Isusov život

8/60

Poglavlje 8—Isusovo krštenje

Glas o proroku iz pustinje i o njegovoj neobičnoj vijesti, proširio se po cijeloj Galileji. Vijest je doprla do seljaka u najudaljenijim selima i do ribara na obali mora. Ovi jednostavni, ozbiljni ljudi primili su je iskreno. O tome se govorilo i u Nazaretu, u Josipovoj drvodjeljskoj radionici. I tu je bio jedan, koji je razumio poziv. Njegovo je vrijeme došlo. Napustivši svoj svakodnevni posao, on se oprostio od majke, i sa svojim zemljacima pošao prema Jordanu. IZ 27.2

Kad je Isus došao da se krsti, Ivan je otkrio u njemu takvu čistotu karaktera, kakvu nikad ranije nije sreo ni u jednom čovjeku. Sveta atmosfera njegovog prisustva ulivala je strah. Od mnogih, koji su se na Jordanu skupljali oko njega, Ivan je slušao žalosne ispovjesti zločina i gledao duše pognute pod teretom bezbrojnih grijeha; još nikad nije došao u dodir s bićem, koje širi oko sebe tako božansku atmosferu. Sve je to bilo u skladu sa onim što je Ivanu bilo otkriveno o Mesiji. Ipak on je oklijevao da ispuni Isusovu molbu. Kako bi mogao on, grešnik, da krsti to bezgrešno Biće? Zašto treba da se onaj, kome nije potrebno pokajanje, podvrgne obredu, koji znači priznavanje krivice? IZ 27.3

Kad je Isus zatražio krštenje, Ivan je ustuknuo natrag uskliknuvši: “Ti treba mene da krstiš, a ti dolaziš k meni”? Isus je odgovorio blago, ali odlučno: “Ostavi sad; jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu”. Ivan je popustio. Odveo je Spasitelja u Jordan i krstio ga. “I krstivši se Isus, iziđe odmah iz vode. I gle, otvoriše mu se nebesa, i vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i dođe na njega”.1 Isus se nije krstio radi svojih grijeha. Ali on se izjednačio sa grešnicima, učinio je ono“ što mi treba da učinimo, i izvršio djelo, koje mi treba da izvršimo. Njegov život stradanja i strpljenja od časa krštenja, treba da nam služi kao primjer. IZ 27.4

Izišavši iz vode, Isus je kleknuo da se pomoli na obali rijeke. Pred njime se otvorilo jedno novo važno razdoblje njegovog života. Sada je tek počela borba njegovog života. Iako je bio Knez mira, njegov je dolazak izazvao sukobe. On, koji je bio temelj jevrejskih obreda i vjere, sada je bio smatran neprijateljem i rušiteljem. On, koji je proglasio zakon na Sinaju, bit će osuđen kao prijestupnik zakona. On, koji je došao da slomi sotoninu vlast, bio je nazvan Belzebulom. IZ 27.5

Pošto je postao jedno s nama, trebalo je da nosi breme naših grijeha i bezakonja. On, koji je bio bez grijeha, morao je okusiti sramotu grijeha. Ljubitelj mira morao je da stanuje sa svađalicama; istina je morala stanovati sa lažju, čistota, sa pokvarenošću. Svaki grijeh, svaka nesloga, svaka grešna želja, sve je to bilo plod tuđih prijestupa, koji su tištali njegovu dušu. IZ 28.1

On je sam morao ići stazom, sam je morao nositi breme. Spasenje svijeta počivalo je na njemu; on je svukao svoju slavu i primio na sebe slabu ljudsku prirodu. On je sve to vidio i podnosio, ali je ostao čvrst. u svojoj odluci. Spasenje ljudskog roda ležalo je u njegovim rukama; on je ispružio svoju ruku, da bi uhvatio ruku svemoćne Božje ljubavi. IZ 28.2

Činilo se kao da Spasiteljev pogled prodire u nebo, kad je izlivao svoje srce u molitvi. On je znao, koliko su ljudska srca odrvenila grijehom, i kako će im biti teško da razumiju njegovo djelo i prime dar spasenja. On je tražio od Oca snagu, kojom će pobijediti njihovu nevjernost, slomiti lance, kojima ih je sotona svezao, i umjesto njih pobijediti uništavatelja. On je tražio svjedočanstvo da Bog prima čovječanstvo u ličnosti svoga Sina. IZ 28.3

Anđeli nisu nikad čuli takvu molitvu. Oni bi htjeli donijeti svome omiljenom Vođi vijest ohrabrenja i utjehe. Ali Otac je sam želio da odgovori na molbu svoga Sina. Zraci slave izlazili su od samog njegovog prijestola. Nebo se otvorilo, i svjetlost u obliku goluba sišla je na Spasiteljevu glavu: prava slika onoga, koji je bio krotak i ponizan. IZ 28.4

Ivan, i samo još nekolicina od onih, koji su se nalazili na Jordanu, opazili su nebesku pojavu. Ali svi prisutni su osjećali svečanost nebeskog prisustva. Narod je mirno stajao posmatrajući Krista. Kristovo je lice bilo obasjano svjetlošću koja okružava nebeski prijesto. Njegovo lice, okrenuto k nebu, sijalo se slavom, kakvu nikada nisu vidjeli na ljudskom licu. S neba se čuo glas, koji je govorio: “Ovo je sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji !” IZ 28.5

Ovo svjedočanstvo neba trebalo je da ulije vjeru svjedocima tog prizora i da ojača Spasitelja u njegovoj misiji. Iako su grijesi jednog grešnog svijeta počivali na Kristu, iako se on toliko ponizio da je uzeo na sebe palu ljudsku prirodu, ipak nebeski je glas potvrdio da je on Sin Vječnoga. IZ 28.6

Ivan je bio duboko ganut, kad je vidio kako se Isus sa suzama moli i traži Očevo odobravanje. Kad ga je slava Božja okružila i kad je čuo nebeski glas, Ivan je poznao znak, koji mu je Bog obećao. On je znao“ da je čovjek, koga je tek krstio, Spasitelj svijeta. Duh Sveti je došao na Ivana, i on je pokazujući rukom na Krista, uskliknuo: “Gle, jagnje Božje, koje uzima na sebe grijehe svijeta”. Nitko od slušalaca, pa ni sam govornik, nije razumio potpuno značenje riječi: Jagnje Božje. Na brdu Moriji je Abraham čuo pitanje, koje mu je postavio njegov sin: “Oče!... gdje je jagnje za žrtvu“? Otac je odgovorio: “Sine, Bog će se sam pobrinuti za jagnje za žrtvu”.2 U ovnu, koga je Proviđenje dalo u zamjenu za Izaka, Abraham je nazreo simbol onoga, koji treba da umre za spasenje svijeta. Izaija, uzevši ovu sliku, prorokovao je pod nadahnućem Svetoga Duha: “Kao jagnje na zaklanje vođen bi... i ne otvori usta svojih. Gospod pusti na njega bezakonje sviju nas”.3 Ali Izrael nije razumio te riječi. Mnogi imaju u pogledu žrtava isto shvatanje kao neznabošci: smatraju žrtve kao dar kojim sami mogu urnilostiviti Boga. Ali Bog im želi pokazati da iz njegove ljubavi izvire dar, kojim on želi da ih pomiri sa sobom. IZ 28.7

Riječi, koje je Bog izgovorio nad Isusom na Jordanu: “Ovo je Sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji”, obuhvataju cijelo čovječanstvo. Bog je tada govorio Isusu kao našem predstavniku. Pored svih naših grijeha i slabosti, mi nismo odbačeni kao bića bez vrijednosti. Njegova veličanstvena milost darovana nam je u ljubaznome Sinu. Slava, koja je počivala na Kristu, zalog je Božje ljubavi prema nama. Ona svjedoči o moći molitve. Ona pokazuje kako ljudski glas može doprijeti do Boga, kako su naše molitve primljene u nebeskim dvorovima. Grijehom je naša zemlja odvojena od neba, njena veza s nebom je prekinuta, ali Krist je ponovo uspostavio vezu sa svijetom slave. Njegova je ljubav zagrlila čovjeka i dosegla najviša nebesa. Svjetlost, koja je kroz nebeska vrata sišla na Spasiteljevu glavu, sići će i na nas, ako u molitvi tražimo potrebnu pomoć, da se odupremo iskušenju. Glas, koji je Isus čuo, ponovit će se svakoj vjernoj duši: “Ovo je Sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji”. IZ 29.1

“Ljubazni, sad smo djeca Božja i još se ne pokaza što ćemo biti; ali znamo da kad se pokaže, bit ćemo kao i on, jer ćemo ga vidjeti kao što jest”.4 Naš Otkupitelj je otvorio put, kojim mogu naći pristup k Ocu najveći grešnici, najpotlačeniji i najprezeniji. “Gle, ja sam otvorio pred tobom vrata, koja nitko ne može zatvoriti”.5 IZ 29.2