Stvaranje Patrijarsi I Proroci

10/74

10. poglavlje — Babilonska Kula

Ovo poglavlje zasniva se na Postanju 9,25-27 i 11,1-9.

Da bi ponovno naselio opustošenu zemlju, koju je potop nedavno očistio od moralne pokvarenosti, Bog je sačuvao samo jednu, Noinu porodicu, za koju je rekao: .“.. jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” (Post 7,1) Međutim, Noini sinovi ubrzo su razvili iste osobine viđene u pretpotopnom svijetu. Šem, Ham i Jafet, koji su trebali biti oci ljudske rase, dali su naslutiti karakter njihova potomstva. SPP 53.1

Noa je, govoreći pod božanskim nadahnućem, unaprijed opisao istoriju triju velikih rasa koje su proistekle iz ovih očeva čovječanstva. Nabrajajući Hamovo potomstvo, po sinovljevoj lozi, a ne očevoj, on je rekao: “Nek je proklet Hanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude!” Hamov je odvratni zločin pokazao da u njegovoj duši nije bilo sinovljevskog poštovanja i otkrio bezbožnost i podlost njegova karaktera. Ova zla obilježja razvila su se u Hanaanu i njegovu potomstvu, čiji su neprekidni prijestupi navukli na njih Božju osudu. S druge strane, poštovanje koje su Šem i Jafet pokazali prema svom ocu, a time i prema božanskim uredbama, obećavali su svijetlu budućnost za njihovo potomstvo. O ovim dvama sinovima je rečeno: “Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Hanaanac nek mu je sluga! Nek Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim, Hanaanac nek mu je sluga.” Šemova loza je trebala biti izabrani narod, Božji savez, i iz nje je trebao izaći obećani Otkupitelj. “Blago narodu kojem je tako, blago narodu kojem je Jahve Bog. “ (Ps 144,15) A Jafet “da prebiva pod šatorima Šemovim.” Potomci Jafetovi posebno su trebali imati udjela u blagoslovima evanđelja. SPP 53.2

Hanaanovo je potomstvo usvojilo najniži oblik bezbožnosti. Premda ih je proročko prokletstvo osudilo na robovanje, osuda je stoljećima odgađana. Bog je trpio njihovo bezboštvo i pokvarenost sve dok nisu prekoračili granicu božanskog strpljenja. Onda su razvlašteni i postali su kmetovi Šemu i Jafetu. SPP 53.3

Noino proročanstvo nije bila samovoljna obznana gnjeva ili objava milosti. Ona nije odredila karakter ili konačno odredište njegovih sinova, već je pokazala kakva će biti posljedica životnog pravca koji su oni osobno izabrali i karaktera što su ga razvili. Bio je to izraz Božje namjere za njih i njihovo potomstvo u svjetlu njihova karaktera i ponašanja. Kao po pravilu, djeca nasljeduju prirodu i sklonosti svojih roditelja i slijede njihov primjer, i tako iz naraštaja u naraštaj čine grijehe svojih roditelja. Tako je Hamovo potomstvo nastavilo s njegovim bezboštvom i nepoštovanjem, donoseći im prokletstvo u naraštajima koji su slijedili. .“.. ali jedan grešnik pokvari mnogo dobra.” (Prop 9,18) SPP 53.4

S druge strane, kako je Šemovo poštovanje bilo bogato nagrađeno, i kakav je slavan niz svetih ljudi ponikao u njegovu naraštaju! “Jahve se brine za život čestitih.” .“.. na njegovu je potomstvu blagoslov.” (Ps 37,18.26) “Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje onima koji ga ljube i drže njegove zapovijesti.” (Pnz 7,9) SPP 53.5

Noini potomci za neko vrijeme nastavili su prebivati u planinama gdje je barka stala. Kako je njihov broj rastao, otpad je uskoro doveo do podjele. Onima koji su nastojali zaboraviti svog Stvoritelja i odbaciti ograničenja njegovog Zakona neprekidno je smetalo učenje i primjer njihovih sunarodnjaka koji su se bojali Boga, i nakon nekog vremena oni su se odlučili odvojiti od onih koji su slavili Boga. U skladu s tim oni su otišli do doline Šinar, na obali rijeke Eufrat. Njih je privukla ljepota okoline i plodnost tla, i oni su u toj ravnici odlučili zasnovati svoj dom. SPP 54.1

Tu su odlučili izgraditi grad, a u gradu kulu takve zapanjujuće veličine da ona postane bila da se spriječi raseljavanje ljudi. Bog je ljudima naredio da širom Zemlje, da je napuče i pokore, ali su graditelji Babilona odlučili držati narod zajedno, i osnovati monarhiju koja bi naposletku obuhvatila cijelu Zemlju. Tako bi njihov grad postao metropola sveopšteg imperija, njena bi slava izazivala divljenje i poštovanje cijeloga svijeta, a njene osnivače učinila slavnima. Veličanstvena kula, koja je sezala do neba, trebala je stajati kao spomenik sile i mudrosti njenih graditelja, prenoseći njihovu slavu u buduće naraštaje. SPP 54.2

Stanovnici ravnice Šinar nisu vjerovali Božjem savezu da neće opet potopom uništiti Zemlju. Mnogi su među njima poricali Božje postojanje, a potop pripisali djelovanju prirode. Drugi su vjerovali u Nadprirodno biće i da je On bio taj koji je uništio pretpotopni svijet, a njihova su se srca, kao i Kajinova, pobunila protiv Njega. Jedan je cilj građenja kule bio da se očuva vlastita sigurnost u slučaju drugog potopa. Dižući građevinu iznad razine koju je dosegao potop, oni su mislili da će biti izvan dohvata opasnosti. I budući da bi tako trebali dospjeti do oblaka, nadali su se da će utvrditi i uzrok potopa. Svrha je cijelog pothvata bila da se vizdigne ponos njenih graditelja i umovi budućih naraštaja odvrate od Boga i da ih se povede u idolopoklonstvo. SPP 54.3

Kad je kula bila djelimično gotova, jedan su njen dio nastanili graditelji, a ostali stanovi, bogato namješteni i ukrašeni, bili svi posvećeni njihovim kipovima. Ljudi su se radovali svom uspjehu, slavili zlatne i srebrne bogove i suprotstavljali se Vladaru neba i zemlje. Međutim, posao koji je tako dobro napredovao iznenada je stao. Anđeli su bili poslani da osujete namjere graditelja. Kula je sezala u visine te je tako radnicima na vrhu bilo nemoguće direktno komunicirati s onima u podnožju. Stoga su na različitim tačkama postavljeni ljudi da primaju poruke i onima ispod sebe prenose zapovijesti o potrebnom materijalu ili ostale upute u vezi s poslom. Dok su vjesnici prenosili poruke jedan drugom, njihov se jezik pomiješao, tako da su tražili gradu koja nije bila potrebna, a često su je slali u suprotnom smjeru. Nastala je zbunjenost i pometnja. Cijeli posao je stao. Nije više bilo sklada i saradnje. Graditelji nisu mogli objasniti čudno međusobno nerazumijevanje, i u svom bijesu i razočaranju oni su se međusobno ukoravali. Njihova saradnja završila je sukobom i prolijevanjem krvi. Munje s neba, kao dokaz Božjeg nezadovoljstva, srušile su gornji dio kule i bacile ga na zemlju. Ljudi su bili prisiljeni da shvate kako postoji Bog koji vlada Nebom. SPP 54.4

Sve do tog trenutka ljudi su govorili istim jezikom, a sada su se oni koji su se međusobno mogli razumjeti udružili u grupe i otišli u jednom ili drugom pravcu. “Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji.” Ovo raseljavanje je bio način da se Zemlja naseli i time ostvari Gospodnji cilj onim istim načinom koji su ljudi koristili da spriječe njegovo ispunjenje. SPP 54.5

Međutim, kakav je to bio gubitak za one koji su se usprotivili Bogu! Njegova namjera je bila da ljudi, kad pođu u različite dijelove Zemlje i osnuju nacije, sa sobom ponesu znanje o Božjoj volji tako da svjetlost istine može nesmanjeno obasjavati i buduće naraštaje. Noa, vjerni propovjednik pravednosti, živio je tri stotine i pedeset godina nakon potopa, Šem pet stotina godina, te su se tako njihovi potomci mogli upoznati s Božjim zahtjevima i poviješću njegova postupanja s njihovim očima. Ali oni nisu bili voljni slušati ove neugodne istine, oni nisu imali želju sačuvati znanje o Bogu, a pometnjom jezika njima je, u velikoj mjeri, onemogućeno da razgovaraju s onima koji su im mogli dati svjetlost. SPP 54.6

Graditelji Babilona su popustili prigovorima protiv Boga. Umjesto da se sa zahvalnošću sjećaju njegove milosti prema Adamu i njegova milostiva saveza s Noom, oni su prigovarali zbog njegove oštrine za istjerivanja prvog para iz Edema i uništenja svijeta potopom. Međutim, dok su oni prigovarali protiv samovoljnog i grvibog Boga, sami su prihvatali vladavinu najsurovijih tirana. Sotona je nastojao da oni preziru žrtvene prinose koji su bili predslika Hristove smrti, i kad je idolopoklonstvo pomračilo ljudske umove, on ih je naveo da krivotvore ove žrtve i na žrtvenike svojim bogovima prinose svojvi vlastitu djecu. Kako su se ljudi odvraćali od Boga, božanska obilježja — pravda, čistoća i ljubav — zamijenjene su tlačenjem, nasiljem i surovošću. SPP 55.1

Babilonci svi bili odlučni da uspostave kraljevstvo nezavisno od Boga. Međutim, među njima je bilo nekih koji su se bojali Boga, i koje su bezbožnici prijetvornošću prevarili i uključili u svoje planove. Zbog ovih vjernih ljudi Bog je odložio svoju kaznu i dao ljudima vremena da otkriju svoj istinski karakter. Dok su se njihovi planovi razvijali, Božji su ih sinovi nastojali odvratiti od njihovih namjera, ali su ljudi bili ujedinjeni u svom izazovu Neba. Da ih se nije zaustavilo, oni bi pokvarili svijet još u povojima. Njihov savez temeljio se na pobuni, a kraljevstvo je bilo namijenjeno samouzvišenju, gdje Bog nije trebao ni vladati niti se slaviti. Da je ovaj savez bio dopušten, moćne bi sile ugušile pravednost, a time i mir, sreću i sigurnost na Zemlji. Umjesto božanskih uredbi, koje su “svete, pravedne i dobre” (Rim 7,12), ljudi su nastojali usvojiti zakone koji ce odgovarati njihovim vlastitim sebičnim i surovim srcima. SPP 55.2

Oni koji su se bojali Gospoda zazivali su ga da posreduje. “Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji.” Iz milosti prema svijetu On je spriječio namjeru graditelja kule i srušio spomenik njihova prkosa. Bog dugo trpi ljudsku pokvarenost, dajući im obilje prilika da se pokaju, ali On bilježi sva njihova oruđa za odbacivanje autoriteta njegovog pravednog i svetog Zakona. S vremena na vrijeme nevidljiva se ruka koja drži vladarsko žezlo pruža da obuzda pokvarenost. Nude se nepogrješivi dokazi da je Stvoritelj svemira, beskonačan u mudrosti, ljubavi i istini, Vrhovni vladar neba i zemlje, te da niko ne može nekažnjeno prkositi njegovoj sili. SPP 55.3

Planovi babilonskih graditelja završili su sramotom i porazom. Vrhunac njihova ponosa je postao spomenik njihove ludosti. Ipak, ljudi su neprekidno išli istim pravcem oslanjajući se na sebe i odbacujući Božji Zakon. To isto načelo je Sotona pokušao provesti na Nebu, isto načelo je rukovodilo Kajinom u prinošenju njegove žrtve. SPP 55.4

I u našem vremenu postoje graditelji kula. Nevjernici grade svoje teorije na temelju navodnih naučnih zaključaka i odbacuju otkrivenja Božje Riječi. Oni si uzimaju slobodu da prosuđuju Božju moralnu vladavinu. Oni preziru njegov Zakon i hvale se dostatnošću ljudskog razuma. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” (Prop 8,11) SPP 55.5

U takozvanom hrišćanskom svijetu mnogi napuštaju jasna učenja Biblije, stvaraju svoj kredo na temelju ljudskih spekulacija i ugodnih priča, i oni upućuju na svoju kulu kao put do Neba. Ljudi se dive rječitosti dok ona uči da prijestupnik neće umrijeti i da se spasenje može primiti bez poslušnosti Božjem Zakonu. Kad bi navodni Hristovi sljedbenici prihvatili Božje mjerilo, ono bi ih ujedinilo, ali podjele i osipanje će postojati sve dok se ljudska mudrost uzdiže iznad njegove Riječi. Postojeća pometnja protivrječnih vjerovanja i sekti prikladno je predstavljena pojmom “Babilon” koje proročanstvo (Otk 14,8; 18,2) primjenjuje na crkve poslednjih dana koje ljube svijet. SPP 55.6

Mnogi nastoje sebi stvoriti Nebo stječući bogatstvo i vlast. Oni se “podsmjehuju i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo” (Ps 73,8) gazeći po ljudskim pravima i obezvređujući božanski autoritet. Možda će ponositi ostati na vlasti za neko vrijeme, i možda uspiju u svemu što poduzmu, ali na kraju oni mogu biti samo razočarani i jadni. SPP 56.1

Blizu je vrijeme Božje istrage. Svevišnji će sići s Neba da vidi što su sinovi čovječji izgradili. Otkriće se njegova suverena vlast, a djela ljudskog ponosa će biti zbačena. “Gospod motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske.” “Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Jahvin dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena.” (Ps 33,13.14.10.11) SPP 56.2