Djela Apostolska
4. Pedesetnica
Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 2,1-39.
Kad su se učenici s Maslinske gore vratili u Jeruzalem, ljudi su očekivali da će na njihovim licima vidjeti odraz tuge, zbunjenosti i poraza; ali na licu su im vidjeli radost i trijumf. Učenici sada nisu žalili zbog neispunjenih nada. Vidjeli su uskrslog Spasitelja i riječi Njegovog oproštajnog obećanja još su odzvanjale u njihovim ušima. DA 23.1
Poslušni Kristovoj zapovijedi, čekali su u Jeruzalemu na Očevo obećanje - izlijevanje Duha. Nisu čekali besposleni. Izvještaj kaže da su “sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga” (Luka 24,53). Također su se sastajali da svoje molbe iznesu Ocu u Isusovo ime. Znali su da imaju Predstavnika na Nebu, Zastupnika pred Božjim prijestoljem. U svečanom divljenju priklonili su glave u molitvi ponavljajući s uvjerenjem: “Ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” (Ivan 16,23.24) Sve više su pružali ruku vjere uz snažni dokaz: “Isus Krist koji je umro - još bolje: koji je uskrsnuo - koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas.” (Rimljanima 8,34) DA 23.2
Dok su čekali ispunjenje obećanja, učenici su ponizili srca u iskrenom kajanju i priznali svoju nevjeru. Kad su se podsjetili riječi koje im je Krist uputio prije svoje smrti, bolje su razumjeli njihovo značenje. Istine koje su zaboravili sad su im opet dolazile na um pa su ih jedan drugome ponavljali. Prekoravali su sebe zbog pogrješnog shvaćanja Spasitelja. Pred njihovim očima prolazili su kao u procesiji prizor za prizorom iz Njegovog čudesnog života. Dok su razmišljali o Njegovom čistom, svetom životu, osjećali su da nijedan napor neće biti pretežak, nijedna žrtva prevelika, samo ako u svojem životu budu mogli prikazati ljupkost Kristova karaktera. O, kad bi još jednom mogli proživjeti protekle tri godine, mislili su, kako bi drukčije postupili! Kad bi ponovo mogli vidjeti Učitelja, kako bi se trudili da Mu pokažu koliko Ga silno vole; i kako su iskreno žalili što su Ga znali ožalostiti bilo riječju ili djelom nevjere! Ali tješila ih je pomisao da im je oprošteno. Sad su odlučili da će, koliko to bude moguće, okajati svoje nevjere tako što će Ga odvažno priznati pred svijetom. DA 23.3
Učenici su se s najvećom ozbiljnošću molili za sposobnost da se približe ljudima i da u svakidašnjim susretima izgovaraju riječi koje će grješnike dovesti Kristu. Ostavivši po strani sva neslaganja, sve želje za prvim mjestom, zbližili su se u kršćanskom zajedništvu. Prilazili su sve bliže Bogu, a to im je pomoglo da shvate kakvu su prednost imali što su se tako prisno družili s Kristom. Tuga je ispunjala njihova srca kad su pomislili koliko su Ga puta ožalostili svojom sporošću razumijevanja, svojim nerazumijevanjem pouka koje ih je, za njihovo dobro, pokušavao naučiti. DA 24.1
Ovi dani pripreme bili su dani dubokog ispitivanja srca. Učenici su osjećali duhovnu potrebu pa su molili Gospodina za posvećenje koje bi ih osposobilo za djelo spašavanja duša. Nisu tražili blagoslov samo za sebe. Osjećali su teret spašavanja duša. Shvatili su da se Evanđelje treba objaviti svijetu i zazivali su silu koju je Krist obećao. DA 24.2
U doba patrijarha utjecaj Svetog Duha često se očitovao na neki osobit način, ali nikad u punini. Sada su učenici, poslušni Spasiteljevim riječima, iznosili molbe za ovaj dar, a Krist je na Nebu za njih posredovao. Tražio je dar Duha da bi ga mogao izliti na svoj narod. DA 24.3
“Kad napokon dođe Pedeseti dan, svi bijahu skupljeni na istom mjestu. Tad iznenada dođe neka huka s neba, kao kad puše silan vjetar, pa ispuni svu kuću u kojoj su boravili.” DA 24.4
Na učenike koji su čekali i molili Duh je sišao u punini koja je doprla do svakog srca. Beskonačni se u sili objavio svojoj Crkvi. Činilo se kao da je ovaj utjecaj bio vjekovima zadržavan i sada se Nebo raduje što na Crkvu može izliti bogatstvo milosti Duha. A pod utjecajem Duha, riječi pokajanja i priznanja miješale su se s pjesmama hvale za oproštene grijehe. Čule su se riječi zahvaljivanja i proricanja. Cijelo se Nebo priklonilo da promatra i obožava mudrost neusporedive, neshvatljive ljubavi. Opčinjeni divljenjem, apostoli su uskliknuli: “U ovome se sastoji ljubav!” Prihvatili su dani poklon. I što je slijedilo? Mač Duha, naoštren snagom i okupan nebeskim munjama, prosjekao je kroz nevjeru. Tisuće duša obratilo se u jedan dan. DA 24.5
“Vama je bolje da ja odem,” rekao je Krist svojim učenicima, “jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama.” “A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” (Ivan 16,7.13) DA 25.1
Kristovo uzašašće na Nebo bilo je znak da će Njegovi sljedbenici primiti obećani blagoslov. Njega su trebali čekati prije nego što krenu na rad. Kad je Krist prošao kroz nebeska vrata, bio je ustoličen uz obožavanje anđela. Čim je ovaj obred bio završen, Sveti Duh je sišao na učenike kao snažna struja i Krist je bio proslavljen slavom koju je oduvijek imao kod Oca. Izlijevanje Duha na Pedesetnicu bilo je nebeska poruka da je Otkupiteljevo ustoličenje završeno. U skladu sa svojim obećanjem, poslao je s Neba Svetoga Duha na svoje sljedbenike kao jamstvo da je kao svećenik i kralj primio svaku vlast na Nebu i na Zemlji, i da je Pomazanik svojeg naroda. DA 25.2
“I ukazaše im se jezici kao od plamena, i razdijeliše se te nad svakog od njih siđe po jedan. Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore.” U obliku plamena Sveti Duh se spustio na sve okupljene. Bio je to znamen dara koji su učenici dobili a koji ih je osposobio da tečno govore jezicima koje dotad nisu poznavali. Pojava plamena označavala je veliku gorljivost kojom će apostoli raditi i silu koja će pratiti njihov rad. DA 25.3
“Tada su boravili u Jeruzalemu pobožni Židovi koji su došli od svih naroda pod nebom.” Židovi su bili raspršeni u gotovo svaki kraj nastanjenog svijeta i u progonstvu su naučili govoriti različitim jezicima. Mnogi od ovih Židova bili su ovom prigodom u Jeruzalemu prisustvujući vjerskim svečanostima koje su bile u tijeku. Okupljeni su predstavljali sve poznate jezike.Ova raznolikost jezika bila je velika prepreka naviještanju Evanđelja. Stoga je Bog na čudesan način nadoknadio ovaj ne dostatak apostola. Sveti Duh je za njih učinio ono što oni za čitavog života ne bi mogli postići. Sad su mogli istinu naviještati i preko granica; govorili su jezikom onih za koje će raditi. Ovaj čudesan dar bio je dokaz svijetu da njihova zadaća nosi pečat Neba. Od tog vremena nadalje jezik apostola bio je čist, jednostavan i pravilan, bilo da su govorili na svojem materinskom ili na stranom jeziku. DA 25.4
“Kad nastane spomenuta huka, narod se zgrnu i ostade zbunjen, jer ih je svaki pojedini čuo gdje govore njegovim jezikom. Začuđeni i zadivljeni pitali su: ‘Zar nisu svi ovi što govore Galilejci? Pa kako ih onda svaki od nas čuje gdje govore njegovim materinskim jezikom?’” DA 26.1
Ovo čudesno očitovanje silno je rasrdilo svećenike i starješine, ali se nisu usudili pokazati svoju zloću zbog straha da se ne izlože srdžbi naroda. Oni su ubili Nazarećanina, a ovdje su bili Njegovi sluge, neuki Galilejci, iznoseći na svim jezicima onog vremena izvještaj o Njegovom životu i službi. Želeći na neki prirodni način objasniti čudesnu moć učenika, sveće-nici su objavili da su se opili novim vinom pripremljenim za ovu svečanost. Neki neuki slušatelji prihvatili su ovu tvrdnju kao istinu, ali razumniji su znali da je laž; a oni koji su razumjeli razne jezike, svjedočili su da se učenici pravilno služe tim jezicima. DA 26.2
Kao odgovor na optužbe svećenika, Petar je pokazao da je ovaj događaj izravno ispunjenje Joelovog proročanstva u kojem je prorekao pojavu ovakve sile koja će ljude osposobiti za osobito djelo. “Židovi i vi svi što boravite u Jeruzalemu!” rekao je. “Ovo primite do znanja i pažljivo poslušajte što ću reći! Ovi ljudi nisu pijani, kako to vi zamišljate - ta istom je treći sat dana - već se ovim ostvaruje proročanstvo proroka Joela: ‘U posljednje ću vrijeme - veli Gospodin - izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće, te će proricati vaši sinovi i vaše kćeri; vaši će mladići imati viđenja, a vaši starci sne. Također ću u ono vrijeme izliti od svoga Duha na svoje sluge i sluškinje, te će proricati.’” DA 26.3
S jasnoćom i silom Petar je posvjedočio o Kristovoj smrti i uskrsnuću: “Izraelci, čujte ove riječi: Bog je pred vama potvrdio Isusa Nazarećanina moćnim djelima i čudesnim znacima koje, kako i sami znate, Bog učini po njemu među vama. Njega. koga ste vi bezbožničkom rukom razapeli i ubili, Bog je uskrisio, oslobodivši ga od lanaca smrti, poradi toga što nije bilo moguće da ga smrt zadrži u svojoj vlasti.” DA 26.4
Da dokaže svoje stajalište, Petar nije spomenuo Kristovo naučavanje jer je znao da su predrasude slušatelja toliko velike da njegove riječi o ovom predmetu ne bi imale utjecaja. Zato im je govorio o Davidu kojeg su Židovi smatrali jednim od otaca svojeg naroda. “Jer David”, rekao je, “za nj veli: ‘Ja postojano imam Gospodina pred očima. On mi stoji s desne strane da se ne pokolebam. Zato mi se srce raduje, a jezik kliče od veselja. Čak će mi i tijelo počivati u sigurnosti da me nećeš ostaviti u boravištu mrtvih niti dopustiti da tvoj Svetac istrune...’ DA 27.1
Braćo, nek mi je slobodno da vam posve otvoreno rečem za patrijarha Davida: umro je i pokopan je i grob mu se nalazi među nama do današnjega dana.” “Ali je on. rekao u proročkom predviđanju o uskrsnuću Mesije: ‘Niti je on ostavljen u boravištu mrtvih, niti mu je tijelo istrulo.’ Njega je, to jest Isusa, Bog uskrisio. Tome smo mi svi svjedoci.” DA 27.2
Ovaj je prizor posebno zanimljiv. Gledamo ljude koji dolaze iz svih krajeva da čuju učenike kako svjedoče istinu kakva je u Isusu. Guraju se, ispunjavaju hram. Tu su svećenici i starješine, još uvijek mračnih crta zloće na licima, srca ispunjenih trajnom mržnjom prema Kristu, ruku neopranih od prolivene krvi kad su razapeli Otkupitelja svijeta. Mislili su da će se apostoli skriti od straha pred snažnom rukom tlačenja i ubojstva, a sad ih vide bez ikakvog straha i ispunjene Duhom, kako sa silom naviještaju božansku narav Isusa iz Nazareta. Čuju ih kako odvažno objavljuju da je Onaj koga su nedavno ponižavali, ismijavali, okrutno udarali rukama i razapeli, Knez života, sada uzdignut s desne strane Bogu. DA 27.3
Neki od onih koji su slušali apostole aktivno su sudjelovali u Kristovoj osudi i smrti. Njihovi su se glasovi miješali s glasovima svjetine tražeći Njegovo raspeće. Kad su Isus i Baraba stajali pred njima ispred sudnice i kad je Pilat upitao: “Koga hoćete da vam pustim?” vikali su: “Ne njega, nego Barabu!” (Matej 27,17; Ivan 18,40) Kad im je Pilat predao Krista uz riječi “Uzmite ga vi. i razapnite! Ja na njemu ne nalazim krivnje” i “Nevin sam od krvi ovog pravednika”, povikali su: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Ivan 19,6; Matej 27,24.25) DA 27.4
Sada su čuli da učenici tvrde kako su razapeli Sina Božjeg. Svećenici i starješine su drhtali. Narod je bio osvjedočen i obuzeo ga je strah: “Duboko se u srcu potresoše te rekoše Petru DA 27.5
i ostalim apostolima: ‘Braćo, sto da činimo?’” Među onima koji su slušali učenike bilo je pobožnih Židova, iskrenih u svojem vjerovanju. Sila koja je pratila govornikove riječi osvjedočila ih je da je Isus bio Mesija. DA 28.1
“Obratite se - reče im Petar. - Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar - Duha Svetoga. Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospodin, naš Bog.” DA 28.2
Petar je osvjedočenim slušateljima obznanio činjenicu da su odbacili Krista zato što su ih svećenici i starješine prevarili; ako i dalje budu od tih ljudi očekivali savjet i čekali da oni prvi priznaju Krista, nikad Ga neće primiti. Ovi moćni ljudi, premda su tvrdili da su pobožni, težili su za zemaljskim bogatstvom i slavom. Nisu bili spremni doći Kristu da prime svjetlo. DA 28.3
Pod utjecajem nebeskog prosvjetljenja, tekstovi koje je Krist učenicima objasnio stajali su pred njima u sjaju savršene istine. Koprena koja je sprječavala da vide kraj onoga što je ukinuto sada je bila uklonjena i oni su savršeno jasno shvatili cilj Kristovog poslanja i narav Njegova kraljevstva. Mogli su o Spasitelju govoriti sa silom; i dok su svojim slušateljima objašnjavali plan spasenja, mnogi su bili osvjedočeni. Predaje i praznovjerje koje su im svećenici ucijepili nestalo je iz njihova uma i oni su prihvatili Spasiteljev nauk. DA 28.4
“Oni, dakle, prihvatiše njegovu riječ i krstiše se. Tako se onoga dana pridruži Crkvi oko tri tisuće duša.” DA 28.5
Židovski su vođe pretpostavljali da će Kristovo djelo završiti Njegovom smrću; umjesto toga, sad su bili svjedoci čudesnih prizora na Pedesetnicu. Čuli su učenike, obdarene dotad nepoznatom snagom i energijom, kako propovijedaju Krista, dok su znakovi i čuda potvrđivali njihove riječi. U Jeruzalemu, toj utvrdi judaizma, tisuće ljudi otvoreno su izrazile svoju vjeru da je Isus iz Nazareta Mesija. DA 28.6
Učenici su bili zapanjeni i obradovani velikom žetvom duša. Ovo čudesno obraćenje nisu smatrali rezultatom vlastitih napora; shvatili su da su ušli u posao drugih. Od samog Adamova pada Krist je izabranim slugama povjeravao sjeme svoje riječi da ga posiju u ljudska srca. Tijekom svojeg života na Zemlji On je sijao sjeme istine i natopio ga vlastitom krvlju. Obraćenje na Pedesetnicu bilo je rezultat tog sijanja, žetva je bila Kristovo djelo otkrivajući snagu Njegovog nauka. DA 28.7
Dokazi samih apostola, premda jasni i uvjerljivi, ne bi mogli ukloniti predrasude koje su se oduprle tolikim dokazima. Ali Sveti Duh je ove dokaze božanskom snagom utisnuo u srca. Riječi apostola bile su kao oštre strijele Svemogućega i osvjedočavale su ljude o njihovoj strahovitoj krivnji kad su odbacili i razapeli Gospodina slave. DA 29.1
Zahvaljujući Kristovoj poduci, učenici su shvatili da im je potreban Sveti Duh. Zahvaljujući poučavanju Duha, oni su konačno bili osposobljeni i pošli su ostvariti svoje životno djelo. Više nisu bili neuljudni i neuki. Više nisu bili skup nezavisnih jedinki ili neskladni, sukobljeni elementi. Njihov cilj nije više bila svjetovna veličina. Bili su “jednodušni”, “jedno srce i jedna duša”. (Djela 2,46 - DF; 4,32) Njihove je misli ispunjavao Krist; njihov je cilj bio napredak Njegova kraljevstva. Umom i karakterom postali su slični svojem Učitelju i ljudi su znali “da bijahu s Isusom” (Djela 4,13 - DF). DA 29.2
Pedesetnica im je donijela nebesko prosvjetljenje. Istine koje nisu mogli razumjeti dok je Krist bio s njima, sad su im bile jasne. S vjerom i sigurnošću koju nikad prije nisu poznavali, prihvatili su nauk Svete riječi. Za njih više nije bila stvar vjere da je Krist Sin Božji. Znali su da je, premda je bio obučen u ljudsku narav, Mesija, i svoje su iskustvo iznosili svijetu s pouzdanjem koje je pratilo osvjedočenje da je s njima bio Bog. DA 29.3
Mogli su s pouzdanjem izgovarati Isusovo ime; nije li On bio sada njihov Prijatelj i stariji Brat? Dovedeni u tako usku zajednicu s Kristom već su sada sjedili s Njim na nebesima. Kako su žarkim riječima odjenuli svoje misli dok su svjedočili za Njega! Njihova su srca bila ispunjena tako velikom, dubokom i dalekosežnom dobrotom da ih je ona poticala da idu u najudaljenije krajeve Zemlje svjedočeći o Kristovoj snazi. Bili su ispunjeni silnom željom da nastave djelo koje je On otpočeo. Bili su svjesni veličine svojeg duga prema Nebu i odgovornosti svojega djela. Ojačani snagom Svetog Duha i ispunjeni gorljivošću, krenuli su s namjerom da prošire pobjedu križa. Duh ih je poticao i govorio preko njih. Njihova su lica zračila Kristovim mirom. Posvetili su svoj život za službu Njemu pa su i crte njihova lica svjedočile o izvršenoj predaji. DA 29.4