Povijest Otkupljenja

Oluja sve rusi

Ali osmoga dana nebo su prekrili tamni oblaci. Udari groma i sijevanje munja počeli su zastrašivati ljude i životinje. Kiša je počela padati iz oblaka ponad njih. Bilo je to nešto čemu nikada nisu svjedočili, i prepuni straha u srcu počeli su padati u nesvijest. Zvijeri su lutale u divljem ludilu, a njihova neusklađena rika ličila je na naricanje nad svojom i ljudskom sudbinom. Oluja je bivala sve jačom u svojoj silini, a voda je padala s neba poput moćnih vodopada. Obale rijeka nestale su, a voda se sručila u doline. Tlo se raspuklo, a mlazovi vode izbijali su iz zemlje neopisivom snagom, izbacujući goleme stijene stotinjak metara u zrak da bi se ponovno zarile u zemljinu dubinu. PO 47.3

Ljudi su najprije promatrali uništenje djela svojih ruku. Njihove sjajne građevine, njihovi predivni vrtovi i šumarci u koje su smjestili svoje idole uništeni su munjama s neba, a njihove krhotine razasute su posvuda. Podigli su oltare po lugovima i posvetili ih svojim idolima na kojima su prinosili ljudske žrtve. Ono što je Bog mrzio u Njegovom je gnjevu srušeno pred njima i oni su drhtali pred snagom živoga Boga, Stvoritelja neba i Zemlje, i spoznali su da su užasne idolopokloničke žrtve uzrok njihovog uništenja. PO 47.4

Silina oluje se povećavala, a jauk ljudi koji su prezreli Božju vlast izmiješao se sa sudaranjem uništenih zgrada i stijena. Drveće, građevine, stijene i zemlja letjeli su na sve strane. Užas ljudi i životinja bio je neopisiv. Čak se i sam Sotona, koji je bio prisiljen biti usred uskomešanih elemenata, uplašio za svoj život. Uživao je u vladanju tako moćnim ljudskim rodom i želio je da on živi i čini svoja gnusna djela i još se više pobuni protiv nebeskog Boga. Izgovarao je kletve protiv Boga optužujući Ga za nepravdu i okrutnost. Mnogi su, poput Sotone, hulili na Boga, i da su mogli ostvariti svoju pobunu, svrgnuli bi Ga s NjegovOg prijestolja pravde. PO 48.1

Dok su mnogi hulili i proklinjali svojega Stvoritelja, drugi su, izbezumljeni od straha, pružali svoje ruke prema korablji moleći da ih se pusti unutra. Ali to je bilo nemoguće. Bog je zatvorio vrata, jedini ulaz, zaključao Nou unutra, a grešnike vani. Jedino je On mogao otvoriti vrata. Njihov strah i kajanje došli su prekasno. Bili su natjerani da shvate kako postoji živi Bog koji je moćniji od čovjeka, kojemu su prkosili i na kojega su hulili. Iskreno su Ga prizvali, ali je Njegovo uho ostalo zatvoreno za njihove vapaje. Neki su iz očaja pokušavali silom ući u korablju, ali je njezina čvrsta izrada odoljela njihovim pokušajima. Neki su se držali za korablju sve dok ih bijesni vodeni valovi nisu odnijeli ili dok ih stijenje i drveće koje je letjelo na sve strane nije odbacilo. PO 48.2

Oni koji su omalovažavali Noina upozorenja i ismijavali ovog vjernog propovjednika pravde pokajali su se za svoje nevjerovanje prekasno. Korablja se ozbiljno potresla i zaljuljala. Životinje u njoj svoj su užas izrazile različitim glasanjem. Ipak, usred podivljalih elemenata, vodenog valovlja i sudaranja drveća i stijenja, korablja je sigurno plovila. Anđeli iznimne snage upravljali su korabljom i čuvali je od oštećenja. Zaštita koja je počivala nad lađom u svakom trenutku ove zastrašujuće četrdesetodnevne oluje bila je čudo svemoćne Božje sile. PO 48.3

Životinje izložene oluji trčale su k čovjeku; izabrale su društvo čovjeka, kao da od njega očekuju pomoć. Neki su sebe i svoju djeci privezali za snažne životinje znajući da će one ustrajati u borbi za svoj život i popeti se na najviše vrhove kako bi pobjegle od nadiruće vode. Oluja se nije stišavala u svojem bijesu, a voda je rasla brže nego na početku. Neki su se ljudi privezali za visoka drveta na najvišim vrhovima, ali je to drveće iščupano iz korijena i odneseno olujom kao da ga je netko ljutito bacio u uzburkane valove, zajedno s kamenjem i zemljom. Ljudi i životinje nastojali su se održati na najvećim visinama sve dok nisu odneseni u zapjenjenu vodu koja je došla do gotovo najviših vrhova. Na kraju su dosegnuti i najviši vrhovi, a ljudi i životinje su jednako nestali u vodama potopa. PO 48.4

Noa i njegova obitelj su sa zabrinutošću očekivali opadanje vode jer su čeznuli da ponovno hodaju zemljom. Noa je puštao gavrana nekoliko puta, a on je letio i svaki put se ponovno vraćao. Nije dobio podatke o opadanju vode koje je očekivao. Onda je poslao golubicu, koja se, ne našavši mjesto da se odmori, vratila u korablju. Nakon sedam dana, golubica je ponovno puštena, a kad je osmočlana obitelj, koja je dugo bila zatvorena u korablji, vidjela da golubica u kljunu donosi maslinov list, silno se obradovala. PO 49.1

Opet je jedan anđeo sišao i otvorio vrata korablje. Noa je mogao otvoriti prozor na krovu, ali nije mogao otvoriti vrata koja je Bog zaključao. Tada je Bog preko anđela koji je otvorio vrata progovorio Noi i zapovjedio mu da izađe iz korablje i izvede iz nje sva živa stvorenja. PO 49.2