Poruka Mladim Kršćanima

POBJEDA MOGUĆA

Mi nemamo pojma kakvom snagom bismo raspolagali kada bismo bili u vezi s Onim koji je izvor svake snage. Mi često padamo u grijeh i mislimo, nažalost, da to tako mora da bude. Mi se tako držimo svojih slabosti kao nečeg čime treba da se ponosimo. Krist nam kaže da naše lice treba da je kao kremen ako želimo biti pobjednici. On je ponio naše grijehe na svome tijelu na drvo. Silom koju nam On daje možemo da se odupremo svijetu, tijelu i đavolu. Pre- stanimo govoriti o sebi i o svojim slabostima; govorimo radije o Kristu i njegovoj sili. Kada govorimo o sotonskoj moći, mi neprijatelju omogućujemo da navaljuje na nas. Ali kad govorimo o sili Svemogućega, neprijatelj odstupa od nas. Što se više približavamo Bogu, to će se On više približiti nama. . . PMK 67.1

Mnogi od nas neće da iskoriste svoja preimuć- stva. Nakon nekoliko slabih pokušaja da čine što je pravo, opet se vraćaju na svoj stari grešan život. Ako želimo ući u Božje carstvo, moramo imati savršen karakter, karakter bez mane, mrštine ili čega sličnog. Sotona udvostručava svoje napore jer vidi da se približava kraj. On razapinje svoje mreže koje mi ne zapažamo da bi zadobio naš um. On se svim silama trudi da svakoj duši pomrači slavu Božju. Od nas zavisi da li će on imati vlast nad našim srcima i nad našim umom, ili ćemo imati jedno mjesto na novoj zemlji kao Abrahamovi sunasljednici. PMK 67.2

Božja sila, združena s ljudskim naporom, izvo- evala je za nas slavnu pobjedu. Zar to nećemo cije- niti? U Isusu su nam data sva bogatstva neba. Bog neće dopustiti vojsci zla da kaže da je On mogao učiniti više nego što je učinio. Svjetovi koje je stvorio i nebeski anđeli mogu posvjedočiti da On nije mogao učiniti više. Bog raspolaže izvorima sile za koju još ne znamo, i iz tih izvora može da nas snabdi za slučaj potrebe. Ali naši napori se moraju uvijek združiti s božanskim naporima. Moramo da upregne- mo svoj um, svoju moć zapažanja i sve moći svoga bića. . . Ako smo spremni da odgovorimo žurnim pozivima za pomoć, ako se naoružamo kao ljudi koji čekaju svog Gospoda, ako se trudimo da odstranimo svaku manu iz svog karaktera, onda će nam Bog dati više svjetlosti, sile i pomoći. PMK 67.3

Vjera i dužnost. — Vjera nije osjećaj. Vjera je tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo. Ali postoji i obličje pobožnosti koje je obična sebičnost. Ono uživa u svjetskim radostima. Ono se zadovoljava samo sa običnim raspravljanjem o Kristovoj religiji, a ne zna ništa o njenoj spasonosnoj moći. Oni koji imaju takvu religiju vrlo se malo uznemiruju zbog grijeha, jer ne poznaju Krista. Dok su u takvom stanju, oni također malo polažu na dužnost. Ali vjerno ispunjavanje dužnosti ide usporedo s pravim poštovanjem Božjeg karaktera. PMK 68.1