Isusov život
Poglavlje 10—Isusova pobjeda u kušanju
“Tada ga odvede đavo u sveti grad i postavi ga na vrh crkve. Pa mu reče: Ako si Sin Božji, skoči dolje; jer, u Pismu stoji da će anđelima svojim zapovjediti za tebe, i uzet će te na ruke, da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom”.1 IZ 36.2
Sotona je sada odlučio, da se sa Kristom sretne na njegovom području. Neprijatelj, pun lukavstva, navodi takođe riječi koje potječu iz Božjih usta. On se i dalje pokazuje kao anđeo vidjela i navodi dokaze o svome poznavanju i razumijevanju Pisma. Isus se služio Božjom riječju, da bi podupro svoju vjeru, a kušač se njome služio, da bi prikrio svoje prijevare. On se pretvarao, da je samo htio iskušati Isusovu vjeru i hvalio je njegovu čvrstinu. Pošto je Spasitelj pokazao svoje povjerenje u Boga, sotona ga sad nagovara, da pruži još jedan dokaz svoje vjere. IZ 36.3
Ali sotona, kao uvod u kušanje, iznosi sumnju: “Ako si Sin Božji?” Krist je bio u iskušenju da odgovori na to “ako”, ali on je odbio i najmanju sumnju. On nije htio da izloži svoj život opasnosti time što bi dao dokaz sotoni. IZ 36.4
Kušač je mislio, da će se koristiti Kristovom ljudskom prirodom i da će u njemu probuditi taštinu. Ali, iako sotona može da podbada na grijeh, on ne može da nas na to primora. On je rekao Isusu. “Skoći dolje”, znajući da ga sam ne može baciti dolje; jer bi ga Bog odbranio. Sotona nije mogao da primora Isusa da se baci dolje. Krist bi mogao biti pobijeđen, samo ako bi sam pristao na iskušenje. Ali sve sile sotonske ne će biti u stanju da ga primoraju, da i najmanje otstupi od volje svoga Oca. IZ 36.5
Kušač nikad ne moža da nas primora da učinimo zlo. On može nad nama gospodariti samo onda, ako popustimo njegovom utjecaju. Da bi sotona mogao vršiti svoju vlast nad nama, potrebno je da naša volja na to pri- stane, i da naša vjera prestane da se oslanja na Krista. Međutim, svaka grešna želja koju gajimo, pruža sotoni jedan oslonac. Svaka točka, u kojoj ne uspijemo da se uzdignemo do božansknog ideala, otvara mu vrata, kroz koja se on žuri da uđe da nas kuša i uništi. I svaki naš pad ili poraz, pruža mu priliku da nanosi sramotu Kristu. IZ 36.6
Navodeći obećanje: “Zapovjedit će anđelima svojim za tebe”, sotona je ispustio riječi: “da te čuvaju na svim putevim tvojim”, tj. na svim putevima, koje je Bog odredio. Isus je odbio da skrene sa staze poslušnosti. Iako je gajio savršeno povjerenje u svoga Oca, on nije htio da se iz lične pobude stavi u položaj, koji bi primorao njegovog Oca da ga spasava od smrti. On nije htio da primora Proviđenje da mu dođe u pomoć, i tako da propusti da ljudima pokaže primjer povjerenja i poslušnosti. IZ 37.1
Isus je rekao sotoni: “Stoji napisano: ne kušaj Gospoda Boga svoga”. Mojsije je izgovorio ove riječi Izrealcima, kad su žedni u pustinji tražili vode vičući: “Je li Gospod među nama ili nije?”2 Bog je za njih učinio divne stvari, ali u svojoj nevolji oni su posumnjali u njega, i tražili su dokaz, da je on s njima. U svojoj nevjernosti oni su htjeli da ga iskušaju. Sotona je savjetovao Kristu da učini isto. Bog je već posvjedočio da je Isus njegov Sin; tražiti nov dokaz o svom božanskom porijeklu, značilo bi kušati riječ Božju, kušati Boga. Isto bi to značilo kao kad bismo tražili ono, što Bog nije obećao. Mi ne smijemo upućivati Bogu naše molbe, da bismo ga iskušali da li će ispuniti svoju riječ, već zato, što smo sigurni da će je ispuniti; ne radi dokaza, da nas ljubi, već zato, što znamo, da nas ljubi. “Bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, jer onaj koji dolazi Bogu treba da vjeruje da ima Bog i da plaća onima, koji ga traže”.3 IZ 37.2
Vjera nema ništa zajedničko sa pretpostavkama. Samo onaj, koji ima pravu vjeru, bit će zaštićen od pretpostavki. Jer pretpostavka je sotonina imitacija vjere. Vjera se oslanja na Božja obećanja i rađa plodove poslušnosti. Pretpostavka takođe traži obećanja, ali ih upotrebljava, kao što ih je sotona upotrebio: da opravda grijeh. Vjera bi vodila naše praroditelje da se uzdaju u Božju ljubav i da slušaju njegove zapovijesti. Pretpostavka ih je navela na gaženje zakona, jer su mislili, da će ih njegova velika ljubav zaštititi od posljedica njihovog grijeha. To nije vjera, koja traži naklonost neba, a ne ispunjava uslove, pod kojima se daje milost. Prava vjera se temelji na obećanjima Svetoga pisma. IZ 37.3
Cesto, kad sotona ne uspijeva da izazove naše nepovjerenje, on uspijeva da nas navede na sumnju. Ako uspije da mi sami, svojevoljno, pođemo putem kušanja, onda je pobjeda njegova. Bog će sačuvati sve, koji se drže staze poslušnosti; ako se tko udalji sa nje, stupa na sotonino područje. Tamo će sigurno pasti. Isus nam je uputio ovu opomenu: “Bdijte molite se da ne padnete u napast”.4 Molitve i razmišljanje mogu da nas spriječe da ne pojurimo sami na put opasnosti, i tako ćemo izbjeći mnoge poraze, IZ 37.4
Ne treba, međutim, gubiti hrabrost kad navale iskušenja. Često, kad se nalazimo u teškom položaju, sumnjamo da nas je vodio Duh Božji. Ali Duh Božji je bio onaj, koji je odveo Isusa u pustinju da ga sotona kuša. Kad nas Bog stavi na probu, on ima za cilj naše dobro. Isus nije htio doći u položaj da traži Božja obećanja u kušanju kome bi se svojevoljno izložio, niti je pao u razočaranja kad je ono došlo. Ugledajmo se na njega. “Vjeran je Bog, koji ne će pustiti da se iskušate više nego što možete podnijeti. On će učiniti iskušenju kraj, dajući vam snagu da ga podnesete”.5 On kaže: “Prinesi Bogu hvalu na žrtvu i izvršuj Višnjemu zavjete svoje. Prizovi me u nevolji svojoj, izbavit ću te, i ti me proslavi”.6 IZ 38.1
Isus je pobijedio u drugom iskušenju. Sad je sotona otkrio svoj pravi karakter. IZ 38.2
Lako zbačen sa neba, on je moćan anđeo. On sebe smatra vođom pobune i bogom ovoga svijeta. IZ 38.3
Postavivši Isusa na jedno visoko brdo, sotona je učinio da pred njim prelete, kao u kakvom nizu slika, carstva ovoga svijeta sa svojom slavom. Sunce je obasjavalo gradove pune veličanstvenih hramova, bacalo je svoje zrake na mramorne palate, na bogata polja i vinograde pune sočnih plodova. Sakriveni su bili tragovi zla. Isusove oči, koje su gledale samo grozotu i pustoš, vidjele su sada prizor neuporedive ljepote i napretka. Tada su se čule riječi kušača: “Dat ću ti svu silu i slavu ovih carstava, jer je ona meni data, a ja je dajem kome hoću. Sve ovo dat ću tebi, ako padneš te mi se pokloniš”. IZ 38.4
Samo kroz stradanje je Krist mogao ispuniti svoj zadatak. Pred njime je bio život bola, muke i borbe, i na kraju prerana smrt. Trebalo je da nosi grijehe cijeloga svijeta. On je morao pristati da bude rastavljen od ljubavi svoga Oca. Sada mu kušač nudi onu vlast, koju je prisvojio. Krist je mogao izbjeći užasnu budućnost, ako bi priznao sotoninu vlast. Ali raditi tako, značilo bi odreći se pobjede u ovom velikom sukobu. Poku-šavši da se uzdigne iznad Sina Božjeg, sotona je sagriješio nebu. Kada bi sada uspio, to bi značilo pobjedu pobune. IZ 38.5
Kad je sotona rekao Kristu: carstvo i slava ovoga svijeta pripadaju meni, i onome, kome ih ja dajem, — time je izjavio samo djelimično istinu, i to u cilju da obmane. Vlast, kojom raspolaže, sotona je oteo Adamu, a Adam je bio samo opunomoćenik Stvoritelja. On nije bio nezavisan gospodar. Zemlja pripada Bogu, a Bog je sve predao u ruke svome Sinu. Adam je bio pozvan da vlada po Kristovim uputstvima. Iako je Adam predao sotoni svoju vlast, Krist je ipak ostao zakoniti vladar. Zato je Bog rekao caru Nabukodonosoru: “Svevišnji vlada carstvom zemaljskim i daje ga kome hoće”. Sotona može pretstavi jati vlast, koju je oteo, samo koliko mu to Bog dopušta. IZ 38.6
Nudeći Kristu carstvo i vlast ovoga svijeta, sotona je namjeravao, da ga navede, da se odrekne svog božanskog prava nad zemljom i da vlada samo po njegovim naredbama. To bi bila vlast slična onoj, koju su očekivali Jevreji. Njihova je želja bila, da vladaju svijetom. Da je Krist pristao da im da takvo carstvo, oni bi ga oduševljeno primili. Ali tada bi prokletstvo grijeha, sa svim njegovim strašnim posljedicama, ostalo na ovome svijetu. Krist je rekao kušaču: “Odlazi od mene, sotono, jer stoji napisano: Bogu se pokloni i njemu jedinome služi”. IZ 39.1
U razgovoru sa Isusom, sotona je htio da ospori njegovo božanstvo. Energičan način, kojim je Krist odbio kušača, bio je ovome dokaz, da ne može protivurječiti Sinu Božjem. Božanstvo je otsjajivalo kroz ljudsku napaćenu prirodu. Sotona nije imao silu da se odupre toj zapovijesti. Postiđen i gnjevan, napustio je Otkupitelja. Kristova pobjeda bila je potpuna kao nekada Adamov poraz. IZ 39.2
I mi se možemo oduprijeti iskušenju i primorati sotonu da nas napusti. Isus je izvojevao pobjedu poslušnošću i vjerom u Boga. I on nam kaže preko apostola: “Pokorite se Bogu, a protivite se đavolu, i pobjeći će od vas”.7 Sami ne možemo da se oslobodimo vlasti kušača; on je pobijedio čovječanstvo; i ako pokušavamo da se odbranimo ličnim silama, uhvatitćemo se u zamku njegovih lukavstava i postat ćemo njegov plijen: ali “tvrda je kula ime Gospodnje, k njemu će uteći pravednik, i biće u visokom zaklonu”.8 Sotona drhti i bježi pred najslabijom dušom, kad ona traži utočište kod ovog moćnog Imena. IZ 39.3
Kad se neprijatelj povukao, Isus je iscrpljen pao na zemlju sa smrtnim bljedilom na licu. Nebeski anđeli su bdjeli nad borbom, posmatrajuću kako njihov ljubljeni Zapovjednik podnosi neiskazani bol, da bi nama donio oslobođenje. On je izdržao veće kušanje, nego što ćemo mi ikada trebati da izdržimo. Anđeli su pristupili i služili Sinu Božjem koji je ležao kao na samrti. Oni su ga krepili hranom i hrabrili viješću, da ga Otac ljubi, i da se cijelo nebo raduje njegovoj pobjedi. Došavši k sebi, Isusovo veliko srce se opet ispunilo saučešćem prema čovjeku, i on je nastavio započeto djelo. On ne će znati za odmor, dok ne pobijedi neprijatelja, i dok ne otkupi čovječanstvo. IZ 39.4