Povijest Otkupljenja

Prijelaz preko Jordana

Svećenici su išli ispred naroda i nosili Kovčeg u kojemu je bio Božji zakon. I čim su njihove noge stupile u vodu uz sam rub Jordana, voda je stala, a svećenici su počeli prelaziti noseći Kovčeg koji je bio simbol Božje prisutnosti. Izraelska zajednica ih je slijedila. Kad su svećenici došli do sredine Jordana, zapovjeđeno im je da stanu u koritu rijeke dok svi Izraelci ne prođu. Tu se ovaj naraštaj Izraelaca osvjedočio da su vode Jor-dana bile podložne istoj sili kao i vode Crvenog mora četrdeset godina ranije, čemu su svjedočili njihovi očevi. Mnogi koji su sada prolazili Jordanom prošli su kroz Crveno more kad su bili djeca. Sada su prelazili Jordan kao ratnici, potpuno opremljeni za borbu. PO 130.1

Čim je izraelska zajednica prešla preko Jordana, Jošua je naredio svećenicima da izađu iz rijeke. Kada su svećenici koji su nosili Kovčeg saveza izašli iz rijeke i stali na suho tlo, Jordan je potekao kao i prije i preplavio isušeno tlo. Ovo predivno čudo koje se zbilo zbog Izraelaca ojačalo je njihovu vjeru. Kako ga nikada ne bi zaboravili, Gospodin je uputio Jošuu da naredi da jaki muškarci, po jedan iz svakog plemena, uzmu iz korita rijeke veliko kamenje, s mjesta gdje su svećenici stajali dok su Hebreji prelazili, i ponesu ga na svojim ramenima te podignu spomenik u Gilgalu za sjećanje na činjenicu da je Izrael prešao preko Jordana po suhom tlu. Čim su svećenici izašli iz Jordana, Bog je povukao svoju moćnu ruku i voda je potekla svojim koritom poput moćnog vodopada. PO 130.2

Kad su kraljevi Amorejaca i Kanaanaca čuli da je Gospodin pred Izraelcima zaustavio Jordan, njihova su srca klonula od straha. Izraelci su ubili dva moapska kralja, a njihov čudesan prijelaz preko nabujalog i nemirnog Jordana ispunio ih je najvećim užasom. Tada je Jošua obrezao sve muškarce koji su se rodili u pustinji, a nakon tog obreda proslavili su Pashu u jerihonskoj dolini. “Tada reče Jahve Jošui: ‘Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.’” (Jošua 5,9) PO 130.3

Poganski su narodi prezreli Gospodina i Njegov narod jer nisu zaposjeli Kanaan kratko nakon izlaska iz Egipta, kao sto su očekivali. Neprijatelji Izraelaca radovali su se zbog toga sto su oni toliko dugo lutali pustinjom. Zato su ponosno podigli svoje glave protiv Boga tvrdeći da On ne može dovesti svoj na-rod u kanaansku zemlju. Sada je narod prošao suhim tlom i 178 njihovi se neprijatelji više nisu mogli rugati. PO 131.1

Mana je nastavila padati sve do tada, ali kad su Izraelci počeli zaposjedati Kanaan i jesti plodove zemlje, više nije bilo potrebe za njom. PO 131.2