Povijest Otkupljenja

Mučenikova smrt

Zbog ovih riječi svećenici i starješine bili su izvan sebe od bijesa. Više su nalikovali divljim zvijerima nego ljudskim bićima. Jurnuli su na Stjepana škrgućući zubima. Ali on se nije uplašio. Očekivao je to. Njegovo je lice bilo mirno i zračilo je anđeoskom svjetlošću. Pobješnjeli svećenici i uznemirena rulja nije ga užasnula. “Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu: ‘Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.’” (Djela 7,55.56) PO 198.3

Prizor u kojemu je vidio sebe iščezao je pred viđenjem koje je dobio: nebeska vrata bila su otvorena, a Stjepan je, gledajući unutra, vidio Božji dvor i Krista koji je upravo ustao sa svojega trona, spreman da podrži svoga slugu koji će upravo podnijeti mučeničku smrt za Njegovo ime. Kada je Stjepan izjavio kakav mu se slavni prizor ukazao, bilo je to za njegove progonitelje više nego sto su mogli podnijeti. Zatvorili su svoje uši da ne čuju njegove riječi i, vičući iz sveg glasa, bijesno su pohrlili na njega, kao jedan. “I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj!’ Onda se baci na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’ Kada to reče, usnu.” (Djela 7,59.60) PO 199.1

Usred umiranja ovom najokrutnijom smrti, vjerni se mučenik, poput svojega Učitelja, molio za svoje ubojice. Svjedoci koji su ga optužili trebali su baciti prvo kamenje. Ti su ljudi ostavili svoju odjeću kod Savlovih nogu, koji je sudjelovao u raspravi i koji se složio sa zatvorenikovim pogubljenjem. PO 199.2

Stjepanovo je mučeništvo ostavilo dubok dojam na sve koji su mu svjedočili. Bilo je to bolno suđenje Crkvi koje je završilo Savlovim obraćenjem. Iz njegovih sjećanja nije se mogla izbrisati mučenikova vjera, postojanost i proslavljanje Boga. Božji pečat na njegovom licu i njegove riječi koje su doprle u samu dušu svih koji su ga slušali, osim onih koji su odbijanjem svjetlosti otvrdnuli, ostale su u sjećanju promatrača i svjedočile o istinitosti onoga što je propovijedao. PO 199.3

U Stjepanovu slučaju nije došlo do pravne presude, ali su rimske vlasti bile potplaćene povećim iznosom novca da taj slučaj ne istražuju. Savao se pri Stjepanovom suđenju i smrti činio prožet bijesnom revnošću. Činilo se da je bio ljut na svoje unutarnje uvjerenje da je Stjepana Bog uzveličao u trenutku kad su ga ljudi ponižavali. PO 199.4

Nastavio je proganjati Božju Crkvu, tražiti vjernike, hvatati ih u njihovim domovima i predavati svećenicima i starješinama da bi ih zatvarali i ubijali. Njegova revnost u proganjanju ulila je velik strah u srca jeruzalemskih kršćana. Rimske vlasti nisu učinile nikakav poseban napor da zaustave ovu okrutnu djelatnost, nego su potajno pomagali Židovima da bi se s njima pomirili i zadobili njihovu naklonost. PO 199.5

Obrazovani Savao bio je moćno oruđe u Sotoninim rukama u njegovoj pobuni protiv Božjeg Sina. Ali moćniji od Sotone odabrao je Savla da zauzme mjesto mučenika Stjepana i da radi i strada za Njegovo ime. Savao je bio čovjek kojega su Židovi vrlo cijenili, kako zbog njegova naučavanja, tako i zbog njegove revnosti u progonu vjernika. Nije bio član Visokog vijeća sve do Stjepanove smrti, nakon čega je izabran za tu slu-žbu zbog uloge koju je odigrao u toj prilici. PO 200.1