Djela Apostolska

38. Pavao kao zatvorenik

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 21,17 do 23,35.

“Kad stigosmo u Jeruzalem, braća nas primiše radosno. Sutradan Pavao ode s nama u Jakovljevu kuću, gdje se sastadose sve starješine.” DA 251.1

Ovom su prigodom Pavao i njegovi pratioci formalno predali vođama djela u Jeruzalemu darove koje su poganske crkve poslale kao pomoć siromašnima među židovskom braćom. Prikupljanje ovih darova stajalo je apostola i njegove suradnike mnogo vremena, briga i zamornog rada. Svota koja je daleko nadmašivala očekivanje starješina u Jeruzalemu značila je mnoge žrtve i čak ozbiljnu oskudicu neznabožačkih vjernika. DA 251.2

Ovi dragovoljni darovi posvjedočili su odanost obraćenika iz poganstva organiziranom Božjem djelu po svijetu i svi su ih trebali prihvatiti uz zahvalno priznanje, ali je Pavlu i njegovim pratiocima bilo jasno da među onima pred kojima sada stoje ima nekih koji nisu sposobni cijeniti duh bratske ljubavi koja je potaknula na darivanje. DA 251.3

U prvim godinama evanđeoskog rada među neznabošcima, neka od vodeće braće u Jeruzalemu, držeći se prijašnjih predrasuda i navika razmišljanja, nisu srdačno surađivala s Pavlom i njegovim pomoćnicima. Nastojeći sačuvati besmislene običaje i obrede, izgubili su iz vida blagoslov koji bi dobili oni i djelo koje su voljeli da su se potrudili ujediniti sve dijelove Gospodnjega djela. Premda su se zauzimali za probitak kršćanske Crkve, nisu održali korak s napredovanjem Božje providnosti i u svojoj ljudskoj mudrosti pokušali su radnike ograničiti mnogim nepotrebnim zabranama. Tako se pojavila skupina ljudi koji osobno nisu bili upoznati s promijenjenim okolnostima i posebnim potrebama s kojima su se suočavali radnici u dalekim poljima, ali koji su ustrajavali na tome da imaju vlast određivati svojoj braći u tim poljima kojim će se metodama rada služiti. Smatrali su da djelo propovijedanja Evanđelja treba obavljati u skladu s njihovim mišljenjem. DA 251.4

Prošlo je nekoliko godina otkako su braća u Jeruzalemu, s predstavnicima iz drugih vodećih crkava, pozorno razmotrila zbunjujuća pitanja koja su se pojavila oko metoda kojima su se služili oni koji su radili među poganima. Kao rezultat ovog sabora, braća su se složila oko konačnih preporuka crkvama u vezi s nekim obredima i običajima, uključujući i obrezanje. Upravo su na ovom općem saboru braća odlučila da kršćanskim crkvama preporuče Barnabu i Pavla kao radnike dostojne punog povjerenja svakog vjernika. DA 252.1

Među prisutnima na ovom sastanku bilo je nekih koji su oštro kritizirali rad apostola na kojima je počivao glavni teret naviještanja Evanđelja neznabožačkom svijetu. Ali tijekom sabora njihova su se gledišta o Božjoj nakani proširila pa su se složili sa svojom braćom u donošenju mudrih odluka koje su pridonijele jedinstvu tijela svih vjernika. DA 252.2

Poslije, kad je postalo očito da broj obraćenika među poganima brzo raste, među vodećom braćom u Jeruzalemu pojavili su se neki koji su ponovo počeli gajiti svoje prijašnje predrasude protiv metoda Pavla i njegovih suradnika. Ove su predrasude tijekom godina jačale, dok neki od vođa nisu odlučili da se djelo propovijedanja Evanđelja ubuduće mora vršiti u skladu s njihovim predodžbama. Ako Pavao svoje metode prilagodi izvjesnim zamislima koje su oni zastupali, oni će priznati i poduprijeti njegov rad; inače više neće s naklonošću gledati na njega niti mu pružiti potporu. DA 252.3

Ovi su ljudi izgubili iz vida činjenicu da je Bog učitelj svojeg naroda; da svaki radnik u Njegovom djelu treba steći osobno iskustvo u slijeđenju božanskog Vođe, a da ne očekuje izravno vodstvo od strane čovjeka; da Njegovi radnici ne smiju biti oblikovani prema ljudskim zamislima, već prema božanskom uzoru. DA 252.4

U svojoj službi Pavao je narod učio ne “uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage”. Istine koje je navješćivao objavio mu je Sveti Duh, “jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje. Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha... I mi”, izjavio je Pavao, “o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” (1. Korinćanima 2,4.10-13) DA 253.1

Tijekom službe Pavao je od Boga očekivao izravno vodstvo. Istodobno je jako pazio da radi u skladu s odlukama općeg sabora u Jeruzalemu, a kao rezultat “crkve se utvrđivahu u vjeri i svaki dan bivahu brojnije” (Djela 16,5). I sada, bez obzira na neodobravanje na koje je kod nekih nailazio, našao je utjehu u svijesti da je izvršio svoju dužnost potičući u obraćenicima duh odanosti, darežljivosti i bratske ljubavi, kako se ovom prilikom moglo vidjeti po velikim darovima koje je stavio pred židovske starješine. DA 253.2

Nakon predaje darova, Pavao je počeo “redom iznositi sve što je Gospodin njegovom djelatnosti učinio među poganima”. Ovo nizanje činjenica dovelo je srca sviju, čak i onih koji su sumnjali, do osvjedočenja da je njegov rad pratio nebeski blagoslov. “Oni, kad to čuše, počeše slaviti Boga.” Osjećali su da metode rada koje je apostol primjenjivao nose pečat Neba. Bogati darovi koji su ležali pred njima dodatno su potvrdili apostolovo svjedočanstvo o vjernosti novih crkava osnovanih među poganima. Ljudi koji su, budući da su bili smatrani vođama djela u Jeruzalemu, samovoljno tražili da se poduzmu mjere nadzora, vidjeli su Pavlovu službu u novom svjetlu i bili osvjedočeni da je njihov put pogrješan, da su zarobljeni židovskim običajima i predajama, i da je djelo Evanđelja ozbiljno zapriječeno time što nisu shvatili kako je Kristovom smrću srušen zid koji je dijelio Židove od pogana. DA 253.3

Ovo je bila zlatna prilika za svu vodeću braću da otvoreno priznaju kako je Bog djelovao preko Pavla i da su oni katkad bili u zabludi dopuštajući da izvještaji njegovih neprijatelja izazovu u njima zavist i predrasude. Ali umjesto da se sjedine u naporu da postupe pošteno prema onome koga su povrijedili, dali su mu savjet koji je pokazao da još uvijek smatraju kako je Pavao u velikoj mjeri odgovoran za postojeće predrasude. Nisu plemenito stali u njegovu obranu nastojeći da nezadovoljnicima pokažu u čemu su pogriješili, već su pokušali učiniti kompromis savjetujući mu da učini ono sto će, po njihovu misljenju, ukloniti svaki uzrok nerazumijevanju. DA 253.4

“Vidis, brate,” uzvratili su na njegovo svjedočanstvo, “koliko je tisuća Židova prigrlilo vjeru i svi su vatrene pristaše Za kona. A o tebi su čuli da svojim učenjem odvraćaš od Mojsijeva zakona sve Židove koji su raspršeni među poganima, govoreći im da ne obrezuju djece i ne žive po (otačkim) predajama. Što sada? Sigurno će doznati da si došao. Učini ovo što ti savjetujemo: imamo ovdje četiri čovjeka koji su pod zavjetom; uzmi ih i podvrgni se s njima obredu očišćenja te preuzmi za njih žrtvene troškove da mognu ošišati sebi glave. Tako će svi uvidjeti da nema ništa od onoga što su čuli o tebi, već da si na pravom putu i da i sam vršiš Zakon. A što se tiče pogana koji su prigrlili vjeru, njima smo pismeno saopćili naše odluke: uzdržavati se od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenog i od bluda.” DA 254.1

Braća su se nadala da bi Pavao, slijedeći njihov savjet, mogao uvjerljivo opovrgnuti lažne izvještaje o sebi. Uvjeravali su ga da odluka prijašnjeg sabora u vezi s obraćenicima iz poganstva i obrednim zakonom još uvijek vrijedi. Ali savjet koji su mu sada dali nije bio u skladu s tom odlukom. Božji Duh nije potaknuo na ovu uputu; ona je bila plod kukavištva. Vođe crkve u Jeruzalemu znali su da će nepoštivanjem obrednog zakona kršćani na sebe navući mržnju Židova i sebe izložiti progonstvu. Veliko vijeće je činilo sve što je moglo da spriječi napredovanje Evanđelja. Ovo je tijelo izabralo ljude koji će apo stole pratiti u stopu, a posebno Pavla, i na svaki se mogući način usprotiviti njihovu radu. Kad bi oni koji vjeruju u Krista bili pred Velikim vijećem osuđeni kao prekršitelji Zakona, čekala bi ih brza i oštra kazna kao otpadnike od židovske vjere. DA 254.2

Mnogi Židovi koji su prihvatili Evanđelje još su uvijek poštovali obredni zakon i bili skloni nerazumnom popuštanju nadajući se da će steći povjerenje svojih sunarodnjaka, ukloniti njihove predrasude i pridobiti ih da povjeruju u Krista kao Otkupitelja svijeta. Pavao je shvatio da će mnogi od vodećih članova crkve u Jeruzalemu stalno raditi na suzbijanju njegova utjecaja dokle god budu prema njemu njegovali predrasude. Smatrao je da bi, kad bi ih bilo kakvim razumnim popuštanjem mogao pridobiti za istinu, uklonio veliku prepreku za uspjeh Evanđelja u drugim mjestima. Ali Bog mu nije odobrio da popusti toliko koliko su oni tražili. DA 254.3

Kad se sjetimo velike Pavlove želje da bude u slozi sa svojom braćom, njegove nježnosti prema slabima u vjeri, poštovanja apostola koji su bili s Kristom i Jakova, Gospodnjeg brata, i namjere da svima bude sve bez žrtvovanja načela - kad se sjetimo svega toga, manje iznenađuje što je bio prisiljen odstupiti od svojeg čvrstog, odlučnog smjera kojim je dotad išao. Ali umjesto da postignu željeni cilj, njegovi napori za pomirenjem samo su stvorili krizu, ubrzali prorečeno stradanje i doveli do odvajanja od braće, lišavajući Crkvu jednog od njezinih najjačih stupova i donoseći tugu u srca kršćana gdje god se nalazili. DA 255.1

Sljedećeg dana Pavao je počeo provoditi savjet starješina. Uzeo je sa sobom onu četvoricu koja su bila pod nazirejskim zavjetom čiji je rok gotovo istekao i pošao u hram da se podvrgnu “obredu očišćenja... kad se za svakoga od njih imala prinijeti žrtva”. Određene skupe žrtve za očišćenje trebalo je tek prinijeti. DA 255.2

Oni koji su savjetovali Pavla da poduzme ovaj korak, nisu dovoljno razmislili o velikoj opasnosti kojoj će zbog toga biti izložen. U ovo doba Jeruzalem je bio pun štovatelja iz mnogih zemalja. Budući da je Pavao, ispunjavajući zadaću koju mu je Bog povjerio, odnio Evanđelje poganima, posjetio je mnoge velike gradove i bio dobro poznat tisućama hodočasnika koji su iz stranih zemalja došli za blagdan u Jeruzalem. Među njima je bilo ljudi čija su srca bila ispunjena ogorčenom mržnjom prema Pavlu i on je ulaskom u hram takvom prigodom stavio život na kocku. Nekoliko je dana ulazio i izlazio zajedno s drugim štovateljima i po svemu sudeći bio neprimijećen; međutim, prije isteka određenog razdoblja, dok je razgovarao sa svećenikom o žrtvama koje je trebalo prinijeti, prepoznali su ga neki Židovi iz Azije. DA 255.3

Nošeni demonskim bijesom jurnuli su na njega vičući: “Izraelci, u pomoć! Evo onoga koji posvuda i svakome propovijeda nauku koja je uperena protiv (židovskog) naroda, protiv Zakona i protiv ovog mjesta!” Kad su se ljudi odazvali pozivu za pomoć, dodana je druga optužba: “Povrh toga je i Grke uveo u hram, i tako oskvrnuo ovo sveto mjesto!” DA 255.4

Prema židovskom zakonu bio je zločin kažnjiv smrću da neobrezana osoba uđe u unutarnje dvorište svetog zdanja. Pavla su u gradu vidjeli u društvu Trofima iz Efeza, pa se naslućivalo da ga je uveo u hram. On to nije učinio; a kako je sam bio Židov, to što je ušao u hram nije bio prekršaj Zakona. Ali premda je optužba bila lažna, poslužila je da se pobudi opća predrasuda. Kad se povik pronio kroz hramska dvorišta, okupljeno mnoštvo obuzelo je divlje uzbuđenje. Novost se brzo proširila Jeruzalemom i “uskomeša se sav grad i nastade strka naroda”. DA 255.5

Da se neki otpadnik u Izraelu usudio oskvrnuti hram u vrijeme kad su tisuće hodočasnika iz svih krajeva svijeta došle na bogoslužje, to bi uzbudilo najžešće strasti svjetine. “Uhvatiše Pavla, izvukoše ga izvan hrama pa odmah zatvoriše vrata.” DA 256.1

“Dok su ga nastojali ubiti, dođe glas zapovjedniku čete da je sav Jeruzalem u vrenju.” Klaudije Lizija dobro je poznavao nemirne elemente s kojima je imao posla, pa “odmah uze vojnike i stotnike te dotrča k pobunjenicima. Oni prestadoše tući Pavla čim opaziše zapovjednika s vojnicima”. Ne znajući uzrok nemira, ali vidjevši da je bijes mnoštva uperen protiv Pavla, rimski je zapovjednik zaključio da bi to mogao biti egipatski pobunjenik za kojeg je čuo, a koji je do tog trenutka uspio izbjeći uhićenje. Zato “ga uhvati i naredi da ga svežu u dvoje lance. Zatim poče ispitivati tko je i što je učinio.” Odmah su se začule glasne i gnjevne optužbe; “iz naroda su jedni vikali jedno, a drugi drugo. Budući da zapovjednik nije mogao ništa pouzdano saznati zbog vike, naredi da ga odvedu u vojarnu. Kad stiže na stepenice, morali su ga vojnici nositi zbog nasrtaja svjetine, jer je mnoštvo naroda išlo za njim i vikalo: ‘Smakni ga!’” DA 256.2

Usred svega tog meteža Pavao je bio miran i pribran. U mislima se oslanjao na Boga; znao je da ga okružuju nebeski anđeli. Nije bio voljan napustiti hram a da pred svoje sunarodnjake ne pokuša iznijeti istinu. U trenutku kad je trebao biti uveden u vojarnu, obratio se zapovjedniku: “Smijem li ti nešto reći?” Lizija je odvratio: “Zar znaš grčki? Zar nisi ti onaj Egipćanin koji je nedavno podigao bunu i odveo u pustinju četiri tisuće razbojnika?” Pavao je odgovorio: “Ja sam Židov iz Tarza... građanin znamenitog grada u Ciliciji. Molim te, dopusti mi da progovorim narodu!” DA 256.3

Kad je dobio dopuštenje, “Pavao stade na stepenice, dade narodu znak rukom da ušuti”. Njegov je pokret privukao pozornost, a njegovo je ponašanje zahtijevalo poštovanje. “Kad nastade velika tišina, progovori hebrejskim jezikom ovako: ‘Braćo i oci, poslušajte što vam sad imam reći u svoju obranu!’” Na zvuk poznatih hebrejskih riječi “još većma ušutješe” i Pavao je nastavio u sveopćoj tišini: DA 256.4

“Ja sam Židov, rodom iz Tarza u Ciliciji, a odgojen u ovom gradu, gdje sam kod Gamalielovih nogu točno poučen u otačkom Zakonu. Bio sam pun revnosti za Boga kao što ste vi svi danas.” Nitko nije mogao nijekati apostolove tvrdnje budući da su spomenute činjenice bile poznate mnogima koji su još uvijek živjeli u Jeruzalemu. Zatim je govorio o svojoj prijašnjoj revnosti u proganjanju Kristovih učenika, čak do smrti; opisao je okolnosti svojeg obraćenja pričajući svojim slušateljima kako je njegovo oholo srce bilo navedeno da se pokloni razapetom Nazarećaninu. Da je pokušao raspravljati sa svojim protivnicima, oni bi ga tvrdoglavo odbili saslušati, ali iznošenje vlastitog iskustva bilo je popraćeno osvjedočavajućom snagom koja kao da je privremeno omekšala i pokorila njihova srca. DA 257.1

Zatim je htio pokazati da njegov rad među neznabošcima nije bila stvar njegove odluke. On je želio raditi za svoj narod, ali upravo u tom hramu Božji glas mu je progovorio u svetom viđenju šaljući ga “daleko, k poganima”. DA 257.2

Narod je dosad slušao s velikom pozornošću, ali kad je Pavao u izlaganju svoje prošlosti stigao do mjesta gdje ga je Krist imenovao za izaslanika poganima, njihov je bijes ponovo provalio. Navikli da sebe vide kao jedini narod koji je mio Bogu, nisu bili spremni dopustiti da prezreni pogani sudjeluju u prednostima koje su dotad smatrali isključivo svojima. Nadjačavši glasom govornika, povikali su: “Makni takvog stvora sa zemlje! On ne smije živjeti!” DA 257.3

“Dok su oni tako vikali, haljinama tresli i prašinu vitlali u zrak, zapovjednik naredi da ga odvedu u vojarnu te ga, primijenivši bičevanje, preslušaju da bi doznao zašto tako viču protiv njega. DA 257.4

Kad su ga rastegli da ga bičuju, reče Pavao nazočnom stotniku: ‘Zar smijete bičevati rimskog građanina, i još k tome bez osude?’ Kada stotnik to ču, ode i obavijesti zapovjednika: ‘Što kaniš učiniti? - upita ga. - Ovaj je čovjek rimski građanin!’ Nato zapovjednik dođe k njemu te mu reče: ‘Kaži mi, jesi li ti rimski građanin?’ ‘Da’, odgovori Pavao. ‘Ja sam - reče zapovjednik - za velik novac stekao to građanstvo.’ ‘A ja sam se - reče Pavao - s njim i rodio.’ Odmah, dakle, odstupiše od njega oni koji su ga imali bičevati, a zapovjednik se uplaši kad dozna da je on rimski građanin i da ga je ipak svezao. DA 257.5

Hoteći točno znati zašto ga Židovi optužuju, sutradan ga zapovjednik oslobodi lanaca pa sazva velike svećenike i cijelo Veliko vijeće te dovede Pavla da ga suoči s njima.” DA 258.1

Apostolu je sada trebao suditi isti sud čiji je i sam bio član prije obraćenja. Dok je stajao pred židovskim knezovima, bio je smiren, a njegovo je lice odsjajivalo Kristov mir. “Pavao uperi pogled na Veliko vijeće i reče: ‘Braćo, ja sam živio sa posve čistom savjesti pred Bogom do ovoga dana.” Kad su čuli njegove riječi, ponovo je buknula njihova mržnja i “veliki svećenik Ananija naredi onima što bijahu kraj njega da ga udare po ustima”. Na ovaj neljudski nalog Pavao je uskliknuo: “Tebe će udariti Bog, okrečeni zide! Ti sjediš da me sudiš po Zakonu, a protiv Zakona naređuješ da me udaraju!” “‘Što, ti grdiš velikoga Božjeg svećenika?’ odvratiše mu nato prisutni.” Svojom uobičajenom učtivošću Pavao je odgovorio: “Nisam znao, braćo... da je veliki svećenik. Stoji, naime, pisano: ‘Ne proklinji poglavara svog naroda!’ DA 258.2

Zatim Pavao, znajući da je jedan dio sastavljen od saduceja, a drugi od farizeja, poviče u Velikom vijeću: ‘Braćo, ja sam farizej, potomak farizeja. Zbog nade u uskrsnuće mrtvih meni se sudi.’ DA 258.3

Kad on to reče, nastade prepiranje između farizeja i saduceja, te se skupština razdijeli. Saduceji, naime, tvrde da nema ni uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji to sve priznaju.” Dvije su stranke počele međusobno raspravljati i tako je bila skršena snaga njihovog protivljenja Pavlu. “Ustadoše neki književnici farizejske stranke te se odlučno suprotstaviše: ‘Mi ne nalazimo - rekoše - nikakva zla na ovomu čovjeku. A što ako mu je govorio duh ili anđeo?’” DA 258.4

U metežu koji je slijedio, saduceji su se nastojali dokopati apostola da bi ga mogli pogubiti, a farizeji su ga nastojali zaštititi. “Kad nastade velika svađa, poboja se zapovjednik da Pavla ne rastrgaju, te naredi da siđe vojska pa ga otme između njih i opet odvede u vojarnu.” DA 258.5

Kad je Pavao poslije razmišljao o kušnjama tog dana, počeo je strahovati da njegov postupak nije bio po volji Bogu. Je li možda pogriješio što je uopće došao u Jeruzalem? Nije li njegova velika želja za sjedinjenjem s njegovom braćom dovela do ovih katastrofalnih posljedica? DA 258.6

Položaj koji su Židovi kao Božji narod imali pred nevjerničkim svijetom uzrokovao je kod apostola veliku tjeskobu. Kako će ovi neznabožački dužnosnici gledati na njih? Tvrde da su Jahvini štovatelji i svojataju svetu službu, a prepuštaju se slijepom, bezumnom gnjevu nastojeći uništiti i svoju braću koja se usuđuju razlikovati od njih u vjeri, i pretvaraju svoje najuglednije savjetodavno vijeće u mjesto svađe i divljeg meteža. Pavao je osjećao da je ime njegovog Boga osramoćeno u očima ovih pogana. DA 259.1

Sad je bio u zatvoru; znao je da će njegovi neprijatelji u svojoj očajničkoj zloći pribjeći svim sredstvima da ga smaknu. Je li moguće da je njegovo djelo za crkve završilo i da će sada u njih ući okrutni vuci? Kristovo djelo jako je priraslo Pavlovom srcu i s velikom je tjeskobom mislio na opasnosti koje prijete rasutim crkvama, izloženima progonstvu upravo takvih ljudi kakve je sreo u Velikom vijeću. Uznemiren i obeshrabren, plakao je i molio. DA 259.2

U tom teškom času Gospodin nije bio ravnodušan prema svojem sluzi. On ga je sačuvao od ubilački raspoložene svjetine u hramskom dvorištu; On je bio s njim pred Velikim vijećem; On je bio s njim u vojarni i On se svojem vjernom sluzi objavio kao odgovor na ozbiljne molbe za vodstvo. “Slijedeće noći Gospodin se ukaza Pavlu i reče mu: ‘Budi odvažan! Dakako, kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako ti treba svjedočiti i u Rimu.’” DA 259.3

Pavao je dugo želio posjetiti Rim; silno je želio tamo posvjedočiti za Krista, ali je osjećao da su njegove namjere osujećene neprijateljstvom Židova. Nije mu palo na pamet, čak ni sada, da će tamo otići kao zatvorenik. DA 259.4

Dok je Gospodin hrabrio svojeg slugu, Pavlovi su neprijatelji marljivo planirali da ga unište. “Kad nastade dan, Židovi skovaše urotu i obećaše, uz zaziv prokletstva na se, da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. Bilo ih je više od četrdeset koji su skovali tu urotu.” Tu se radilo o postu koji je Gospodin osudio preko proroka Izaije - postu “da se svađate i tučete, da udarate šakom opakom” (Izaija 58,4 - ŠA). DA 259.5

Urotnici su došli “k svećeničkim glavarima i svećenicima te im reknu: ‘Tvrdo smo obećali, uz zaziv prokletstva na se, da nećemo ništa okusiti dok ne ubijemo Pavla. Zato vi sada zajedno s Velikim vijećem izrazite želju zapovjedniku da ga dovede k vama pod izlikom da želite pomnije ispitati njegovu stvar. A mi smo spremni ubiti ga još prije nego stigne k vama.’” Umjesto da ih ukore zbog tako okrutnog plana, svećenici i knezovi rado su se s njima složili. Pavao je rekao istinu kad je Ananiju usporedio s okrečenim grobom. DA 259.6

Ali Bog se umiješao da spasi život svojeg sluge. Kad je doznao “za zasjedu”, sin Pavlove sestre “dođe i uđe u vojarnu te obavijesti Pavla. A Pavao dozva jednog stotnika te mu reče: ‘Ovoga mladića odvedi k zapovjedniku jer mu ima nešto saopćiti!’ Stotnik ga uze i odvede zapovjedniku i reče: ‘Sužanj Pavao dozva me i zamoli da ovoga mladića dovedem k tebi jer ti ima nešto kazati.’” DA 260.1

Klaudije Lizija je ljubazno primio mladića, odveo ga nasamo i upitao: “‘Što mi imaš saopćiti?’ ‘Židovi se dogovoriše - odgovori mladić - da te zamole da sutra dovedeš Pavla u Veliko vijeće pod izlikom da pomnije ispitaš njegovu stvar. Ali ih nemoj poslušati, jer ga više od četrdeset ljudi iz njihova kruga čeka u zasjedi, koji su se obvezali, uz zaziv prokletstva na se, da neće ni jesti ni piti dok ga ne ubiju. I već stoje spremni i čekaju tvoj pristanak.’” DA 260.2

“Tada zapovjednik otpusti mladića i naredi mu: ‘Nikomu ne kazuj da si mi ovo otkrio.’” DA 260.3

Lizija je odmah odlučio da Pavla iz svoje sudske ovlasti preda ovlasti prokuratora Feliksa. Kao narod, Židovi su bili u stanju uzbuđenosti i razdražljivosti pa su vrlo često izbijali nemiri. Daljnja prisutnost apostola u Jeruzalemu mogla bi izazvati opasne posljedice po grad i čak po samog zapovjednika. Zato je pozvao “dvojicu stotnika i naredi im: ‘Pripremite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca, da poslije trećeg sata noću krenu u Cezareju. Neka se pripreme i konji Pavlu za jahanje da ga zdrava odvedu do upravitelja Feliksa!’” Zapovjednik nije gubio vrijeme da se riješi Pavla. “Vojnici prema naređenju uzeše Pavla te ga noću odvedoše u Antipatridu.” Odatle su konjanici sa zatvorenikom nastavili put do Cezareje, dok se četiri stotine vojnika vratilo u Jeruzalem. DA 260.4

Zapovjednik jedinice predao je zatvorenika Feliksu i uručio mu pismo koje mu je dao glavni zapovjednik: DA 260.5

“Klaudije Lizija preuzvišenom upravitelju Feliksu pozdrav! Ovoga su čovjeka uhvatili Židovi i htjeli ga ubiti, ali sam ja, kada sam doznao da je rimski građanin, došao s vojskom i izvukao ga iz pogibli. Želeći točno saznati krivnju za koju ga optužuju, dovedoh ga u njihovo Veliko vijeće. Ustanovih da ga optužuju zbog prijepornih pitanja njihova Zakona, ali da nema nikakve krivnje koja zaslužuje smrt ili samo lance. A kad me obavijestiše da se sprema zasjeda protiv njega, odmah ga poslah k tebi, pošto i njegovim tužiteljima dadoh do znanja da svoju tužbu protiv njega iznesu preda te. Budi zdravo!” DA 260.6

Nakon čitanja poruke Feliks se raspitao iz koje pokrajine zatvorenik dolazi, pa kad je čuo da je iz Cilicije, rekao je: “‘Preslušat ću te kada i tvoji tužitelji dođu.’ Nato zapovjedi da ga čuvaju u Herodovoj palači.” DA 261.1

U Pavlovom slučaju ovo nije bilo prvi put da je Božji sluga kod pogana našao utočište od zlobe onih koji su tvrdili da su Jahvin narod. U svojem bijesu protiv Pavla Židovi su dodali još jedan zločin mračnom katalogu koji je bilježio povijest tog naroda. Još su više otvrdnuli srca prema istini i učinili sigurnijom svoju propast. DA 261.2

Malo njih razumije puno značenje Kristovih riječi kad se u sinagogi u Nazaretu objavio kao Pomazanik. On je objavio svoju zadaću da tješi, blagoslivlja i spasi nesretnike i grješnike, a kad je u srcima svojih slušatelja vidio oholost i nevjeru, podsjetio ih je kako se u prošlosti Bog odvratio od svojeg izabranog naroda zbog nevjere i buntovnosti i objavio se neznabošcima koji nisu odbacili nebesko svjetlo. Udovica u Sarepti i Naaman Sirijac živjeli su prema svjetlu koje su imali; zato su smatrani pravednijima od Božjeg naroda koji je otpao od Njega i žrtvovao načelo za udobnost i svjetovnu čast. DA 261.3

Krist je Židovima u Nazaretu iznio zastrašujuću istinu kad je izjavio da u otpalom Izraelu nema sigurnosti za vjernog Božjeg vjesnika. Oni ne žele prepoznati njegovu vrijednost ni cijeniti njegov rad. Dok su židovski vođe tvrdili da silno revnuju za Božju čast i dobro Izraela, oni su bili neprijatelji i jednog i dru-gog. Riječju i primjerom odvodili su narod sve dalje od poslušnosti Bogu - vodeći ga tamo gdje On nije mogao biti njihova obrana u dan nevolje. DA 261.4

Spasiteljeve riječi ukora upućene stanovnicima Nazareta vrijede u Pavlovom slučaju ne samo za nevjerne Židove, već i za njegovu braću u vjeri. Da su se vođe Crkve potpuno oslobodili osjećaja gorčine prema apostolu i prihvatili ga kao onoga koji je posebno pozvan od Boga da odnese Evanđelje neznabošcima, Gospodin bi im ga sačuvao. Bog nije odredio da Pavlov rad tako brzo završi, ali nije učinio čudo da djeluje protiv niza okolnosti izazvanih postupkom crkvenih vođa u Jeruzalemu. DA 261.5

Isti duh još uvijek dovodi do istih posljedica. Zanemarivanje i odbacivanje prednosti koje pruža božanska milost lišila je Crkvu mnogih blagoslova. Kako bi često Bog produžio rad nekog vjernog propovjednika, ali njegov se rad nije cijenio! No ako Crkva dopušta da neprijatelj duša iskrivi razumijevanje tako da riječi i postupci Kristovog sluge budu nepravilno prikazani i pogrješno protumačeni; ako mu se ispriječi na putu i omete njegovu korisnost, Gospodin joj katkad oduzima blagoslov koji joj je dao. DA 262.1

Sotona stalno djeluje preko svojih oruđa da obeshrabri i uništi one koje je Bog izabrao da ostvari veliko i dobro djelo. Oni mogu biti spremni da i sam život žrtvuju za napredak Kristova djela, ali veliki će varalica u njihovoj braći izazvati sumnje koje će, ako ih budu njegovala, potkopati povjerenje u poštenje njihovog karaktera i tako onemogućiti njihovu koris-nost. On ih prečesto uspijeva, preko njihove vlastite braće, tako ožalostiti da se Bog milostivo upliće kako bi svojim progonjenim slugama dao počinak. Kad se sklope ruke na prsima u kojima srce više ne kuca, kad ušuti glas opomene i ohrabrenja, tada se tvrdoglavi možda trgnu i počnu cijeniti blagoslove koje su odbacili. Njihova smrt može postići ono što nije uspio njihov život. DA 262.2