Povijest Otkupljenja

Pribijen na križ

Kad su stigli na mjesto pogubljenja, osuđenici su položeni na križeve. Dok su se dva zločinca odupirala u rukama onih koji su ih razapinjali na križ, Isus nije pružao otpor. Isusova majka promatrala je to s očajničkom neizvjesnošću očekujući da će On učiniti čudo da bi se spasio. Vidjela je Njegove ruke razapete na križ, te drage ruke koje su uvijek dijelile blagoslove i pružale se toliko puta da bi liječile patnju. A sada su donijeli čekić i čavle. Kada su šiljci prošli kroz nježno tijelo i bili zabijeni u križ, slomljena srca učenici su gotovo onesviještenu Isusovu majku udaljili od ovog okrutnog prizora. PO 166.1

Isus nije uputio ni najmanji prigovor. Njegovo je lice ostalo blijedo i ozbiljno, ali velike kapi znoja prekrile su Njegovo čelo. Nije bilo sažaljive ruke koja bi obrisala smrtni znoj s Njegovog čela, nije bilo riječi sućuti i postojane vjernosti koje bi bodrilo Njegovo ljudsko srce. Gazio je u tijesku potpuno sam i od sveg naroda nije bilo nikoga tko bi bio s Njim. Dok su vojnici obavljali svoj zastrašujući posao, a On podnosio najstrašniju bol, Isus se molio za svoje neprijatelje: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Ta Kristova molitva za Njegove neprijatelje obuhvatila je svijet, svakog grešnika koji je ikada živio, sve do svršetka vremena. PO 166.2

Nakon što je Isus pribijen na križ, nekoliko snažnih ljudi Ga je podiglo i vrlo grubo postavilo na unaprijed pripremljeno mjesto nanijevši time najstrašniju patnju Božjem Sinu. Sada je nastupila strašna scena. Svećenici, narodni vođe i književnici zaboravili su dostojanstvo svojih svetih odgovornosti i pridružili se rulji u ismijavanju i izrugivanju umirućeg Božjeg Sina govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” (Luka 23,37) Neki su međusobno ponavljali, podrugujući se: “Druge je spasio, sebe ne može spasiti!” (Marko 15,31) Hramski dostojanstvenici, bešćutni vojnici, nepokajani zlikovac na križu, prostaci i okrutni ljudi u mnoštvu - svi su se sjedinili u vrijeđanju Krista. PO 166.3

Zlikovci koji su raspeti s Isusom trpjeli su jednako tjelesno mučenje kao i On. Ali samo je jedan otvrdnuo i postao očajan i prkosan u svojoj muci. Prihvatio je ruganje svećenika i usmjerio ga protiv Isusa govoreći: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” (Luka 23,39) Drugi osuđenik nije bio okorjeli zločinac. Kad je čuo podrugljive riječi sudionika u zajedničkom zločinu, “ovoga prekoravaše: ‘Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini’” (Luka 23,40.41). Tada, kad se svojim srcem priklonio Kristu, nebeska je svjetlost preplavila njegov um. U izranjavanom i izrugivanom Isusu raspetom na križu on je vidio svojega Otkupitelja, svoju jedinu nadu, i u poniznoj je vjeri zavapio: “‘Isuse, sjeti se mene kad budeš došao kao kralj.’ Isus mu odgovori: ‘Uistinu, ja ti ovo kažem, danas, ti ćeš biti sa mnom u raju.’” (Luka 23,42.43 - Dretar) PO 167.1

Anđeli su s divljenjem promatrali beskrajnu Isusovu ljubav, koji je, dok je prolazio kroz najstrašniju patnju uma i tijela, mislio samo na druge, a grešnike koji se kaju hrabrio da povjeruju. Dok je prepuštao svoj život smrti, ljubio je izgubljena ljudska bića ljubavlju jačom od smrti. Mnogi koji su bili svjedoci ovih prizora na Golgoti kasnije su shvatili da su ti događaji začeli njihovu vjeru u Krista. PO 167.2

Isusovi neprijatelji sada su nestrpljivo očekivali Njegovu smrt. Zamišljali su da će Njegova smrt zauvijek utišati priče o Njegovoj božanskoj moći i Njegovim zadivljujućim čudima. Sami su sebe uvjeravali da više neće drhtati pred Njegovim utjecajem. Bezosjećajni vojnici koji su razapeli Isusovo tijelo na križ podijelili su Njegovu odjeću među sobom i prepirali se oko jednog odjevnog predmeta istkanog bez šava. Konačno su odlučili da to riješe bacanjem kocke. Nadahnuti tekst je ovaj događaj točno opisao: “Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge. ... Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.” (Psalam 22,17.19) PO 167.3