Stvaranje Patrijarsi I Proroci
37. poglavlje — Udarci Po Stijeni
Ovo poglavlje zasniva se na Brojevima 20,1-13.
Iz stijene koju je Mojsije udario prvi put potekla je živa voda koja je osvježila Izraelce u pustinji. Tokom svih lutanja, kad god je bilo potrebno, čudo Božje milosti opskrbljivalo ih je vodom. Međutim, voda nije nastavila teći s Horeba. Kad god su tokom svog putavanja trebali vodu ona je potekla iz stijene u blizini logora. SPP 212.1
Hristos je bio taj koji je silom svoje riječi činio da Izraelu poteče živa voda. “Pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Hristos.” (1 Kor 10,4) On je bio izvor svih tjelesnih kao i duhovnih blagoslova. Hristos, istinska Stijena, bio je s njima tokom svih lutanja. “Nisu žeđali dok ih je kroz pustinju vodio; iz stijene je za njih vodu izbio, rascijepio je pećinu, i potekla je voda.” “Hrid rascijepi, i provri voda, pustinjom poteče kao rijeka.” (Iz 48,21; Ps 105,41) SPP 212.2
Udarena je stijena bila slika Hrista, a s pomoću tog simbola podučavane su najdragocjenije duhovne istine. Kao što je životodavna voda tekla iz stijene, tako iz Hrista koga “Bog bije”, kojeg “za naše grijehe probodoše” (Iz 53,4.5), teče rijeka spasenja izgubljenom ljudskom rodu. Kao što je stijena bila jednom udarena, tako je i Hristos “prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju” (Heb 9,28). Naš Spasitelj nije trebao biti žrtvovan po drugi put, stoga oni koji traže blagoslove njegove milosti trebaju ih tražiti u njegovo ime, izlijevajući želju svog srca u pokajničkoj molitvi. Takva će molitva Gospoda nad vojskama podsjetiti na Isusove rane i tada će poteći svježa životodavna krv, simbol žive vode koja je tekla za Izrael. SPP 212.3
Izraelci su, nakon naseljavanja Hanaana, s velikom demonstracijom radosti proslavljali tečenje vode iz stijene u pustinji. Ovaj praznik je u Hristovo vrijeme bio jedna od najupečatljivijih ceremonija. Ona se održavala na Praznik sjenica, kad se narod iz cijele zemlje okupljao u Jerusalemu. Svakog dana tokom sedam prazničnih dana sveštenici su izlazili s muzikom, a zbor Levita je grabio vodu sa zlatnom posudom iz Siloamskog izvora. Slijedilo ih je mnoštvo molitelja, a svi koji su mogli prići pili su iz njega, dok su radosni glasovi odjekivali: “I s radošću ćete crpsti vodu s izvora spasenja.” (Iz 12,3) Tada se voda koju su sveštenici zagrabili nosila u hram uz zvuk truba i svečano pjevanje: “Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jerusaleme.” (Ps 122,2) Voda se izlijevala na žrtvenik za žrtve paljenice, dok su odjekivale pjesme hvale, a mnoštvo se udružilo u pobjedničkom zboru uz muzičke instrumente i snažne zvuke truba. SPP 212.4
Spasitelj je iskoristio ovu simboličnu službu da usmjeri umove naroda na blagoslove koje im je došao donijeti. “U posljednji dan, glavni dan prazika,” njegov je glas odjekivao hramskim predvorjem: ‘Ako je ko žedan, neka dođe k meni; i neka pije ko vjeruje u me. Kako veli Pismo: Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’” “To”, kaže Ivan, “reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,37-39) Osvježavajuća voda, koja izvire u isušenoj i neplodnoj zemlji, i čini da pustinja cvate, i teče da daruje život onima koji propadaju, znak je božanske milosti koju samo Hristos može dati, i koja kao živa voda čisti, osvježava i jača dušu. Onaj u kojem prebiva Hristos ima nepresušan izvor milosti i snage. Isus u život unosi radost i obasjava put onih koji ga istinski traže. Njegova ljubav, primljena cijelim srcem, izvirat će u dobrim djelima za život vječni. I ne samo da ona donosi blagoslove duši iz koje izvire već će živa rijeka riječi i djela pravednosti teći da osvježi žedne oko njega. SPP 212.5
Hristos je upotrijebio istu sliku u svom razgovoru sa Samarijankom na Jakovljevu izvoru. “A ko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štaviše, voda koju ću mu dati postaće u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Iv 4,14) Hristos ujedinjuje ove dvije predslike. On je stijena i On je živa voda. SPP 213.1
Iste se prekrasne, izražajne slike nalaze u cijeloj Bibliji. Stoljećima prije Hristova dolaska Mojsije je uputio na Njega kao Stijenu Izraelova spasenja (Pnz 32,15); psalmist pjeva o Njemu i kaže: “otkupitelju moj,” “hridina silna, utočište,” “moje sklonište”, “hrid utočišta,” “okrilje srca moga,” “hrid utočišta moga”. U Davidovoj pjesmi njegova je milost prikazana kao svježe, “tihane vode,” “na poljanama zelenim” pored kojih nebeski Pastir vodi svoje stado. I ponovno “potocima svojih slasti ti ih napajaš,” kaže on, “u tebi je izvor životni.” (Ps 19,14; 62,7; 61,2; 71,3; 73,26; 94,22; 23,2; 36,8.9) Mudri čovjek kaže: “Izvor mudrosti je bujica što se razlijeva.” (Izr 18,4) Za Jeremiju Hristos je “Izvor žive vode,” a za Zahariju “otvoriće se izvor... da se operu od grijeha i nečistote.” (Jer 2,13; Zah 13,1) SPP 213.2
Isaija ga opisuje kao “Stijenu vječnu” i “kao sjenu u žednoj pustari” (Isaija 26,4; 32,2). I on bilježi dragocjeno obećanje živopisno prikazujući živu vodu koja je tekla za Izrael: “Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću.” “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke.” “Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci.” Upućen je i poziv: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu.” (Iz 41,17; 44,3; 35,6; 55,1) I na posljednjim stranicama Božje Riječi odzvanja ovaj poziv. Tu je rijeka vode života, bistra kao Hristal, koja istječe iz Božjeg i Jagnjetova prijestola, a milostivi poziv odzvanja vjekovima: “Ko je žedan, neka dođe; ko želi, neka badava uzme vode života.” (Otk 22,17) SPP 213.3
Neposredno prije nego što su Izraelci došli do Kadeša, živa voda koja je toliko godina tekla pored njihovog logora prestala je izvirati. Gospodnja namjera je bila da ponovno iskuša svoj narod. Želio je provjeriti hoće li vjerovati njegovom proviđenju ili oponašati nevjerstvo svojih očeva. Pred njihovim pogledima nalazila su se Hanaanska brda. SPP 213.4
Za nekoliko dana marširanja dospjeli bi do granica obećane zemlje. Oni su bili nedaleko od Edoma koji je pripadao Isavovim potomcima i kroz koji je vodio put do obećane zemlje. Mojsije je primio uputu: “Okrenite se prema sjeveru! I narodu naloži ovako: Sad ćete proći preko područja svoje braće, potomaka Isavovih, koji žive u Seiru. Oni se vas boje... Hranu od njih kupujte za novac da imate što jesti; i vodu za piće kupujte od njih za novac.’” (Pnz 2,3-6) Ove upute su trebale biti dovoljne da objasne zašto im je uskraćen dotok vode, jer su na putu za Hanaan upravo trebali proći kroz bogatu zemlju, dobro opskrbljenu vodom. Bog im je obećao nesmetan prolaz kroz Edom, priliku da kupe hranu i dovoljno vode za potrebe naroda. Prestanak čudesnog izviranja vode stoga je trebao biti razlog za radost, znak da je lutanje u pustinji okončano. Da nisu bili zaslijepljeni svojim nevjerovanjem, oni bi to razumjeli. Ali ono što je trebalo biti dokaz ispunjenja Božjeg obećanja postalo je razlog za sumnju i gunđanje. Činilo se kako je narod izgubio nadu da će im Bog dati Hanaan te su žalili za blagoslovima pustinje. SPP 213.5
Prije no što im je Bog dopustio da udu u Hanaan morali su pokazati da vjeruju u njegovo obećanje. Voda je prestala teći prije no što su dospjeli u Edom. Imali su priliku da zakratko hodaju vjerom umjesto gledanjem. Ali prva je kušnja stvorila isti nemirni, nezahvalni duh koji su pokazali njihovi oci. Čim se u logoru začuo povik za vodom, oni su zaboravili ruku koja je tolike godine zadovoljavala njihove potrebe, i umjesto da se okrenu Bogu za pomoć, oni su mrmljali protiv Njega i u očaju uzvikivali: “Da smo bar izginuli kad su nam i braća poginula pred Jahvom!” (Br 20,1-13) Oni su zapravo poželjeli da su se našli među onima koji su bili uništeni u Korahovoj buni. SPP 213.6
Njihovi su povici bili upućeni protiv Mojsija i Arona: “Zašto ste doveli Jahvinu zajednicu u ovu pustinju da ovdje pomremo i mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete u ovo nesretno mjesto; mjesto u kojem nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni mogranja? Nema ni vode da pijemo.” SPP 214.1
Vođe su otišle do vrata Šatora i pale ničice. “Tada im se pokaza slava Jahvina,” i Mojsiju je bilo naređeno: “Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.” SPP 214.2
Dva su brata pošla ispred mnoštva. Mojsije je u ruci nosio Božji štap. Oni su bili ostarjeli ljudi. Dugo su se nosili s pobunama i tvrdoglavošću Izraela, ali sada je na kraju svega i Mojsija izdalo strpljenje: “Čujte, buntovnici!” povikao je, “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” i umjesto da progovori stijeni, kao što mu je Bog zapovjedio, on ju je dvaput udario štapom. SPP 214.3
Voda je potekla u obilju da zadovolji narod. Ali učinjena je velika pogreška. Mojsije je progovorio iz ljutnje, njegove riječi su bile izraz ljudske strasti, a ne svetog gnjeva jer je obeščašćeno Božje ime. ‘Čujte, buntovnici!” rekao je. Optužba je bila istinita, ali čak se ni istina ne treba izgovoriti nestrpljivo i u ljutnji. Kad je Bog naredio Mojsiju da optuži Izrael za pobunu, te su ga riječi boljele i teško ih je podnosio, no ipak ga je Bog podržao dok je iznosio poruku. Ali kad je on na sebe preuzeo da ih optuži, on je ožalostio Duh Svetoga, a narodu nanio bol. Nedostatak strpljenja i samokontrole bio je očit. Tako je narod dobio priliku da dovede u pitanje je li uistinu Bog vodio njegove prošle odluke te da tako opravda i svoje grijehe. Mojsije je, kao i oni, uvrijedio Boga. Od početka su govorili da njegovo ponašanje zaslužuje kritiku i provjeru. Sada su našli izgovor koji su željeli za odbacivanje svih ukora koje im je Bog uputio preko svog sluge. SPP 214.4
Mojsije je pokazao nepovjerenje u Gospoda. Hoćemo li vam... izvesti vodu?” pitao je, kao da Gospod neće učiniti ono što je obećao. “Budući da se niste pouzdavali u me”, rekao je Gospod dvojici braće, “i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih.” U trenutku kad je voda prestala teći njihova je vjera u ispunjenje Božjeg obećanja bila uzdrmana gunđanjem i bunom naroda. Prvi naraštaj je bio osuđen na propast u pustinji zbog svoje nevjere, a ipak se isti duh pojavio u njihovoj djeci. Hoće li i oni propustiti da prime obećanje? Iscrpljeni i obeshrabreni Mojsije i Aron nisu uložili napore da zaustave bujicu narodnih osjećaja. Da su pokazali nepokolebljivu vjeru u Boga, možda su mogli pred narodom iznijeti problem u takvom svjetlu da ih ono osposobi za pobjedu u kušnji. Brzom i odlučnom primjenom svog sudačkog autoriteta oni su mogli utišati gunđanje. Njihova je dužnost bila uložiti sve svoje napore da poboljšaju situaciju prije no što su pitali Boga da obavi svoje djelo za njih. Koliko se zla moglo spriječiti da je gunđanje u Kadešu na vrijeme bilo spriječeno! SPP 214.5
Mojsije je svojim prenagljenim činom oduzeo silu pouke kojom je Bog namjeravao poučiti narod. Stijena, simbol Hrista, udarena je jednom, kao što je Hristos jednom prinesen. Drugi put je trebalo samo progovoriti Stijeni, kao što mi samo trebamo zatražiti blagoslov u Isusovo ime. Udaranjem stijene po drugi put uništen je značaj ove prekrasne predodžbe Hrista. SPP 214.6
Štaviše, Mojsije i Aron su prisvojili silu koja pripada samo Bogu. Nužnost božanskog posredovanja učinila je ovaj događaj posebno svečanim, a izraelske su vode trebale postupiti tako da narodu usade poštovanje prema Bogu i osnaže njihovu vjeru u njegovu silu i dobrotu. Kad su ljutito povikali: “Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu?” oni su se stavili na mjesto Boga, kao da je sila bila u njima, ljudima koji su imali ljudske slabosti i strasti. Iscrpljeni neprekidnim gunđanjem i bunama naroda Mojsije je izgubio iz vida Svemoćnog Pomoćnika, i bez božanske pomoći on je prikazom svoje ljudske slabosti ukaljao zapis o svom životu. Na samom je kraju pobijeđen čovjek koji je mogao ostati čist, čvrst i nesebičan sve do kraja svog djela. Bog je bio obeščašćen pred cijelom izraelskom zajednicom onda kad ga je trebalo uzvisiti i uzveličati. SPP 215.1
Bog tom prilikom nije izrekao presudu nad onima čije je nepromišljeno ponašanje izazvalo Mojsija i Arona. Sav je ukor bio upućen vođama. Boga nisu poštovali oni koji su stajali kao njegovi predstavnici. Mojsije i Aron su se osjećali uvrijeđenima gubeći iz vida da je narod mrmljao protiv Boga, a ne protiv njih. Oni su pogriješili osvrćući se na sebe, na svoje vlastite osjećaje i tako propustili prikazati narodu veličinu njihovog grijeha pred Bogom. SPP 215.2
Kazna koju je Bog odmah izrekao bila je gorka i duboko ponižavajuća. “Potom će Jahve Mojsiju i Aronu: ‘Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.’” Morali su umrijeti s buntovnim Izraelom prije no što prijeđu Jordan. Da su Mojsije i Aron imali visoko mišljenje o sebi ili popuštali strastima usprkos božanskom upozorenju i ukoru, njihova bi krivica bila daleko veća. Ali njih se nije moglo optužiti za samovoljan i planiran grijeh, oni su popustili pred iznenadnom kušnjom i odmah se iz srca pokajali. Gospod je prihvatio njihovo pokajanje premda zbog štete koju je njihov grijeh mogao nanijeti narodu On nije mogao povući kaznu za grijeh. SPP 215.3
Mojsije nije skrivao svoju presudu, već je rekao narodu da ih on stoga što je propustio Bogu pripisati slavu neće moći uvesti u obećanu zemlju. Zapovjedio im je da pamte oštru kaznu koju je primio i onda razmisle kako Bog mora gledati na njihovo gunđanje kad na jednog čovjeka svaljuje kazne koje su oni svojim grijehom navukli na sebe. Rekao im je kako je preklinjao Boga da ukloni kaznu, ali je bio odbijen: “Ali je Jahve, zbog vas, bio na me ljut, pa me nije uslišao.” (Pnz 3,26) SPP 215.4
Prilikom svake kušnje ili teškoća Izraelci su bili spremni optužiti Mojsija što ih je izveo iz Egipta, kao da Bog nije u tome sudjelovao. Tokom njihovog putovanja, dok su prigovarali zbog teškoća na putovanju i gunđali protiv svojih vođa, Mojsije im je rekao da je Jahve taj koji ih izvodi iz Egipta. Ali njegove nagle riječi pred stijenom: “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” bile su priznanje njihove optužbe, i kao takve utvrdile bi ih u njihovoj nevjeri i opravdale njihovo gunđanje. Gospod je iz njihovih umova želio zauvijek izbrisati ovaj dojam zabranjujući Mojsiju da ude u obećanu zemlju. To je bio nepogrešivi dokaz da njihov vođa nije bio Mojsije, već moćni Anđeo o kome je Gospod rekao: “Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj!... ta moje je ime u njemu.” (Izl 23,20.21) SPP 215.5
“Ali je Jahve, zbog vas, bio na me ljut,” rekao je Mojsije. Izraelci su pogled upirali na Mojsija i zbog njegovog grijeha zamjerali Bogu što ga je izabrao kao vodu svog naroda. Cijela je zajednica znala za prijestup i da se preko njega olako prešlo, ostao bi dojam da se nevjerstvo i nestrpljenje u teškim okolnostima može opravdati kod onih koji su na odgovornim položajima. Ali kad je obznanjeno da zbog jednog grijeha Mojsije i Aron neće ući u Hanaan, narod je znao da Bog ne gleda ko je ko te da će zasigurno kazniti prijestupnika. SPP 215.6
Istorija Izraela je trebala biti zapisana za pouku i upozorenje budućim naraštajima. Ljudi u budućim vremenima morali su u nebeskom Bogu gledati nepristranog vodu koji nikada ne opravdava grijeh. Međutim, malo njih shvata stvarnu strahotu grijeha. Ljudi si laskaju da je Bog previše dobar da kazni grješnike. Ali u svjetlu biblijske istorije očito je da Božja dobrota i ljubav traže da se prema grijehu postupa kao zlu pogubnom za mir i sreću svemira. SPP 216.1
Čak ni Mojsijevo poštenje i vjernost nisu mogli ukloniti kaznu za grijeh. Bog je opostio narodu veće prijestupe, ali nije mogao jednako postupati prema grijehu vođa kao i onih koji su bili vodeni. Bog je uzvisio Mojsija više nego bilo kojeg drugog čovjeka na zemlji. On mu je otkrio svoju slavu i kroz njega Izraelu prenosio svoje zakone. Činjenica da je Mojsije primio veliko svjetlo i znanje učinilo je njegov grijeh težim. Vjernost u prošlosti ne može iskupiti jedan pogrešan čin. Što je veća svjetlost i prednosti koje čovjek prima, veća je odgovornost, teži je njegov prijestup, a kazna oštrija. SPP 216.2
Mojsije nije u očima ljudi učinio veliki grijeh. Njegov grijeh bio je svakodnevna pojava. Psalmist kaže da “nesmotrenu riječ izusti.” (Ps 106,33) Prema ljudskom prosuđivanju to se može činiti neznatnim, ali ako je Bog tako oštro postupio prema grijehu svog najvjernijeg i najpoštovanijeg sluge, On ga neće opravdati ni u drugima. Bogu nije drag duh samouzvišenja i sklonost osudivanja braće. Oni koji popuštaju ovom zlu bacaju sjenu sumnje na Božje djelo, a skepticima pružaju izgovor za njihovu nevjeru. Što je nečiji položaj važniji, a uticaj veći, veća je potreba da on gaji strpljenje i poniznost. SPP 216.3
Ako se Božja djeca, a posebno oni koji zauzimaju odgovorne položaje, mogu navesti da sebi pripisuju slavu koja pripada Bogu, Sotona likuje. On je odnio pobjedu. Upravo tako je on pao. Stoga je on najuspješniji u kušnjama koje druge navode na propast. Bog nam je u svojoj Riječi dao toliko pouka koje nas uče o opasnostima samouzvišenja da bismo se čuvali njegovih zamki. Nema prirodnih poriva, niti umnih sposobnosti i sklonosti srca koje svakog trenutka ne trebaju biti pod nadzorom Božjeg Duha. Nema blagoslova koji Bog daje čovjeku ni iskušenja koja dopušta da doživi koje Sotona ne može ili neće iskorisiti da kuša, muči ili uništi dušu, ako mu pružimo priliku. Stoga bez obzira na veličinu duhovne svjetlosti, bez obzira kolika je božanska naklonost koju uživamo, mi uvijek trebamo ponizno hodati pred Bogom, moleći u vjeri da Bog usmjeri svaku misao i nadzire sve naše porive. SPP 216.4
Svi pobožni imaju najsvetiju obavezu da čuvaju svoj duh i kontroliraju sami sebe i u najvećim iskušenjima. Teret koji je Mojsije nosio bio je vrlo velik. Malo će ljudi ikada biti tako oštro iskušani kao što je on bio, a ipak se nije moglo dopustiti da to bude izgovor za grijeh. Bog se pobrinuo za svoj narod i ako se oslanja na njegovu silu, on nikada neće postati žrtva okolnosti. Najsnažnija iskušenja ne mogu biti izgovor za grijeh. Bez obzira kako je velik pritisak iskušenja na dušu, prijestup je uvijek naš vlastiti čin. Ni zemlja ni pakao nemaju vlast prisiliti nikoga da čini zlo. Sotona napada naše slabe tačke, ali mi ne moramo biti pobijeđeni. Bez obzira na to kako su oštri ili neočekivani napadi, Bog je osigurao pomoć i njegovom silom mi možemo pobijediti. SPP 216.5