Povijest Otkupljenja

Posvećenje Pavla i Barnabe

Bog je s Crkvom u Antiohiji komunicirao preko svojih pobožnih proroka i ućitelja. “A kad su oni služili Gospodinu i postili, reće Duh Sveti: ‘Odvojite mi Barnabu i Savla na djelo, na koje ih pozvah.’” (Djela 13,2 - Šarić) Tada su ti apostoli na najsvećaniji naćin bili posvećeni Bogu postom, molitvom i polaganjem ruku te su poslani u svoja polja rada, među pogane. PO 226.4

I Pavao i Barnaba radili su kao Kristovi propovjednici i Bog je obilno blagoslovio njihove napore, iako nijedan od njih nije prije bio službeno posvećen za službu evanđelja polaganjem ruku i molitvom. Sada ih je Crkva opunomoćila ne samo da poučavaju istinu nego i da krštavaju i osnivaju crkve, jer im je dodijeljena potpuna crkvena vlast. Bilo je to važno razdoblje za Crkvu. Iako je Isusovom smrću srušen pregradni zid koji je razdvajao Židove i pogane, čime su pogani dobili sve prednosti evanđelja, ipak nije uklonjena koprena ispred očiju mnogih židovskih vjernika i oni nisu mogli jasno razaznati što je sve Božji Sin ukinuo. Sada je trebalo snažno nastaviti djelo među poganima što bi, velikom žetvom duša, dovelo do jačanja Crkve. PO 227.1

U svojem posebnom poslu apostoli su bili izloženi nepovjerenju, predrasudama i zavisti. Kao prirodna posljedica njihovog napuštanja zamisli o isključivosti Židova, njihovo učenje i pogledi bili su predmetom optužbi za herezu, a njihovu punomoć kao propovjednika evanđelja mnogi su revni židovski vjernici dovodili u pitanje. Bog je predvidio sve te poteškoće koje će pratiti Njegove sluge i u svojoj mudroj providnosti udijelio im je neupitni autoritet koji je uspostavila Božja crkva, da bi njihov posao bio jači od izazova. PO 227.2

Posvećenje polaganjem ruku bilo je kasnije uvelike zloupotrijebljeno. Tom je činu pridavana neopravdana važnost kao da je na onoga na koga su položene ruke sišla neka sila koja ga je trenutno osposobila za svaki propovjednički posao. U povijesti ovih dvaju apostola imamo samo jednostavan zapis o polaganju ruku i o tome što je to značilo za njihov rad. Obojica, i Pavao i Barnaba, već su primili zadaću od samoga Boga, a obred polaganja ruku nije im pridodao nikakvu posebnu milost ili spo-sobnost. To je više bio pečat Crkve na Božje djelo, način priznanja da im je dodijeljena određena dužnost. PO 227.3