Povijest Otkupljenja

17 - Izraelovo putovanje

Ovo poglavlje temelji se na Izlasku 15,23-18; 27 PO 92.1

Izraelci su putovali pustinjom tri dana i nisu mogli naći pitke vode. Patili su od žeđi i “narod je mrmljao na Mojsija i govorio: ‘Što ćemo piti?’ A on zazva Jahvu. Jahve mu pokaže neko drvo. Baci on to drvo u vodu i voda postane slatka. Tu im Jahve postavi zakon i pravo i tu ih stavi u kušnju. Zatim reče: ‘Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.’” (Izlazak 15,24-26) PO 92.2

Čini se da su Izraelci imali zlo srce nevjerstva. Nisu željeli podnositi tegobe u pustinji. Kada bi se putem sreli s poteškoćama, na to bi gledali kao na nepremostive prepreke. Njihovo bi povjerenje opalo i ispred sebe nisu mogli vidjeti drugo nego smrt. “U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. ‘Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!’ - rekoše im. ‘Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!’” (Izlazak 16,2.3) PO 92.3

Zapravo, oni nisu stvarno gladovali. Imali su hranu, ali su strahovali za budućnost. Kao da nisu vidjeli kako je sav izraelski narod opstao na svojem dugom putu kroz pustinju na jednostavnoj hrani koju su imali i u svojoj nevjeri gledali su svoju djecu kako gladuju. Gospodin je smatrao da je za njih potrebno da oskudijevaju u hrani i da se suoče s poteškoćama da bi se njihovo srce okrenulo Njemu koji im je dosad pomagao i da bi Mu vjerovali. On je bio spreman biti im stalna pomoć. Ako bi im zatrebao, mogli su Ga zazvati i On bi im pružio dokaze svoje ljubavi i neprestane brige. PO 92.4

Ali oni nisu bili voljni uzdati se u Gospodina unatoč tomu što su svojim očima gledali stalne dokaze Njegove moći. Da su imali pravu vjeru i čvrsto pouzdanje u Boga, radosno bi govorili o nezgodama i preprekama, pa čak i stvarnoj patnji, i zahvaljivali Gospodinu za predivno izbavljenje iz ropstva. Štoviše, Gospodin im je obećao da, ako budu poslušni Njegovim zapovijedima, neće oboljeti ni od kakve bolesti, jer je rekao: “Ja sam Jahve koji dajem zdravlje.” (Izlazak 15,26) PO 93.1

Nakon ovog jamstva koje im je Bog dao, zločin je ne vjerovati u to i očekivati da će oni i njihova djeca umrijeti od gladi. Oni su u Egiptu, preopterećeni poslom, strahovito patili. Djecu su im ubijali, a kao odgovor na njihove vapaje Bog ih je milosrdno oslobodio. Obećao im je da će biti njihov Bog, da će ih prihvatiti kao svoj narod i odvesti ih u veliku i dobru zemlju. PO 93.2

Ali oni su bili spremni klonuti kod svake patnje koju su morali podnijeti na putu u tu zemlju. Mnogo su pretrpjeli u službi Egipćanima, a nisu mogli trpjeti u službi Bogu. U kušnjama su bili spremni prepustiti se turobnim sumnjama i utonuti u obeshrabrenje. Gunđali su protiv Božjeg posvećenog sluge Mojsija i opterećivali ga svim mogućim optužbama, a čak su izrekli i zlu želju da su trebali ostati u Egiptu, gdje bi sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do sitosti. PO 93.3