Povijest Otkupljenja

49 - Napredak je zaustavljen

Reformacija nije završila s Lutherom, kao što mnogi pretpostavljaju. Ona treba ići naprijed sve do kraja povijesti svijeta. Luther je pred sobom imao veliko djelo odražavanja svjetlosti kojom ga je Bog obasjavao. Ipak, on nije primio svu svjetlost koju je trebalo prenijeti svijetu. Od tada do danas, novo je svjetlo neprestano osvjetljavalo Sveto pismo i nove su istine stalno izlazile na vidjelo. PO 265.1

Luther i njegovi suradnici izvršili su plemenito djelo za Boga. No budući da su dolazili iz Rimske crkve, u čije su učenje vjerovali i branili ga, nije se moglo očekivati da će moći razaznati sve zablude. Njihov je posao bio da raskinu okove Rima i pruže svijetu Bibliju. Ipak, bilo je važnih istina koje su propustili otkriti i teških promašaja kojih se nisu odrekli. Većina njih nastavila je svetkovati nedjelju i druge papinske svetkovine. Iako nisu smatrali da nedjelja ima božansko podrijetlo, ipak su vjerovali da treba biti poštovana kao općeprihvaćeni dan bogoslužja. Među njima je ipak bilo onih koji su častili subotu prema četvrtoj zapovijedi. Počasno mjesto među reformatorima u Crkvi treba dati onima koji su stali u obranu uglavnom zaboravljenih istina, čak i među protestantima, onima koji su očuvali spoznaju o valjanosti četvrte zapovijedi i obvezi držanja biblijske subote. Kad je reformacija uklonila tamu koja je počivala na cjelokupnom kršćanstvu, štovatelji subote donijeli su svjetlost u mnoge zemlje. PO 265.2

Oni koji su primili velike blagoslove reformacije nisu napredovali na putu kojim je tako čvrsto kročio Martin Luther. Samo bi nekolicina vjernih ljudi s vremena na vrijeme istupila kako bi objavila novu istinu i razotkrila dugo čuvanu zabludu, ali je većina, poput Židova u Kristovo vrijeme ili papista u Lutherovo, bila zadovoljna vjerovanjem svojih predaka i životom kojim su živjeli. Tako se vjerovanje ponovno izopačilo u formalizam, a zablude i praznovjerje koji bi bili odbačeni da je Crkva nastavila hodati u svjetlosti Božje riječi zadržani su i očuvani. Tako je duh koji je nadahnjivao reformaciju polako umirao do te mjere da je došlo do potrebe za reformom u protestantskim crkvama kao što je to u Lutherovo doba bilo u Rimskoj crkvi. Pojavila se ista duhovna tromost, isto poštovanje prema mišljenju ljudi, isti duh svjetovnosti i iste zamjenske ljudske teze umjesto nauka Božje riječi. Ponos i razmetljivost bili su zaodjenuti plaštem pobožnosti. Crkva se iskvarila vežući se sa svijetom. Tako su obezvrijeđena velika načela koja je Luther sa svojim suradnicima zastupao i zbog kojih je toliko mnogo propatio. PO 265.3

S obzirom na to da je Sotona shvatio da progonom nije uspio pobijediti istinu, ponovno je posegnuo za istom metodom kompromisa koji je doveo do velikog otpada i oblikovanja Rimske crkve. Naveo je kršćane da se međusobno udruže, ovaj put ne s poganima, nego s onima koji se svojim štovanjem bogova ovoga svijeta sami pokazuju kao idolopoklonici. PO 266.1

Sotona više nije mogao spriječiti da Biblija, koja je postala dostupna svima, dopre do ljudi, pa je naveo tisuće da prihvate lažna tumačenja i pogrešne teorije bez osobnog istraživanja Svetoga pisma da bi za sebe doprli do istine. Iskvario je nauk Biblije, a tradicije koje su zavele milijune pustile su duboke korijene. Crkva je uzdigla i zastupala te tradicije, umjesto da prigrli vjeru koja je jednom dana svetima. Potpuno nesvjesna svojega stanja i svoje propasti, Crkva se zajedno sa svijetom brzo pri-bližava najsvečanijem i najvažnijem razdoblju povijesti ove Zemlje - razdoblju otkrivenja Sina Čovječjeg. PO 266.2