Isusov život

11/60

Poglavlje 11—Andrija i Filip nalaze Mesiju

Ivan Krstitelj je propovijedao i krštavao s onu stranu Jordana, nedaleko od mjesta, gde je Bog zaustavio rijeku, da bi omogućio prelaz Izraelcima. Nedaleko od tog mjesta nalazila se tvrđava Jerihon, koju je poru- šila nebeska sila. Uspomena na te događaje izazivala je živo interesovanje za vijest Krstitelja. Ne će li onaj, koji je učinio tako divne stvari u prošlosti, otkriti opet svoju silu da izbavi Izraela? Ova misao uzbuđivala je srca mnoštva, koje se iz dana u dan skupljalo na obalama Jordana. IZ 39.5

Propovijedi Ivana Krstitelja imale su toliki utjecaj na narod, da su privukle pažnju vjerskih poglavara. Ivan nije tražio od Sinedriona odobrenje za svoj rad; on je jednako korio vođe i narod, farizeje i sadukeje. Ipak narod ga je sa oduševljenjem slijedio. Ljudi su se sve više i više interesovali za njegovo djelo. Iako se on nije obraćao Sinedrionu, ovaj ga je ipak smatrao kao javnog učitelja, koji je njemu odgovoran. IZ 40.1

Sinedrion je bio sastavljen od izabranih članova iz redova svećenika između narodnih starješina i učitelja. Poglavar svećenički bio je predsjednik Sinedriona. Svi članovi Sinedriona trebalo je da budu ljudi zrelih godina. Trebalo je da poznaju ne samo religiju i historiju jevrejskog naroda, nego i opću kulturu. Bilo je potrebno da budu bez fizičke mane, oženjeni, ljudi s djecom, da bi ih smatrali mudrijima. Sastajali su se u jednoj dvorani, koja se nalazila uz hram. U doba jevrejske nezavisnosti, Sinedrion je bio vrhovni narodni sud, koji je uživao građanski i crkveni autoritet. Iako je sada bio potčinjen rimskim namjesnicima, on je još uvjek vršio veliki vjerski utjecaj na građanskom i vjerskem području. IZ 40.2

Sinedrion nije mogao odlagati da se ne zainteresira za rad Ivana Neki su se sjećali otkrivenja datog Zahariji u hramu i očevog proročanstva, koje je označavalo njegovog sina kao preteču Mesije. Ali, to se izgubilo iz vida za vrijeme buna i promjena, koje su ce dešavale u toku posljednjih trideset godina. Te uspomene je oživljavalo uznemirenje, koje je izazvao rad Ivana Krstitelja. IZ 40.3

Već dugo vrijeme nije Izrael imao proroka; već dugo nisu bili svjedoci reforme slične ovoj, kojoj su sada prisustvovali. Poziv na priznavanje grijeha bio im je nov i izazvao je uzbuđenje. Mnoge vođe su odbijale da slušaju Ivanove savjete i ukore, bojeći se da ne bi bili primorani da otkriju tajne svoga života. Ivan je na jedan određen način objavljivao dolazak Mesije. Dobro je bilo poznato da je Danijelovih sedamdeset proročkih sedmica, koje se završavaju dolaskom Mesije, gotovo isteklo; osjećalo se nestrpljenje, da se što prije uđe u eru nacionalne slave, koju su svi očekivali. Narodno oduševljenje je primoravalo Sinedrion, da se odluči da odobri ili odbaci Ivanovo djelo. Utjecaj Sinedriona se u narodu smanjivao. Sada se radilo o tome, kako da on sačuva svoj ugled. Da bi došli do zaključka, poslali su na Jordan jedno izaslanstvo sastavljeno od svećenika levita, da razgovaraju sa novim učiteljem.1 IZ 40.4

Veliko mnoštvo naroda je slušalo Ivanove riječi u času, kad su mu se približili izaslanici. Oholi rabini došli su kao vlast, koja je trebalo da ostavi utisak na narod i potakne proroka na pokornost. Mnoštvo, pokrenuto poštovanjem, da ne kažemo strahom, izmaklo je da im načini prolaz. Ovi veliki ljudi, bogato odjeveni, ponosni na svoj položaj i na svoju vlast, stajali su pred prorokom pustinje. IZ 40.5

“Tko si ti”? zapitali su ga oni. IZ 41.1

Pogađajući njihovu misao, Ivan im je odgovorio: Ja nisam Krist! IZ 41.2

“Tko, si dakle? Jesi li Ilija?” IZ 41.3

— Nisam. IZ 41.4

“Jesi li prorok?” IZ 41.5

— Nisam. IZ 41.6

“Reci nam, dakle, tko si ti, da bismo mogli odgovoriti onima, koji nas poslaše k tebi. Šta kažeš o sebi?” IZ 41.7

— Ja sam glas onoga, koji viče u pustinji: poravnite put Gospodnji, kao što je kazao prorok Izaija, IZ 41.8

Ivan je ukazivao na veličanstveno proročanstvo proroka Izaije: “Tješite, tješite narod moj, govori Bog vaš. Govorite Jeruzalemu ljubazno i javljajte mu, da se navršio rok njegov, da mu se bezakonje oprostilo... Glas jedan viče: pripremite put u pustinji, put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se sagnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mesta neka budu ravna. Tada će se javiti slava, Gospodnja, i svako će tijelo vidjeti, jer usta Gospodnja rekoše”.2 IZ 41.9

Nekada, kad bi neki car putovao kroz zabačene krajeve, slali su ljude ispred carskih kola, da poravnaju neravan put i zatrpaju jame, da bi car mogao proputovati sigurno i bez smetnje. Ovaj običaj je poslužio proroku kao slika da prikaže evanđeosko djelo. “Sve će se doline povisiti i sva će se brda i brežuljci sniziti”. Kad Duh Božji dirne dušu svojom oživljujućom silom, ljudska oholost se snizuje. Poniznost i ljubav puna požrtvovanja, što ljudi obično tako malo cijene, tada se podižu i dobijaju svoju punu vrijednost. To je djelo evanđelja, a Ivanova vijest bila je jedan njegov dio. IZ 41.10

Izaslanici iz Jeruzalema zapitali su Ivana: “Zašto onda krštavaš”? Oni su očekivali njegov odgovor. Iznenada, dok je njegov pogled prelazio preko mnoštva, njegovo je oko zaplamtjelo, njegovo je lice zasjalo, cijelo se njegovo biće potreslo od jakog uzbuđenja. Pruživši ruku, povikao je: “Ja vas krštavam vodom; ali među vama stoji jedan, koga ne poznajete. To je onaj, koji dolazi iza mene, kome ja nisam dostojan da razdriješim remenje na obući njegovoj”. IZ 41.11

Ovu jasnu i nesumnjivu poruku trebalo je da odnesu Sinedrionu. Ivanove riječi mogle su da se odnose samo na onoga, koji je već odavno bioobećan. Mesija je bio među njima! Svećenici i starješine pogledali su oko- sebe začuđeno, nadajući se da će prepoznati onoga, o komo je Ivan govorio. Ali ga nisu mogli otkriti u mnoštvu. IZ 41.12

Idućeg dana Ivan je vidio, kako Isus dolazi k njemu. Svjetlost nebeske slave obasjala je proroka, i on, pruživši ruku, progovorio je: “Evo Jagnje Božje, koje uze grijehe svijeta. To je onaj o kome govorah: Za mnom dolazi onaj, koji bješe prije mene... I ja ga ne znadoh; nego da se javi Izraelu, zato ja dođoh da krstim vodom... I ja vidjeh Duha, gdje silazi s neba kao golub i stade na njemu. I ja ga ne znadoh; nego onaj, koji me posla da krstim vodom, on mi reče: na koga vidiš da silazi Duh i stoji na njemu, to je onaj, koji će krstiti Duhom Svetim. I ja vidjeh i zasvjedočih da je ovaj Sin Božji”. IZ 42.1

Zar je to Krist? Narod je gledao sa strahom i čuđenjem onoga, koga je Ivan malo prije nazvao Sinom Božjim. Ivanove su riječi učinile dubok utisak. On je govorio u ime Boga. Ljudi su ga iz dana u dan slušali kako ih kori za grijehe i sve su više dolazili do uvjerenja, da je on Božji poslanik. Ali tko je taj, koga Ivan proglašava većim od sebe? Ništa u njegovoj spoljašnosti nije otkrivalo njegov položaj. On je izgledao kao običan čovjek, obučen kao i oni u skromno odijelo siromaha. IZ 42.2

Posmatrajući ga izbliza, narod je vidio lice, na kome se odražavalo božansko saučešće, združeno s nebeskom silom. Njegov pogled i njegove crte lica su izražavale poniznost i neizrecivu ljubav. Osjećalo se kao da ga okružuje duhovna atmosfera. Ljubazan, skroman u svom ponašanju, on je ipak ostavljao utisak, da u sebi ima silu, koja se nije mogla sasvim sakriti. Da li je to zaista onaj, koga je Izrael tako dugo očekivao? IZ 42.3

Slijedećeg dana, kad su dva učenika stajala pored Ivana, ovaj je opet prepoznao Isusa u mnoštvu. Opet je svjetlost Nevidljivoga obasjala lice proroka, koji je uzviknuo: “Evo Jagnje Božje”! Ove riječi, iako ih nisu potpuno razumjeli, potresle su njihova srca. Šta znači ime, koje je Ivan njemu dao? Šta znači izraz: Jagnje Božje? Ivan to sam nije objasnio. IZ 42.4

Ostavivši Ivana, oni su pošli da traže Isusa. Jedan od njih bio je Andrija, Simonov brat; drugi je bio evanđelist Ivan. Oni su postali prvi Kristovi učenici. Gonjeni jednom neodoljivom silom, pošli su za Isusom, željni da s njim govore, iako bojažljivi i tihi, kao da su utonuli u razmišljanje: da li je to zaista Mesija? IZ 42.5

Isus je znao da idu za njim učenici. Oni su bili prvi plodovi njegove službe, i kolika je bila radost u srcu božanskog Učitelja, videći da ove duše odgovaraju na poziv njegove milosti. Okrenuvši se on ih zapita: “Koga tražite”? Tako im je dao priliku, da se vrate, ili da izraze svoju želju. IZ 42.6

U tom času oni su imali samo jedan cilj. Jedna briga ispunjavala je njihove misli. Oni su ga zapitali: “Učitelju, gdje stanuješ”? Kratko viđenje nije im maglo pružiti ono, što su željeli. Oni su željeli da budu nasamo sa Isusom, da sjede kod njegovih nogu i da slušaju njegove riječi. IZ 42.7

“On im reče: dođite i vidite. Oni dakle pođoše i vidješe gdje je stanovao, i ostadoše kod njega taj dan”. IZ 43.1

Da su Ivan i Andrija imali duh nevjerstva kao svećenici i starješine, oni ne bi kao učenici sjeli kraj Isusovih nogu. Oni bi mu se približili kao kritičari, da sude njegovim riječima. Mnogi na taj način zatvaraju vrata najdragocjenijim prilikama. Ovi prvi učenici odgovorili su na poziv Duha Svetoga, koji im je bio upućen preko propovijedi Ivana Krstitelja. Sada su oni poznali poziv nebeskog Učitelja. Isusove riječi djelovale su sa puno svježine, istine i ljepote. Božanska svjetlost obasjavala im je smisao nauke iz knjiga Staroga zavjeta. Mnogostrani pojmovi istine bili su im iznijeti u novoj svjetlosti. IZ 43.2

Poniznost, vjera i ljubav osposobljavaju čovjeka da primi veliku nebesku mudrost. Vjera, koja kroz ljubav radi, jeste ključ znanja, i tko ljubi “poznaje Boga”.3 IZ 43.3

Učenik Ivan je bio čovjek veoma prijatan, vatren, ali ipak ozbiljan. On je počeo zapažati Kristovu slavu, ne spoljašnju slavu i svjetsku moć, kako su drugi očekivali, nego “slavu kao jedinorodnoga od Oca, punu milosti i istine”.4 On se bio sav odao posmatranju ove uzvišene istine. IZ 43.4

Andrija, želeći drugome da saopći radost, koja je ispunjavala njegovo srce, pošao je da traži svoga brata Simona. Našavši ga, uzviknuo je: “Našli smo Mesiju!” Simon nije čekao drugi poziv. On je takođe slušao propovijed Ivana Krstitelja, i sad je požurio Spasitelju. Kristove oči počivale su na njemu, čitajući njegov karakter i historiju njegovog života. Njegovu naglu narav, njegovo toplo srce, njegovo častoljubije, njegovo samopouzdanje, njegov pad i njegovo pokajanje, njegov rad i njegovu mučeničku smrt — sve je to Spasitelj čitao; i on je rekao: “Ti si Simon, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, tj. kamen”. IZ 43.5

“Sutradan, želeći Isus da pođe u Galileju, srete Filipa i reče mu: Pođi za mnom!” Filip je poslušao zapovijest, i odmah je stupio u Kristovu službu. IZ 43.6

Filip je pozvao Natanaela. Ovaj je takođe bio prisutan u mnoštvu, kad je Ivan Krstitelj nazvao Isusa “Jagnje Božje”. Posmatrajući Isusa on je osjetio izvjesno razočaranje. Zar ovaj čovjek, koji nosi znakove rada i siromaštva, može biti Mesija? Ipak se Natanael nije mogao odlučiti da odbaci Krista. Ivanova propovijed osvojila je već njegovo srce. IZ 43.7

Kad je Natanael primio Filipov poziv, nalazio se sam u jednom šumarku razmišljajući o riječima Ivana Krstitelja i o proročanstvu o Mesiji. On se molio Bogu, da mu javi, da li je onaj, koga je Ivan objavio, zaista Spasitelj; i Duh Sveti ga je uvjerio da je Bog pohodio svoj narod podigavši mu Spasitelja. Filip je znao, da se njegov prijatelj bavi ispitivanjem proročanstva, i našao je njegovo skrovište, gde se molio pod svojom smokvom. Oni su se često molili na tom usamljenom mjestu, skriveni lišćem drveća. IZ 43.8

Natanael je vidio direktan odgovor na svoje molitve u vijesti: “Našli smo onoga, o kome Mojsije govori u zakonu, i o kome govore proroci”. Ali Filipova vjera bila je još kolebljiva, što se vidi iz riječi, koje je dodao: “To je Isus iz Nazareta, sin Josipov”. Opet se Natanaelovo srce ispunilo predrasudama. On je uzviknuo: “Može li iz Nazareta doći nešto dobro?” IZ 44.1

Filip nije htio da započne prepirku. On mu je rekao: “Dođi i vidi!” Kad je Isus vidio Natanaela, kako se približava, rekao je o njemu: “Evo pravog Izraelca, u kome nema lukavstva”. Iznenađen, Natanael je uzviknuo: “Odakle me poznaješ? Isus odgovori i reče mu: Prije nego što te Filip pozva, vidio sam te, kad si bio pod smokvom”. IZ 44.2

To je bilo dovoljno. Božji Duh, koji je dao Natanaelu svjedočanstvo, dok se sam molio pod smokvom, govorio mu je sada kroz Krista. Dok je još sumnjao, dok je bio pun predrasuda, Natanael je došao Isusu, obuzet iskrenom željom, da upozna istinu; sada je njegova želja bila ispunjena. Njegova vjera ubrzo je nadmašila vjeru onoga, koji ga je doveo Isusu. On je rekao: “Učitelju, ti si Sin Božji, ti si car Izraela”. IZ 44.3

Da je Natael imao povjerenje u rabine kao vođe, ne bi nikada našao Isusa. Zato što je htio sam da vidi i procjeni, to ga je učinilo učenikom. Tako i danas, mnogima predrasude ne dopuštaju da se približe Kristu. Drukčije bi bilo, kad bi oni htjeli da dođu i vide. IZ 44.4

Čovjek ne može doći do poznanja istine, dok se oslanja na ljudska mišljenja. Po primjeru Natanaela treba da proučavamo riječ Božju i da se molimo da nas Duh Svetli prosvijetli. Onaj, koji je vidio Natanaela pod smokvom, vidjet će nas na usamljenom mjestu molitve. Nebeski anđeli poslani su sa svijeta svjetlosti k onima, koji ponizno traže božanska upustva. IZ 44.5

Pozivom Ivana, Andrije, Filipa i Natanaela, postavljeni su prvi temelji kršćanske crkve. Ivan je uputio dvojicu od svojih učenika Kristu. Jedan od njih, Andrija, našao je svoga brata i pozvao ga k Spasitelju. Zatim je bio pozvan Filip, a on je pošao da traži Natanaela. Ovi primjeri nam pokazuju, koliko je važno da uputimo poziv svojim rođacima i prijateljima da se približe Kristu. Mnogo ima takvih, koji ispovijedaju vjeru u Krista i kažu da ga poznaju, ali nikad nisu učinili jedan lični pokušaj, da barem jednu dušu dovedu k Spasitelju. Oni sav posao ostavljaju propovjedniku. Ali ovi sami, ma kakve bile njihove sposobnosti, ne mogu ispuniti zadatak, koji je Bog povjerio svima članovima crkve. IZ 44.6

Mnogima je potrebna pomoć kršćanskih ljubaznih srca. Mnogi od onih, koji su pali u propast grijeha, bili bi spaseni, kad bi njihovi susjedi, obični ljudi i žene, pokušali da ulože za njih lični trud. IZ 45.1

Onaj, koji nastoji da drugima pruži svjetlost, sam će primiti blagoslov. “Kiše blagoslova će pasti na njih”. “Ko napaja, bit će napojen”. Bog je mogao postići svoj cilj u pogledu spasenja grešnika i bez naše pomoći, ali on je naredio da surađujemo sa Kristom u njegovom radu, da bismo razvili karakter sličan njegovom karakteru. Da bismo dijelili njegovu radost, — radost da vidimo duše spasene njegovom žrtvom, treba da sudjelujemo u radu na njihovom spasenju. IZ 45.2

Riječi, kojima je Natanael prvi put izrazio svoju vjeru, rječi tako vatrene i iskrene, zvučile su kao pjesma u Isusovim ušima. “Isus odgovori: što ti kazah da te vidjeh pod smokvom, zato vjeruješ; vidjet ćeš i više od ovoga!” Spasitelj je s radošću gledao djelo, koje mu je bilo određeno: da propovijeda radosnu vijest skromnima, da zavija ranjena srca i da objavi slobodu onima, koje sotona drži u ropstvu. On je dodao, misleći na skupocjene blagoslove, koje je je donio ljudima: “Zaista, zaista vam kažem, od sada ćete videti nebo otvoreno, i anđele Božje kako se penju i silaze k Sinu čovečjem”. IZ 45.3

Ovdje je Krist rekao: Na obalama Jordana otvorila su se nebesa, i Duh božji je sišao na mene u obliku goluba, kao znak da sam Sin Božji. Vaša će vjera oživjeti, ako vjerujete u mene. Tada ćete zauvijek gledati nebo otvoreno. Ja sam vam ga otvorio. Božji anđeli se penju noseći Ocu molitve duša, koje su u bijedi i nevolji; oni silaze donoseći ljudskoj djeci blagoslov i nadu, hrabrost, pomoć i život. Božji anđeli stalno saobraćaju između neba i zemlje. IZ 45.4

Kristova čuda u korist žalosnih i onih, koji stradaju, bila su učinjena Božjom silom preko anđela. Njihovom službom dolaze nam sva dobra u Kristu od Boga. Uzevši na sebe ljudsku prirodu, Spasitelj je svoje interese povezao sa interesima palih sinova i kćeri Adamovih, a u isto vrijeme svojim božanstvom on se držao Božjeg prijestola. Tako je Krist posrednik, koji sjedinjuje ljude sa Bogom, i Boga sa ljudima. IZ 45.5