeli sveti karakter tog Zakona koji su tako besramno kršili, ali predrasude prema Čovjeku s Golgote otvrdnule su im srce za riječi života. No Feliks nikad prije nije slušao istinu, i kad mu je Božji Duh osvjedo cio dušu, jako se uznemirio. Sada probuđena savjest progovorila je i Feliks je osjećao da su Pavlove riječi istinite. Sjećanje ga je vratilo u prošlost opterećenu krivnjom. Sa strašnom jasnoćom pred njim su se pojavile tajne njegovog prijašnjeg razuzdanog života, krvoprolića i mračni izvještaj njegovih kasnijih godina. Vidio je sebe raskalašena, okrutna i pohlepna. Nikad prije istina nije tako doprla do njegovog srca. Nikad prije njegova duša nije bila toliko ispunjena užasom. Pomisao da su sve tajne njegovog zločinačkog života otvorene pred Božjim okom, i da mora biti suđen prema svojim djelima, uzrokovala je da je zadrhtao od straha. DA 266.5

Ali umjesto da dopusti da ga osvjedočenje privede pokajanju, nastojao je odbaciti nedobrodošla razmišljanja. Zato je prekinuo razgovor s Pavlom. “Sad zasad hajde!” rekao je. “Kad imadnem zgodno vrijeme, opet ću te k sebi dozvati.” DA 267.1

Kako je velika suprotnost između puta koji je izabrao Feliks i puta tamničara u Filipima! Gospodnji sluge bili su vezani dovedeni tamničaru, kao i Pavao Feliksu. Dokazi o božanskoj sili koja ih štiti, radost unatoč stradanju i sramoti, neustrašivost kad je zemlja zadrhtala od potresa i Kristov duh opraštanja osvjedočio je srce tamničara koji je s drhtanjem priznao svoje grijehe i dobio oprost. Feliks je drhtao, ali se nije pokajao. Tamničar je s radošću primio Svetog Duha u srce i svoj dom; Feliks je božanskom Vjesniku zapovjedio da ode. Jedan je izabrao da bude Božje dijete i baštinik Neba; drugi se opredijelio za zlotvore. DA 267.2

Pune dvije godine ništa se nije poduzelo protiv Pavla koji je i dalje ostao u sužanjstvu. Feliks ga je nekoliko puta posjetio i pozorno slušao što govori. Ali prava pobuda iza prividne ljubaznosti bila je želja za dobitkom; očekivao je da će Pavao pokušati priskrbiti slobodu plaćanjem velike svote novca. Međutim, apostol je bio suviše plemenite naravi da bi do slobode došao mitom. Nije bio kriv ni za kakav zločin i nije bio spreman učiniti neko zlo da bi stekao slobodu. Osim toga, bio je previše siromašan da plati takvu otkupninu, a da je tome čak i bio sklon, ne bi zbog sebe pozvao obraćenike na ljubav i darežljivost. Također je osjećao da se nalazi u Božjim rukama i nije se htio uplitati u namjere koje je Bog imao s njim. DA 267.3

Feliks je na kraju bio pozvan u Rim zbog velikih nepravdi koje je učinio Židovima. Prije nego što je napustio Cezareju da odgovara na optužbe, odlučio je “ugoditi Židovima” pa je ostavio Pavla u tamnici. No Feliks nije uspio u pokušaju da povrati povjerenje Židova. Bio je sramno uklonjen s položaja, a na njegovo je mjesto imenovan Porcije Fest sa sjedištem u Cezareji. DA 268.1

Kad mu je Pavao govorio o pravednosti, umjerenosti i budućem sudu, Nebo je dopustilo da na Feliksa padne zraka svjetla. Tu mu je priliku Nebo dalo da uvidi svoje grijehe i da ih odbaci. Ali on je Božjem vjesniku rekao: “Sad zasad hajde! Kad imadnem zgodno vrijeme, opet ću te k sebi dozvati.” Time je prezreo posljednju ponudu milosrđa. Nikad više neće dobiti drugi poziv od Boga. DA 268.2