Povijest Otkupljenja

Svršeno je

Narod je u tišini čekao kraj ovog zastrašujućeg prizora. Sunce je ponovno zasvijetlilo, ali je križ ostao obavijen tamom. Iznenada se tama podigla s križa, a jasnim glasom nalik na trube, koji kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Isus je povikao: “Svršeno je!” (Ivan 19,30) “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Luka 23,46) Svjetlost je okružila križ, a Spasiteljevo lice zasjalo je slavom kao sunce. Priklonio je glavu na grudi i umro. PO 169.3

U trenutku kad je Isus umro, svećenici su služili u hramu ispred zastora koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama. Iznenada su osjetili da se trese tlo pod njima, a hramski zastor od jakog i bogatog sukna, koje je obnavljano svake godine, od vrha do dna je na dvoje razderala ista bestjelesna ruka koja je pisala riječi osude na zidovima Baltazarove palače. PO 169.4

Isus nije predao svoj život sve dok nije završio djelo koje je došao završiti, a tada je umirućim dahom uzviknuo: “Svršeno je!” Čuvši te riječi, anđeli su se obradovali što je veliki plan spasenja pobjednički došao kraju. Nebo se radovalo što sada, životom poslušnosti, Adamova djeca konačno mogu biti podignuta u Božju prisutnost. Sotona je pobijeđen i znao je da je njegovo kraljevstvo izgubljeno. PO 170.1