Povijest Otkupljenja

Početak smrti

Dok je Abel opravdavao Božji plan, Kajin je pobjesnio; njegov se gnjev toliko raspalio da ga je na kraju u svom bijesu ubio. Tada ga je Bog upitao za brata, a Kajin je lagao: “Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Postanak 4,9) Bog je objasnio Kajinu da On zna za njegov grijeh, da je bio upoznat sa svakim činom, čak i s mislima njegovog srca, a zatim mu je rekao: “Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!” (Postanak 4,10-12) PO 37.3

U početku se prokletstvo tla nije činilo tako teškim, ali sada je na njemu počivala dvostruka kletva. Kajin i Abel predstavljaju dvije skupine ljudi: pravedne i zle, vjernike i nevjernike, koji postoje od čovjekovog pada u grijeh i postojat će do drugog Kristovog dolaska. Kajinovo bratoubojstvo predstavlja zle koji su zavidni pravednima i mrzit će ih jer su bolji od njih. Bit će ljubomorni na pravedne, proganjat će ih i ubijati jer njihov pravedan život osuđuje njihov grešni put. PO 38.1

Adamov život je bio pun tuge, poniženja i neprekidnog pokajanja. Dok je učio svoju djecu i unuke strahu Božjem, često se gorko prisjećao svojega grijeha koji se u njegovom potomstvu izrodio u toliko mnogo bijede. Kad je napustio divni Eden, pomisao da mora umrijeti ispunjavala ga je užasom. Gledao je na smrt kao na užasnu nesreću. S obzirom na to da je njegov sin Kajin ubio svojega brata Abela, bio je prvi koji se upoznao s užasnom stvarnošću smrti među ljudima. Ispunjen gorkom grižnjom savjesti zbog svojega grijeha, ostajući bez sina Abela, gledajući na Kajina kao njegovog ubojicu i sjećajući se Božje kletve koju je izgovorio nad njim, Adam je bolno pognuo svoju glavu. Gorko si je prigovarao zbog svojeg prvog velikog prijestupa. Preklinjao je Boga da mu kroz obećanu žrtvu oprosti. Duboko u srcu osjetio je Božji gnjev zbog zločina koji je počinio u raju. Svjedočio je općoj pokvarenosti koja je konačno izazvala Boga da potopom uništi stanovnike Zemlje. Smrtna presuda koju je nad njim izgovorio Njegov Stvoritelj, koja mu se u početku činila užasnom, nakon nekoliko stotina godina života izgledala je pravedno i milosrdno, i on je s nadom gledao u Boga koji će učiniti kraj tom bijednom životu. PO 38.2

Kako je Adam gledajući lišće koje pada i cvijeće koje vene bio svjedok prvih znakova raspadanja u prirodi, tugovao je više nego što ljudi tuguju nad svojom smrću. Iako tuga zbog uvelog cvijeća nije bila tako velika jer je ono nježno i osjetljivo, visoko, ponosno i čvrsto drveće koje odbacuje svoje lišće da bi istrunulo predstavljalo je za njega opće raspadanje divne prirode koju je Bog stvorio za osobitu dobrobit čovjeka. PO 38.3

Svojoj djeci i djeci njihove djece, do devetog koljena, Adam je opisivao savršenstvo svojeg edenskog doma, svoj pad i njegove užasne posljedice, teret tuge koji ga je opterećivao zbog razdora u njegovom domu koji je završio Abelovom smrću. Prenosio im je patnju koju je Bog dopustio da na njega dođe da bi ga naučio kako je potrebno strogo se držati Njegovog zakona. Rekao im je da će grijeh biti kažnjen ma u kojem obliku on bio. Podsjetio ih je da budu poslušni Bogu koji će im biti milostiv ako Ga budu voljeli i ako budu imali strahopoštovanje prema Njemu. PO 38.4

Nakon pada, anđeli su razgovarali s Adamom i iznijeli mu plan spasenja prema kojemu ljudski rod može biti otkupljen. Iako je nastalo zastrašujuće odvajanje između Boga i čovjeka, osmišljeno je rješenje kroz žrtvu Njegovog voljenog Sina, preko kojega čovjek može biti spašen. Ali njihova jedina nada je bila da žive životom poniznog pokajanja i vjerom u obećani dar. Svi koji budu tako prihvatili Krista kao svojeg jedinog Spasitelja doći će opet u sklad s Bogom kroz zasluge Njegovog Sina. PO 39.1