Povijest Otkupljenja

Razočarani, ali ne i napušteni

No opet su bili osuđeni na razočaranje. Vrijeme iščekivanja je prošlo, a njihov Spasitelj se nije pojavio. Očekivali su Njegov dolazak s nepokolebljivim pouzdanjem, a sada su se osjećali kao Marija kad je došla na Spasiteljev grob i našla ga praznog, pa je plačući uzviknula: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” (Ivan 20,13) PO 279.1

Osjećaj strahopoštovanja, strah da bi vijest mogla biti istinita, jedno je vrijeme bio prepreka za nevjernički svijet. Nakon što je neko vrijeme prošlo, taj osjećaj nije odmah nestao. No kako znakovi Božjega gnjeva nisu zapaženi, oporavili su se od svojih strahova i nastavili sa svojim prijekorima i ismijavanjem. Velik broj onih koji su iskazivali svoje vjerovanje u skori Gospodnji dolazak odrekli su se svoje vjere. Neki koji su ranije bili vrlo uvjereni sada su bili duboko ranjeni u svojem ponosu da su osjećali kako bi radije nestali sa svijeta. Kao i Jona, žalili su se na Boga i radije izabrali smrt nego život. Oni koji su temeljili svoju vjeru na mišljenju drugih, a ne na Božjoj riječi, sada su bili spremni ponovno promijeniti svoje mišljenje. Izrugivači su slabe i strašljive pridobili u svoje redove te su svi zajedno izjavili da više nema razloga za strah ni iščekivanje. Vrijeme je prošlo, Gospodin nije došao i svijet može ostati isti tisućama godina. PO 279.2

Ozbiljni, iskreni vjernici ostavili su sve za Krista i uživali u Njegovoj prisutnosti kao nikada ranije. Bili su uvjereni da su svijetu uputili posljednju opomenu i, očekujući da će uskoro biti primljeni u društvo svojega božanskog Učitelja i nebeskih anđela, povukli su se iz nevjerničkog mnoštva. Sa žarkom željom su se molili: “Dođi, Gospodine Isuse, dođi brzo!” Ali On nije došao. A sada, uzeti ponovno težak teret života, briga i zbunjenosti i izdržati zlobu i vrijeđanja podrugljivog svijeta bila je uistinu velika kušnja vjere i strpljenja. PO 279.3

Ipak, ovo razočaranje nije bilo tako veliko kao što je bilo u učenika u vrijeme Kristovog prvog dolaska. Kad je Isus pobjednički ulazio u Jeruzalem, Njegovi su sljedbenici vjerovali da će se popeti na Davidovo prijestolje i osloboditi Izrael od njegovih tlačitelja. S uzvišenom nadom i u radosnom iščekivanju, međusobno su se nadmetali u iskazivanju čašćenja svojega Kralja. Mnogi su Mu poput tepiha rasprostrli svoje haljine ili palmove grančice. U svom radosnom ushitu ujedinili su se u klicanju: “Hosana Sinu Davidovu!” PO 279.4

Kad su farizeji, uznemireni i ljuti zbog ove provale radosti, zatražili da Isus ukori svoje učenike, On je odgovorio: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!” (Luka 19,40) Proročanstvo se mora ispuniti. Učenici su ispunjavali Božju namjeru. Ipak, bili su osuđeni na gorko razočaranje. Svega nekoliko dana kasnije bili su svjedoci Spasiteljeve mučeničke smrti i polaganja u grob. Njihova očekivanja se ni u čemu nisu ostvarila i njihove su nade umrle s Isusom. Dokle god njihov Gospodin nije pobjednički izašao iz groba, nisu mogli shvatiti da je sve bilo prorečeno i da je “trebalo ... da Krist trpi i uskrsne od mrtvih.” (Djela 17,3) Na isti se način u prvoj i drugoj anđeoskoj vijesti ispunilo proročanstvo. One su dane u pravo vrijeme i ispunile su posao koji im je Bog namijenio. PO 280.1

Svijet je promatrao očekujući da ako vrijeme prođe, a Krist se ne pojavi, cijeli adventistički sustav će propasti. Iako su mnogi od onih koji su bili izloženi snažnoj kušnji napustili svoju vjeru, bilo je onih koji su ostali čvrsti. Nisu mogli naći pogrešku u njihovom računanju proročkih razdoblja. Ni njihovi najsposobniji protivnici nisu to mogli poreći. Istina, postojala je pogreška što se tiče očekivanog događaja, ali ni to nije moglo poljuljati njihovu vjeru u Božju riječ. PO 280.2

Bog nije napustio svoj narod. Njegov Duh je još uvijek bio s onima koji se nisu brzopleto odrekli svjetla koje su primili i osudili adventni pokret. Apostol Pavao je, gledajući sljedeća stoljeća, napisao riječi ohrabrenja i upozorenja onima koji će u toj krizi čekati: “Ne gubite dakle pouzdanja! Pripada mu velika plaća! Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano. Jer još malo, sasvim malo, i Onaj koji dolazi doći će i neće zakasniti. A pravednik će moj od vjere živjeti, ako li pak otpadne, ne mili se on duši mojoj. A mi nismo od onih koji otpadaju, sebi na propast, nego od onih koji vjeruju na spas duše.” (Hebrejima 10,35-39) PO 280.3

Njihova je jedina sigurnost bila da bdiju nad svjetlom koje su već primili od Boga, da se čvrsto drže Njegovih obećanja i nastave istraživati Sveto pismo te strpljivo čekati i bdjeti da bi primili novu svjetlost. PO 280.4