Stvaranje Patrijarsi I Proroci

36. poglavlje — U Pustinji

Izraelska djeca su gotovo četrdeset godina ostala skrivena u pustinjskoj zabiti. “Vrijeme što smo išli”, kaže Mojsije, “od Kadeš Barnee pa dok smo prešli preko potoka Zereda, iznosilo je trideset i osam godina — sve dok nije izumro iz logora sav onaj naraštaj ljudi sposobnih za borbu, kako im se Jahve i zakleo. I zbilja! ruka Jahvina bila je protiv njih: istrebljivala ih je ispred logora dok ih nije nestalo.” (Pnz 2,14.15) SPP 209.1

Tokom tih godina narod je neprekidno podsjećan da se nalazi pod božanskim ukorom. Oni su pobunom kod Kadeša odbacili Boga, i On je za neko vrijeme odbacio njih. Budući da su se pokazali nevjerni njegovom Savezu, oni nisu mogli primiti znak Saveza, obred obrezanja. Njihova želja da se vrate u zemlju svog ropstva pokazala je da nisu dostojni slobode, a pashalni obred, uspostavljen kao spomenik na izbavljenje iz ropstva, nisu održavali. SPP 209.2

Ipak, nastavak službe u Šatoru svjedočio je da Bog nije u cijelosti odbacio svoj narod. Njegovo proviđenje je i dalje ispunjavalo njihove potrebe. “Ta Jahve te, Bog tvoj, blagoslovio u svim djelima tvojih ruku,” rekao je Mojsije osvrćući se na istoriju njihova lutanja. “On je bdio nad tvojim putovanjem onom velikom pustinjom; ovih četrdeset godina Jahve, Bog tvoj, bijaše s tobom, i ništa ti nije nedostajalo.” Levitska himna, koju je zapisao Nehemija, živo prikazuje Božju brigu za Izrael, čak i u godinama kad su bili odbačeni i prognani: “A ti u beskrajnom milosrđu nisi ih napuštao u pustinji: stup se od oblaka nije pred njima skrivao, danju ih je putem vodio, a stup je platneni noću pred njima svijetlio putem kojim su hodili. Dao si im svoga Duha dobrog da ih naučiš mudrosti, mane svoje nisi uskratio njihovim ustima, i u žeđi si im vode pružio. Četrdeset godina krijepio si ih u pustinji: niti im se odijelo deralo, niti su im noge oticale.” (Neh 9,19-21) SPP 209.3

Lutanje u pustinji nije bilo određeno samo kao kazna za pobunjenike i nezadovoljnike, već je trebalo služiti kao disciplina za naraštaje koji su rasli i pripremiti ih za ulazak u obećanu zemlju. Mojsije im je rekao: “Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga.” .“.. da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijesti njegove ili nećeš. Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o hljebu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.” (Pnz 8,5.2.3) SPP 209.4

“U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga.” “Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sam spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sam ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine.” (Pnz 32,10; Iz 63,9) Ipak, jedini zapisi o njihovom životu u pustinji primjeri su njihove pobune protiv Gospoda. Korahova pobuna je prouzročila propast četrnaest hiljada Izraelaca. Bilo je izolovanih slučajeva koji su pokazivali isti duh prezira prema božanskom autoritetu. SPP 209.5

Jednom prilikom sin jedne Izraelke i Egipćanina, jedan od svjetine koja je s Izraelom pošla iz Egipta, napustio je svoju grupu u logoru, ušao u izraelski dio i zatražio pravo da tamo podigne svoj šator. To mu je zabranjivao božanski zakon, jer su egipatski potomci bili isključeni iz zajednice do trećeg naraštaja. Izbio je sukob između njega i jednog Izraelca, pitanje je izneseno pred suce i donesena je presuda protiv prijestupnika. SPP 209.6

Bijesan zbog ovakve odluke, on je prokleo suca i u napadu bijesa hulio na Božje ime. Odmah je izveden pred Mojsija. Postojala je zapovijest: “Ko prokune svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću” (Izl 21,17), ali nije bilo upute za donošenje presude u ovakvom slučaju. Zločin je bio tako strašan da se osjetila potreba za posebnom uputom od Boga. Čovjek je zadržan u zatvoru dok se ne utvrdi Božja volja. Sam je Bog donio presudu. Hulnik je prema božanskoj naredbi izveden izvan logora i kamenovan. Oni koji su bili svjedoci grijeha stavili su svoje ruke na njegovu glavu i tako svečano posvjedočili u istinitost optužbe protiv njega. Onda su oni prvi bacili kamen, a narod koji je stajao pored njih pridružio se izvršenju presude. SPP 210.1

Nakon toga je slijedilo čitanje zakona u vezi sa sličnim prijestupima: “Ko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; ko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne — nek ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti.” (Lev 24,15.16) SPP 210.2

Postoje oni koji će dovesti u pitanje Božju ljubav i pravdu zbog izvršenja tako oštre kazne za riječi izgovorene u izljevu bijesa. I ljubav i pravda zahtijevaju da se pokaže kako su riječi podstaknute zlonamjernošću protiv Boga veliki grijeh. Kazna nad prvim prijestupnikom bila je opomena drugima, da se Božje ime mora poštovati. Ali ako bi se dopustilo da grijeh ovog čovjeka prođe nekažnjeno, drugi bi bili demoralizirani, a kao posljedica morali bi se žrtvovati životi mnogih ljudi. SPP 210.3

Svjetina koja je s Izraelcima izašla iz Egipta bila je izvor neprestanih kušnji i nevolja. Tvrdili su da su odbacili idolopoklonstvo i da obožavaju istinitog Boga, ali njihov rani odgoj i obrazovanje oblikovali su njihov karakter i navike, i oni su manje ili više bili iskvareni idolopoklonstvom i nepoštovanjem prema Bogu. Najčešće su oni bili ti koji su poticali svađe, prvi su prigovarali te su logor zarazili svojim idolopokloničkim običajima i prigovorima protiv Boga. SPP 210.4

Uskoro nakon povratka u pustinju došlo je do prekršaja subote pod okolnostima koje su ga činile naročito grješnim. Gospodnje obavještenje da će razbaštiniti Izrael podstakla je duh pobune. Jedan čovjek, bijesan što je lišen Hanaana, odlučan da pokaže prkos protiv Božjeg Zakona, usudio se otvoreno prestupiti četvrtu zapovijest tako što je subotom sakupljao drva. Tokom boravka u pustinji paljenje vatre u pustinji je bilo strogo zabranjeno. Zabrana nije trebala vrijediti u Hanaanu, gdje je oštra klima često zahtijevala loženje vatre, ali u pustinji, vatra nije bila potrebna za grijanje. Čin ovog čovjeka je bio svojevoljno i smišljeno kršenje četvrte zapovijesti, grijeh, ne iz nepromišljenosti ili neznanja, već drskosti. SPP 210.5

On je bio uhvaćen na djelu i doveden pred Mojsija. Već je ranije rečeno da kršenje subote treba kazniti smrću, ali još nije bio otkriven način izvršenja presude. Mojsije je slučaj iznio pred Gospoda i primio je uputu: “Toga čovjeka treba pogubiti!... Neka ga kamenjem zaspe izvan logora sva zajednica.” (Br 15,35) Grijesi hule i svojevoljnog kršenja subote trebali su biti jednako kažnjeni, jer na jednak način izražavaju prezir prema Božjem autoritetu. SPP 210.6

U današnje vrijeme ima mnogo onih koji odbacuju subotu stvaranja kao jevrejsku instituciju i kažu da ako je treba držati, onda se mora izvršavati i smrtna kazna za njeno kršenje, ali mi vidimo da je hula jednako kažnjavana kao kršenje subote. Hoćemo li onda zaključiti da treću zapovijest treba takođe zapostaviti jer je primjenjiva samo na Jevreje? Dokaz koji se temelji na smrtnoj kazni odnosi se na treću i petu, i svih deset zapovijesti, jednako kao i na četvrtu. Premda Bog danas ne kažnjava prekršaj svog Zakona trenutnim kaznama, njegova riječ kaže da je plata za grijeh smrt i da će se na konačnom sudu vidjeti da je smrt udio svih onih koji krše njegove svete zapovijesti. SPP 210.7

Čudo padanja mane svakog je dana tokom svih četrdeset godina u pustinji podsjećalo narod na svetu obavezu prema suboti. Ipak, ni to ih nije navelo na pokajanje. Premda se nisu usudili otvoreno i drsko griješiti nakon tako očite kazne, četvrta se zapovijest držala vrlo nemarno. Bog govori preko svog proroka: “Subote moje skvrnjahu.” (Ez 20,13-24) I ovo je navedeno kao jedan od razloga za isključivanje prvog naraštaja iz obećane zemlje. Ali njihova djeca nisu naučila pouku. Oni su toliko zanemarili subotu tokom četrdesetogodišnjeg lutanja da je, premda ih nije spriječio da udu u Hanaan, Bog rekao da će biti rasuti među neznabošcima nakon naseljavanja obećane zemlje. SPP 211.1

Nakon Kadeša izraelska su djeca napustila pustinju i budući da je razdoblje boravka u pustinji završilo, došla je “sva zajednica, u pustinju Sin, u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu.” (Br 20,1) SPP 211.2

Ovdje je umrla i pokopana Mirjam. Od prizora radosti na obalama Crvenog mora, kad je Izrael išao naprijed i s pjesmom i igranjem proslavljao Jahvinu pobjedu, do pustinjskog groba kojim je okončano životno lutanje, takva je bila sudbina miliona koji su s velikom nadom izašli iz Egipta. Grijeh je s njihovih usana otrgnuo čašu blagoslova. Hoće li sljedeći naraštaj naučiti pouku? SPP 211.3

“Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela Njegova... Kad ih ubijaše, tražiše ga, i opet pitahu za Boga; spominjanu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.” (Ps 78,32-35) Ipak, nisu se obratili Bogu s iskrenim namjerama. Premda su tražili pomoć od Onoga koji ih je jedini mogao izbaviti kad su ih tlačili njihovi neprijatelji, “njihovo srce s njime ne bijaše, nit bijahu vjerni Savezu njegovu. A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao... Spominjao se da su put i dah koji odlazi i ne vraća se više.” (Ps 78,37-39) SPP 211.4