Povijest Otkupljenja
52 - Ponoćni poklić
“Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke.” (Matej 25,5-7) PO 277.1
U ljeto 1844. godine adventisti su otkrili pogrešku u svojem tumačenju proročkih razdoblja i postavili su točan datum. Za 2300 dana iz Danielove knjige (8,23), za koje se vjerovalo da dosežu do drugog Kristovog dolaska, mislilo se da završavaju u proljeće 1844. godine. Ali sada su shvatili da ovo razdoblje seže do jeseni iste godine te su se usmjerili na taj datum kao vrijeme Kristova dolaska. Objavljivanje vijesti o novom datumu bio je drugi korak u ispunjenju usporedbe o svadbi koju su adventisti potpuno shvatili i to iskustvo primijenili na sebe. PO 277.2
Kao što je u usporedbi glasni ponoćni poklič najavio dolazak mladoženje, tako se ispunilo da se između proljeća 1844., kad se prvi put mislilo da će razdoblje od 2300 dana završiti, i jeseni 1844., kad je utvrđeno da to razdoblje doista završava, prema riječima Svetoga pisma čuo takav poklič: “Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!” (Matej 25,6) PO 277.3
Pokret je preplavio Zemlju poput plimnog vala. Od grada do grada, od sela do sela, proširio se i u udaljene krajeve sve dok se Božji narod koji ga je očekivao nije sasvim probudio. Prije te objave, fanatizam je nestao poput jutarnjeg mraza koji nestaje o izlasku sunca. Vjernici su još jednom pronašli svoj smisao, a nada i hrabrost oživile su njihova srca. PO 277.4
U djelu nije bilo onih krajnosti koje se uvijek javljaju kad ljudsko uzbuđenje nije pod nadzorom Riječi i Božjeg Duha. Vrlo je slično bilo kod starog Izraela u povremenim razdobljima poniznosti i vraćanja Gospodinu, koja su slijedila nakon poruka prijekora Njegovih slugu. Božje djelo imalo je ona obilježja koja su ga obilježavala u svim vjekovima. Bilo je malo pretjerane radosti, a mnogo više temeljitog ispitivanja srca, priznavanja grijeha i napuštanja svijeta. Tjeskobnim dušama na umu je bila priprema za susret s Gospodinom, što se očitovalo u ustrajnim molitvama i potpunom posvećenju Bogu. PO 277.5
Ponoćni poklič nije bio toliko opterećen dokazom, iako su dokazi Svetoga pisma bili jasni i uvjerljivi. Pratila ga je neka neodoljiva sila koja je pokretala dušu. Nije bilo sumnje, nije bilo pitanja. Prilikom Kristovog pobjedničkog ulaska u Jeruzalem, narod koji je došao iz svih krajeva zemlje da bi blagovao Pashu okupio se na Maslinskoj gori, pridružio mnoštvu koje je pratilo Isusa te nadahnut trenutkom pridonio snažnijem klicanju: “Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9) Na sličan su način i nevjernici koji su se okupljali na adventističkim sastancima, neki iz znatiželje, drugi da bi se ismijavali, osjetili uvjerljivu moć koja je pratila vijest: “Zaručnik dolazi!” (Matej 25,6 - Šarić) PO 278.1
U to vrijeme bilo je vjere koja je donosila odgovore na molitvu, vjere koja je očekivala nagradu. Poput pljuskova kiše na žednu zemlju, duh milosti se spuštao na usrdne molitelje. Oni koji su očekivali da uskoro stanu pred svojega Otkupitelja osjećali su neizrecivu radost. Sila Svetoga Duha koja omekšava i nadvladava topila je srca i poput valova Božje slave izlila se na odane i vjerne. PO 278.2
Pažljivo i svečano, oni koji su primili i prihvatili vijest približavali su se vremenu kad su očekivali da će sresti svojega Gospodina. Svakoga jutra osjećali su da je njihova prva dužnost da se osvjedoče da ih je Bog prihvatio. Njihova srca bila su potpuno sjedinjena te su se stalno molili zajedno i jedni za druge. Cesto su se sastajali na skrovitim mjestima da razgovaraju s Bogom, a s njiva i šumaraka k Nebu su se uzdizali glasovi posredničkih molitava. Više od svakodnevnog kruha bila im je važnija sigurnost u Božju naklonost, a ako bi oblak zamračio njihov um, nisu počinuli sve dok ne bi nestao. Kada bi iskusili milost praštanja, žudjeli su da ugledaju Onoga kojega su svom dušom voljeli. PO 278.3