Povijest Otkupljenja

“Prekasno! Prekasno!”

Tada je Isus skinuo svoje svećeničko ruho i odjenuo najljepšu kraljevsku haljinu. Na glavi su Mu bile mnoge krune, kruna u kruni. Okružen anđeoskom vojskom, napustio je Nebo. Zla su se sručila na stanovnike Zemlje. Neki su ponižavali i psovali Boga. Drugi su požurili Božjoj djeci i molili ih da ih nauče kako pobjeći od Njegove osude. Ali sveti nisu ništa mogli učiniti za njih. Posljednja suza je otekla, posljednja očajnička molitva je izrečena, posljednji teret je podnesen, posljednje upozorenje je upućeno. Ljupki milostivi glas nije ih više pozivao. Kad su se sveti i cijelo Nebo zanimali za njihovo spasenje, oni na njih nisu obraćali nikakvu pozornost. Bili su im predočeni život i smrt. Mnogi su željeli život, ali nisu učinili nikakav napor da ga dobiju. Nisu ga izabrali i sada više nije bilo krvi pomirenja da izbriše krivnju, nije bilo suosjećajnog Spasitelja da ih zastupa i za njih moli: “Poštedi, poštedi grešnika, još samo malo!” Cijelo se Nebo sjedinilo s Isusom kad je čulo zastrašujuće riječi: “Svršeno je!” Plan spasenja je završen, ali ga je samo malen broj prihvatio. Kad je slatki milostivi glas umuknuo, strah i užas ispunili su grešnike. S užasnom jasnoćom čuli su riječi: “Prekasno! Prekasno!” PO 303.2

Oni koji nisu cijenili Božju riječ žurili su amo-tamo, lutajući od mora do mora, sa sjevera na istok, tražeći Gospodnju riječ. Anđeo je rekao: “Neće je naći. Glad je u zemlji, ne glad kruha niti žeđ vode, nego slušanja riječi Gospodnjih. Što bi oni dali za samo jednu riječ Božjeg odobravanja! Ali ne, moraju gladovati i trpjeti žeđ. Dan za danom oni su omalovažavali spasenje, cijenili više ovozemaljska bogatstva i zadovoljstva nego ikoju nebesku vrijednost. Odbacili su Isusa i prezreli njegove svete. Pogani neka ostanu zauvijek pogani.” PO 304.1

Mnogi su se grešnici zbog zala i užasnih patnji strahovito razgnjevili. Bio je to prizor strahovite agonije. Roditelji su gorko optuživali svoju djecu, a djeca svoje roditelje, braća sestre i sestre braću. Glasni vapaji dolazili su sa svih strana: “Ti si me spriječio da ne primim istinu koja bi me spasila od ovog zastrašujućeg trenutka.” Ljudi su se s užasnom mržnjom okrenuli svojim svećenicima i optuživali ih govoreći: “Vi nas niste upozorili. Govorili ste nam da se cijeli svijet treba obratiti i vikali ste: ‘Mir! Mir!’ kako biste uklonili strah koji vas je obuzeo. Vi nam niste govorili o ovom trenutku, a one koji su nas upozoravali vi ste proglašavali fanaticima i zlim ljudima koji će nas uništiti.” Vidjela sam da svećenici nisu izbjegli Božjem gnjevu. Njihova je patnja bila deset puta veća od patnje ostalog naroda. PO 304.2