Stvaranje Patrijarsi I Proroci
11. poglavlje — Pozivanje Abrahama
Ovo poglavlje zasniva se na Postanju 12.
Nakon raseljenja iz Babilona idolopoklonstvo je ponovno postalo gotovo sveopšta pojava, i Gospod je naposljetku dopustio okorjelim prijestupnicima da slijede svoje zle putove, a On je izabrao Abrahama, Šemova potomka, da za buduće naraštaje sačuva njegov Zakon. Abraham je odrastao usred praznovjerja i paganstva. Čak su i ukućani u domu njegova oca, koji su sačuvali znanje o Bogu, popuštali varljivim uticajima koji su ih okruživali i “služili drugim bogovima” osim Jahve. Ali istinska se vjera nije smjela ugasiti. Bog je uvijek sačuvao Ostatak koji je Njemu služio. Adam, Šet, Enoh, Metuselah, Noa, Šem, u neprekinutom nizu, čuvali su tokom vjekova dragocjena otkrivenja njegove volje. Terahov je sin postao nasljednik ove svete ostavštine. Idolopoklonstvo ga je mamilo sa svih strana, ali je sve bilo uzalud. Vjeran među nevjernima, nepokvaren sveopćim otpadom, on se ustrajno držao obožavanja jednog, istinitog Boga. “Blizu je Jahve svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.” (Ps 145,18) On je Abrahamu saopštio svoju volju i jasno mu obznanio zahtjeve Božjeg Zakona i spasenja koje će se ostvariti kroz Hrista. SPP 57.1
Abrahamu je dano obećanje, posebno dragocjeno ljudima onoga doba, o brojnom potomstvu i nacionalnoj veličini: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzvisiti, i sam ćeš biti blagoslov.” Ovome je još dodano i obećanje, koje je ovom nasljedniku vjere bilo dragocjenije od svih ostalih, da će iz njegova potomstva doći Otkupitelj svijeta: “Sva pio naena na zemlji tobom će se blogosiljati.” Ipak, zahtijevala se žrtva, ispit vjere, kao uslov za njihovo ispunjenje. SPP 57.2
Bog je Abrahamu uputio poruku: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.” Da bi Bog mogao osposobiti Abrahama za djelo čuvanja svetih proročanstava, on se morao rastati s prijašnjim načinom života. Uticaj rođaka i prijatelja ometao bi obuku koju je Gospod namjeravao dati svom sluzi. Sada kad je Abraham u posebnom smislu bio povezan s Nebom, on je morao živjeti među strancima. Njegov je karakter morao biti poseban, različit od cijeloga svijeta. On čak nije mogao ni svojim prijateljima objasniti svoje postupke tako da ga oni razumiju. Duhovne se stvari mogu samo duhovno razumjeti, a njegov idolopoklonički rod nije razumio njegove motive i postupke. SPP 57.3
“Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u nasljedstvo.” (Heb 11,8) Abrahamova neupitna poslušnost jedan je od najočitijih dokaza vjere u cijeloj Bibliji. Vjera je za njega bila “jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1). Oslanjajući se na božansko obećanje, bez vanjskog dokaza o njegovu ispunjenju, on je ostavio dom, rođake i domovinu i pošao naprijed, ne znajući kamo, tamo gdje ga je Bog vodio. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Isakom i Jakovom, sunasljednicima istog obećanja.” (Heb 11,9) SPP 57.4
Ispit koji je Abraham prošao nije bio lagan, od njega se nije zahtijevala mala žrtva. Snažne su ga veze vezale uz zemlju, rođake i dom. Ali on nije oklijevao odazvati se pozivu. On nije postavljao pitanja o obećanoj zemlji, je li zemlja bila plodna a klima zdrava; ima li zemlja ugodan okoliš i pruža li mogućnost za bogaćenje. Bog ga je pozvao i njegov je sluga morao poslušati; za njega je najsretnije mjesto na svijetu bilo ono mjesto gdje je Bog želio da on bude. SPP 57.5
Mnogi, kao i Abraham, prolaze kroz iste kušnje. Oni ne čuju izravan glas koji govori s Neba, ali On ih poziva učenjem svoje Riječi i djelima svojeg proviđenja. Od njih će se možda očekivati da napuste karijeru koja obećava bogatstvo i čast, da ostave korisne i prikladne veze i rastanu se od svojih rođaka, te da pođu putem samoodricanja, teškoća i žrtve. Bog za njih irna posao koji trebaju obaviti, a lagan život i uticaj prijatelja i rođaka sprijećio bi razvitak osobina nužnih za njegovo ostvarenje. On ih poziva da ostave ljudski uticaj i pomoć, i navodi ih da osjete potrebu za njegovom pomoći, da samo o Njemu zavise, da bi im se On otkrio. Ko je spreman na poziv Proviđenja odreći se omiljenih planova i prisnih veza? Ko će prihvatiti nove dužnosti i poći u nova polja obavljajući Božje djelo odlučna i voljna srca, smatrajući dobitkom gubitke zbog Hrista? Onaj koji će to učiniti ima Abrahamovu vjeru i dijelit će s njim “izvanredno veliku i vječnu slavu” zbog koje “patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne poređenja” (2 Kor 4,17; Rim 8,18). SPP 58.1
Abraham je primio prvo poziv s Neba dok je živio u Uru Haldejskom i on je poslušao i preselio se u Haran. Do Harana ga je pratila očeva porodica, jer su oni pored svog idolopoklonstva obožavali i istinitog Boga. Abraham je ovdje ostao do Terahove smrti. Ali nakon očeve smrti Božji mu je glas zapovjedio da pode dalje. Njegov brat Nahor s članovima svoje porodice nije se želio rastati od svog doma i kipova. Osim Sare, Abrahamove žene, samo je Lot, sin Harana koji je odavno umro, odlučio sudjelovati u patrijarhovom putničkom životu. Ipak, u Mesopotamiju se uputila velika grupa. Abraham je već posjedovao velika stada, bogatstva Istoka, a okruživao ga je veći broj sluga i pratilaca. On je napuštao zemlju svojih otaca da se nikada ne vrati, i sa sobom je ponio sve što je imao, i “svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu”. Među njima je bilo onih koji su se rukovodili višim obzirima od službe i osobnog interesa. Tokom svog boravka u Haranu i Abraham i Sara su druge poticali na služenje i obožavanje istinitog Boga. Ovi su se pridružili patrijarhovom domu i slijedili ga u obećanu zemlju. “I pođoše svi u zemlju Hanaansku. Kad su stigli u Hanaan...” SPP 58.2
Šekem je bio prvo mjesto na kojem su se zaustavili. Tu u sjeni hrastova u Mori, u prostranoj, travnatoj dolini, s maslinicima i živim izvorima, između planine Ebal i Gerizim, Abraham je podigao svoj logor. Patrijarh je došao u dobru i bogatu zemlju — “zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama, i bregova; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina” (Pnz 8,7.8). Međutim, obožavateljima Jahve sjena je prekrivala šumovite bregove i plodnu dolinu. “Hanaanci su onda bili u zemlji.” Abraham je stigao do cilja svojih nada da bi našao zemlju idolopoklonstva u kojoj su živjeli stranci. U lugovima su bili sagrađeni žrtvenici lažnim bogovima, a na okolnim su se uzvisinama prinosile ljudske žrtve. Premda se oslanjao na božansko obećanje, on je podizao šatore s mučnim predosjećajem. Onda “Jahve se javi Abramu mu reče: ‘Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju’”. Obećanje božanskoj prisutnosti, da nije prepušten nemilosti bezbožnika ojačalo je njegovu vjeru. “Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio.” Nastavljajući svoj put on je uskoro došao do mjesta u blizini Betela, ponovno podigao žrtvenik i prizvao ime Božje. SPP 58.3
Abraham, “prijatelj Božji,” nama je ostavio vrijedan primjer. Njegov je život bio život vjere. Kad god je podizao svoje šatore, u blizini je podizao i žrtvenik i pozivao sve u logoru na jutarnje i večernje žrtve. Žrtvenici su ostajali i nakon što su šatori uklonjeni. U godinama koje su slijedile među Hanaancima je bilo onih koje je Abraham poučio u vjeri, i kad su oni došli do žrtvenika, oni su znali ko je tu bio prije njih, a kad je on podizao svoj šator, on bi popravljao žrtvenik i služio živome Bogu. SPP 58.4
Abraham je nastavio putovati prema jugu, i njegova je vjera ponovno bila iskušana. Nebo je uskratilo kišu, dolinama su prestali teći potoci, a na brdima se osušila trava. Stada nisu mogla naći pašnjaka te je glad zaprijetila cijelom logoru. Je li patrijarh dovodio u pitanje vođstvo proviđenja? Je li s čežnjom posmatrao bogatstva Haldejskih ravnica? Dok su se teškoće nizale, svi su znatiželjno gledali da vide što će Abraham učiniti. Sve dok se njegovo povjerenje činilo čvrsto, oni su se nadali, oni su bili sigurni da je Bog njegov Prijatelj i da ga On još uvijek vodi. SPP 59.1
Abraham nije mogao objasniti vođstvo Proviđenja, njegova očekivanja nisu se ostvarila, ali on se čvrsto držao obećanja: “Blagosloviću te, ime ću ti uzvisiti, i sam ćeš biti blagoslov.” On se revno molio i razmišljao kako da sačuva život svojih ljudi i stada, ali nije dopustio da okolnosti uzdrmaju njegovu vjeru u Božju riječ. Da bi izbjegao glad, On je otišao u Egipat. On nije odbacio Hanaan, ili se okrenuo prema Haldejskoj zemlji iz koje je došao, gdje hljeba nije nedostajalo, već je tražio privremeni zaklon što bliže obećanoj zemlji, namjeravajući se uskoro vratiti tamo gdje ga je Bog postavio. SPP 59.2
Gospod je u svojem proviđenju pustio ovu kušnju na Abrahama da bi ga poučio pokornosti, strpljenju i vjeri — poukama koje će biti zapisane za one koji će kasnije biti pozvani da iskuse mučenje. Bog svoju djecu vodi putem koji ona ne poznaju, ali On ne zaboravlja ili odbacuje one koji u Njega vjeruju On je dopustio da nesreće zadese Joba, ali ga nije napustio On je dopustio da ljubljeni Ivan bude protjeran na Patmos, ali Božji Sin ga je tamo našao, i njegova su viđenja bila ispunjena prizorima besmrtne slave. Bog dopušta da kušnje pogode njegov narod, da se obogati postojanošću i poslušnošću te da njegov primjer bude primjer drugima. “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jr 29,11) Ona ista iskušenja koja najviše kušaju našu vjeru približavaju nas Hristu kako bismo svoj teret položili pred njegove noge i iskusili mir koji nam on daje u zamjenu. SPP 59.3
Bog je uvijek iskušavao svoj narod u peći nevolja. Troska se odvaja od pravog zlata hrišćanskog karaktera u užarenoj peći. Isus posmatra iskušenje; On zna što je potrebno da se pročisti dragocjeni metal, da može odražavati sjaj njegove ljubavi. Bog disciplinira svoje sluge pokusnim kušnjama. On vidi da neki imaju sposobnosti koje se mogu upotrijebiti za napredak Njegovog djela i kuša ove osobe, On ih u svojem proviđenju dovodi u položaj koji kuša njihov karakter i otkriva nedostatke i slabosti koji su skriveni od našeg znanja. On im pruža mogućnost da isprave ove nedostatke i pripreme se za službu Njemu. On im pokazuje njihove vlastite slabosti i uči ih da se oslone na Njega jer je On jedina njihova pomoć i čuvar. Tako On postiže svoj cilj. Oni su obrazovani, obučeni, disciplinirani i pripremljeni za ispunjenje velikog cilja zbog kojeg su i dobili te sposobnosti. Kad ih Bog poziva na rad oni su spremni, a nebeski im se anđeli mogu pridružiti u djelu koji treba ostvariti na zemlji. SPP 59.4
Tokom svog boravka u Egiptu Abraham je pružio dokaz da on nije slobodan od ljudskih slabosti i nesavršenstva. Prikrivajući činjenicu da je Sara njegova žena, on je iznevjerio božansko povjerenje i pokazao nedostatak uzvišene vjere i hrabrosti što ih je svojim životnim primjerom tako često i plemenito pokazivao. Sara je bila svijetle boje kože te je on posumnjao da će tamnoputi Egipćani poželjeti lijepu strankinju te da se u naporima da je dobiju neće ustručavati ubiti njenog supruga On je smatrao da nije kriv za laž ako Saru predstavi kao svoju sestru jer je ona bila kćerka njegovog oca, ali ne i njegove majke. Međutim, prikrivanje je stvarnog stanja bila prijevara. Bog ne može odobriti odstupanje od strogog integriteta. Sara se našla velikoj opasnosti zbog Abrahamovog nedostatka vjere. Kad je saznao za njenu ljepotu, egipatski ju je kralj doveo u svoju palatu namjeravajući je uzeti za ženu. Ali je Gospod, u svojoj velikoj milosti, zaštitio Saru poslavši kaznu na kraljevske ukućane. Kralj je na ovaj način saznao istinu i ljut zbog prijevare ukorio Abrahama i vratio mu njegovu ženu riječima: “Što si nam učinio?... Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!” SPP 59.5
Abraham je bio posebno omiljen kralju, i faraon čak ni tada nije dopustio da se njemu ili njegovoj grupi učini nešto nažao, već je naredio vojnicima da ga otprate na sigurno izvan njegovog kraljevstva. U to vrijeme doneseni su zakoni kojim se Egipćanima zabranjivao odnos s pastirima strancima i bilo kakva prisnost kao što je jedenje ili pijenje. Faraonovo otpuštanje Abrahama bilo je ljubazno i velikodušno, ali on mu je naredio da napusti Egipat jer se nije usudio da mu dopusti boravak. On mu je umalo iz neznanja nanio ozbiljnu uvredu, ali Bog je posredovao i spasio monarha da ne učini tako veliki grijeh. SPP 60.1
Faraon je u ovom strancu vidio čovjeka koga je Bog nebeski poštivao te se uplašio imati u kraljevstvu nekoga ko je tako očito bio pod zaštitom božanske milosti. Da je Abraham ostao u Egiptu, njegovo bogatstvo i čast vjerojatno bi izazvali zavist i požudu Egipćana, te su mu mogli nanijeti neko zlo za koje bi kralj bio odgovoran i koje bi ponovno na kraljevsku kuću navuklo kaznu. SPP 60.2
Upozorenje koje je dobio faraon pokazalo se kao zaštita u njegovim kasnijim odnosima s neznabošcima, jer se ta stvar nije mogla držati tajnom. Tako se vidjelo da će Bog, kome je Abraham služio, zaštititi svog slugu te da će zlo koje mu se nanese biti osvešteno. Opasno je nanijeti zlo nekome od djece nebeskog Kralja. Psalmist spominje ovo poglavlje u Abrahamovom iskustvu kad kaže, govoreći o izabranom narodu, da Bog “kažnjavaše zbog njih kraljeve: Ne dirajte u moje pomazanike, ne nanosite zla mojim prorocima.’” (Ps 105,14.15) SPP 60.3
Postoji zanimljiva sličnost između Abrahamovog iskustva u Egiptu i njegovog potomstva, stoljećima kasnije. Oboje su otišli u Egipat zbog gladi i oboje su putovali. Izlijevanje božanskih sudova u njihovu korist unijelo je strah u Egipćane, i obogaćeni neznabožačkim darovima, oni su otišli s velikim blagom. SPP 60.4