Isusov život

Poglavlje 50—Izdajnik Juda

Historija o Judi pretstavlja žalostan svršetak jednog života, koji je mogao da bude zaslužan pred Bogom. Da je Juda umro prije posljednjeg putovanja u Jeruzalem, na njega bi se gledalo kao na čovjeka, koji je dostojan mjesta među dvanaestoricom, i njegovo nestajanje bi se osjećalo kao veliki gubitak. Sramota, koja je kroz vjekove povezana s njegovim imenom, potječe od mana, koje su došle do izražaja pri kraju njegovog života. Ali ima i razloga zašto se njegov karakter otkrio pred cijelim svijetom. Historija o Judi treba da posluži kao opomena svima, koji bi, kao on, izdali svoje svete dužnosti. IZ 238.8

Kratko vrijeme prije Pashe, Juda je obnovio ugovor sa svećenicima da im izda Isusa. Odlučili su da uhvate Isusa na jednome od onih mjesta, gde se on obično sklanjao da razmišlja i da se moli. Poslije gozbe kod Simona; Juda je imao prilike da dodro promisli o djelu, koje je odlučio da izvrši, ali je ostao čvrsto pri svojoj odluci. Za trideset srebrnika, — cijena jednog roba, — predao je Gospodara slave sramoti i smrti. IZ 239.1

Po prirodi, Juda je volio novac. Ipak on nije bio uvijek tako pokvaren da bi učinio djelo, koje je na kraju učinio. On je gajio duh lakomstva, i ovaj je na kraju potpuno zavladao njegovim životom. Ljubav prema mamonu nadvladala je u njemu ljubav prema Kristu. Postavši rob jednog pokora, predao se sotoni, koji ga je srušio u najveći ponor grijeha. IZ 239.2

Juda se pridružio učenicima u času kada je mnoštvo naroda išlo za Isusom. Spasiteljeva je nauka ispunjavala uzbuđenjem srca onih, koji su ga zadivljeno slušali u sinagogama, na obali mora, ili na gori. Juda je gledao kako iz gradova i sela dovode k Isusu bolesne, hrome i slijepe. Vidio je kako pred njegove noge donose one, koji su na samrti. Bio je svjedok slavnih Spasiteljevih djela; gledao je kako je Isus liječio bolesnike, izgonio demone i uskrsavao mrtve. Sam je u sebi osjetio Kristovu moć. Kristova nauka, izgledala mu je više od svega što je ikada čuo. Volio je velikog Učitelja i želio je da ga stalno prati. Želio je da promjeni karakter i život, i nadao se da će to postići svojom vezom sa Kristom. Spasitelj nije odbio Judu, već mu je dao mjesto među dvanaestoricom. Povjerio mu je djelo evanđeliste, dao mu je vlast da iscjeljuje bolesne i da izgoni demone. Ali Juda se nikada nije potpuno predao Kristu. Nije se odrekao svog svjetskog častoljublja i svoje ljubavi prema novcu. Iako se primio da vrši službu kod Učitelja, nikad nije dozvolio da ga božanska sila preobrazi. Gajeći duh osuđivanja i ogovaranja, mislio je da na taj način može sačuvati svoju slobodu rasuđivanja i mišljenja. IZ 239.3

Juda je uživao veliki ugled među Kristovim učenicima, i on je vršio na njih jak utjecaj. Sam je imao visoko mišljenje o svojim sposobnostima, a na svoju je braću gledao kao na mnogo niže od sebe u pogledu zdravog razuma i okretnosti. Činilo mu se da oni ne znaju da iskoriste prilike i izvuku koristi koje im one pružaju. Crkva ne će nikad napredovati, mislio je on, ako joj budu na čelu ljudi sa tako skučenim vidikom. Petar je nagao, on će raditi bez razmišljanja. Ivana, koji je u svom srcu slagao svaku istinu, koja je izlazila iz Isusovih ustiju, smatrao je Juda naivnim pristavom. Matej, vješt u svim poslovima, odlikovao se čestitošću; on je bio toliko obuzet razmišljanjem o Kristovim riječima, da mu Juda nikad ne bi povjerio poslove, za koje se traži oštroumnost i dalekovidost. Tako je Juda sa potcenjivanjem gledao na sve učenike i uobražavao je često da bi Crkva padala u nevolju i zabunu, kad on nebi njome tako vješto upravljao. Juda je sebe smatrao naročito sposobnim, upravo nezamijenljivim. On je uvijek mislio da je njegovo prisustvo čast za djelo. IZ 239.4

Juda je bio potpuno slijep prema slabostima svoga karaktera, ali Isus mu je dao priliku da ih uvidi i da ih se oslobodi. Kao blagajnik, trebalo je da se brine za potrebe ove male grupe i za siromašne. Kad mu je u pashalnoj sobi Isus rekao: “Što činiš, čini brzo”, učenici su mislili da mu je Isus dao nalog da kupi što je potrebno za blagdan ili da dade nešto siromašnima. Radeći za druge, Juda je u sebi mogao razviti duh nesebičnosti. Ali, iako je uvijek slušao Kristove riječi i posmatrao njegov nesebičan život, Juda je gajio duh lakomstva. Male svote novca, koje su prolazile kroz njegove ruke, bile su mu stalni povod iskušenja. Često kad bi Kristu učinio kakvu malu uslugu, ili bi posvetio vrijeme kakvoj evanđe-oskoj djelatnosti, on bi to naplaćivao iz skromnih zajedničkih sredstava. Ako je i uspijevao da zato nalazi opravdanje u svojim očima, pred Bogom je on bio lupež. IZ 240.1

Njega su vrijeđale riječi, koje je Krist često ponavljao: da njegovo carstvo nije od ovoga svijeta. Izradio je plan po kome bi Krist — kako je on mislio, — trebalo da radi. On je smatrao da Ivan Krstitelj treba da bude oslobođen iz zatvora. Ali, iznenada, Ivanu je bila odrubljena glava. Umjesto da pokaže svoje carsko pravo i da osveti Ivanovu smrt, Isus se sa svojim učenicima povukao u stranu. Juda je želio da Isus istupa oštrije. Mislio je da bi djelo imalo više uspjeha, kad Isus ne bi sprečavao učenike da sprovedu svoje planove. Posmatrao je sve veće neprijateljstvo jevrejskih vođa, i čudio se što Isus nije ispunio njihov zahtjev kad su tražili znak sa neba. Njegovo je srce bilo sklono nevjerovanju, i neprijatelj mu je ulio misli sumnje i pobune. Zašto se Isus toliko zadržava na obeshrabrujućim izgledima budućnosti? Zašto je prorekao kušanje i progonstva za sebe i za svoje učenike? Nada da će u Kristovom carstvu doći do jednog visokog položaja, potstakla je Judu da pristane uz Kristovo djelo. Zar će te nade propasti? Iako je Juda bio osvjedočen da je Isus Sin Božji, ipak ga je sumnja nagrizala kao crv, i razumom je tražio objašnjenje za Kristova silna djela. IZ 240.2

Usprkos Spasiteljevih riječi, Juda je stalno gajio nadu. da će Isus vladati kao car u Jeruzalemu. Kada je Isus nahranio pet tisuća ljudi, Juda je pokušao da ostvari svoj plan. Tom prilikom on je učestvovao u razdjeljivanju hrane gladnom mnoštvu. Tada je mogao da vidi kakvu korist ima služba drugima. Osjećao je zadovoljstvo, koje čovjek ima u Božjoj službi. Pomagao je da se dovedu Kristu bolesni, žalosni i nevoljni, koji su se nalazili u mnoštvu. Vidjeo je kakvo olakšanje, kakvu radost, kakvu sreću donosi ljudskom srcu životvorna moć božanskog Liječnika. Mogao je razumjeti Kristov način rada. Ali on je bio zaslijepljen svojim sebičnim željama. Juda je bio prvi, koji je želio da izvuče korist od oduševljenja, koje je izazvalo čudo sa množenjem hljebova. On je načinio plan da se Krista silom uhvati i proglasi carem. Što su bile veće njegove nade, to je bilo strašnije njegovo razočarenje. IZ 240.3

Kristov govor u sinagozi o hljebu života učinio je važnu prekretnicu u Judinoj historiji. On je čuo riječi: “Ako ne jedete tijela Sina čovječjega, i ako ne pijete krvi njegove, ne ćete imati života u sebi”.¹ Vidio je da Isus više pruža duhovna dobra negoli zemaljska. Smatrajući se dalekovidim, činilo mu se jasno da Isus ne će steći zemaljske časti i da ne će moći svojim učenicima osigurati zemaljske položaje. Odlučio je da se ne poveže toliko čvrsto sa Kristom da se ne bi mogao odvojiti od njega. On će paziti, kako će se razvijati tok događaja. IZ 241.1

Od tog vremena izražavao je sumnju, koja je zbunjivala učenike. Izazivao je raspre i neugodna osjećanja, ponavljajući dokaze, koje su književnici i farizeji navodili protiv Krista. Sve teškoće, veća ili manja protivljenja, kao i smetnje, koje su prividno sprečavale napredak evanđelja, Juda je tumačio kao dokaz neistinosti evanđelja, Navodio je mjesta iz Pisma, koja nisu bila u vezi sa istinama, koje je Krist propovjedao. Ova mjesta, odvojena od svoje cjeline, zbunjivala su učenike i povećavala obeshrabrenje, koje ih je stalno tištalo. Juda se gradio kao da sve to čini po glasu svoje savjesti. I dok su Isusovi učenici tražili dokaze, koji će potvrditi riječi njihovog Učitelja, Juda ih je neosjetno vodio na druge staze. Na taj način, pod izgovorom pobožnosti i mudrosti, iznosio je stvari drukčije, nego što ih je Isus učio i davao je njegovim riječima značenje, koje one nisu imale. Juda je stalno potstrekavao učenike da teže za zemaljskim ciljevima i tako ih je odvraćao od važnih stvari, kojima je trebalo da se bave. On je bio onaj, koji je, uglavnom, izazivao raspru oko pitanja ko je od njih najveći. IZ 241.2

Kad je Isus kazao bogatom mladiću pod kojim uslovom može da postane njegov učenik, Judi to nije bilo po volji. On je mislio da je to pogrešno. Kad bi takvi ljudi, kao što je bogati mladić, bili među vjernima, oni bi pružili podršku Kristovom djelu. Juda je sebe smatrao dobrim savjetnikom, mislio je da bi mogao predložiti mnoge dobre planove za napredak male Crkve. Njegova načela i njegov način rada nisu bili potpuno u skladu sa Kristovim, ali on se u tom pogledu smatrao mudrijim od svog Učitelja. IZ 241.3

U svemu što je Krist govorio svojim učenicima uvijek je bilo nešto, s čime se Juda nije mogao složiti. Pod njegovim utjecajem, kvasac nezadovoljstva je stalno djelovao. Učenici nisu bili svijesni opasnosti, ali je Isus vidio da je sotona pridobio Judu i da ga je načinio sredstvom, da kroz njega utječe na druge učenike. To je Krist otvoreno izjavio godinu dana prije nego što je bio predan u ruke neprijateljima: “Ne izabrah li ja vas dvanaestoricu, a jedan je između vas đavol” IZ 242.1

Ali Juda se nije otvoreno protivio Kristovoj nauci. On nije otvoreno gunđao sve do gozbe u Simonovoj kući. Kad je Marija pomazala Spasiteljeve noge, tada je Juda pokazao svoju gramzivost. Isusov ukor ga je ispunio ogorčenjem. Povrijeđeno častoljubije i želja za osvetom izbili su sada na površinu, i lakomstvo, koje je tako dugo gajio, zavladalo je potpuno njime. Isto će se dogoditi sa svima, koji se igraju sa grijehom. Zle naklonosti, koje nisu suzbijane i pobjeđene, mogu biti povod da čovjek podlegne sotonskom kušanju, i duša postaje rob sotonine volje. IZ 242.2

Ali Juda još nije potpuno odrvemo srcem. Čak iako je već dva puta pristao da izda Spasitelja, još je imao priliku da se pokaje. Kod pashalne večere, Isus je dokazao svoje božanstvo time, što je otkrio izdajnikov plan. On je i Judi oprao noge kao i drugim učenicima. Ali posljednji poziv ljubavi ostao je bez odgovora. Time je Juda sam odlučio o svojoj sudbini. Noge, koje je Isus tek oprao, pošle su da izvrše djelo izdaje. IZ 242.3

Juda je ovako razmišljao: Ako Isus treba da bude razapet, onda će se to zbiti. On svojom izdajom ne će promijeniti tok događaja. Ako Isus ne treba da umre, on će se osloboditi. U svakom slučaju on — Juda — izvući će korist od svog podmuklog djela. On je dakle želio da izvuče korist za sebe izdajom svog Učitelja. IZ 242.4

Ipak Juda nije mislio da će Krist dozvoliti da ga uhvate. On je namjeravao da svojom izdajom Isusu da jednu pouku. Želio je da primora Isusa da otsada postupa s njime s dužnim poštovanjem. Juda nije znao da će predati Krista na smrt. Koliko su puta, kada je Spasitelj učio u pričama, književnici i farizeji pretrpeli poraz! Koliko puta su sami protiv sebe morali da izgovore osudu. Cesto kad je istina povrijedila njihova srca, puni gnjeva uzimali su kamenje da ga kamenuju; ali on im je uvijek izmakao. On je izbjegao tolike zamke, da je Juda bio uvjeren da on nikad ne će dopustiti da ga uhvate. Juda je odlučio da izvede svoj plan. Ako je Isus zaista Mesija, ljudi, kojima je učinio toliko dobra, skupit će se pod njegovu zastavu i proglasit će ga carem. To će pokrenuti i one, koji su do sada bili neodlučni. Juda će uživati čast da je prvi postavio Krista na Davidov prijesto. I ovaj čin osigurat će mu prvo mjesto, odmah do Isusa, u njegovom carstvu. IZ 242.5

Lažni učenik odigrao je svoju ulogu: on je izdao Isusa. Kad je u vrtu rekao vođama gomile: “Koga ja cjelivam, držite ga, onaj je”!, on je čvrsto vjerovao da će Krist pobjeći iz njihovih ruku. I ako bi ga oni ukorili, on bi se branio govoreći: nisam li vam kazao da ga dobro držite? IZ 243.1

Oni, koji su uhvatili Krista, postupali su po Judinim riječima. Isus. je bio čvrsto vezan. Juda se začudio što je Isus dopustio da ga odvedu. On je bojažljivo išao za njim od vrta do mjesta, gdje se održavao sud pred jevrejskim poglavarima. On je svaki čas očekivao da će Isus iznenaditi svoje neprijatelje, pokazavši se pred njima kao Sin Božji, i da će osujetiti svu njihovu zavjeru protiv njega. Ali, kako je čas za časom pro-lazio, a Isus podnosio sve pogrde i zlostavljanja, izdajnik se počeo bojati, što je predao svog Učitelja na smrt. IZ 243.2

Pred kraj suđenja, Juda više nije mogao da podnese grižnju savjesti. Iznenada je jedan promukao glas odjeknuo u dvorani i poplašio sva srca: “On je nevin, Kajfo, poštedi ga!”. IZ 243.3

Tada su vidjeli Judu — koji je bio čovjek visokog rasta — kako sebi krči put kroz začuđenu gomilu. Njegovo je lice bilo blijedo, izmučeno, i velike kapi znoja padale su sa njegovog čela. Pojurivši do sudske stolice, bacio je pred poglavara svećeničkog trideset srebrnika, cijenu za koju je izdao svog Učitelja. Zatim, uhvativši se čvrsto za Kajfino odijelo, molio ga je da pusti Isusa, uvjeravajući ga da Isus nije ništa učinio čime bi zaslužio smrt. Kajfa ga je gnjevno odgurnuo od sebe, ali je bio zbunjen i nije znao šta da odgovori. Sada se otkrila prijevara svećenika. Svi su jasno vidjeli da su svećenici potkupili učenika, da izda svog Učitelja. IZ 243.4

“Ja sagriješih”, povikao je Juda, “što izdadoh krv pravu”. Ali poglavar svećenički, koji je ponovo zauzeo svoje mjesto, odgovorio mu je prezirnim glasom: “Šta mi marimo za to? To je tvoja stvar”.²! Svećenici su htjeli da se posluže Judom kao oruđem; ali oni su prezreli njegovu niskost. Kad je došao pred njih da prizna svoj grijeh, oni su ga odgurnuli. IZ 243.5

Tada se Juda bacio pred Isusove noge, priznavši ga Sinom Božjim i moleći ga da se oslobodi. Spasitelj nije Judi ništa prebacio. On je znao da se Juda ne kaje iskreno. Saznanje da će za to biti kažnjen i strah pred sudom izmamili su ovo priznanje iz njegove iskvarene duše. Ali njegovo se srce nije slomilo od bola pri pomisli da je izdao bezgrešnog Božjeg Sina i da se odrekao Sveca Izraelova. Ipak Isus nije izgovorio ni jednu riječ osude. On je bacio na Judu pogled pun saučešća i rekao je: “Za ovaj čas dođoh na svijet”. IZ 243.6

Šapat čuđenja prošao je dvoranom. Kristova strpljivost prema izdajniku bila je predmet čuđenja za sve. Ponovo su došli do uvjerenja da ovaj čovjek nije običan smrtnik. Ali nisu mogli da shvate zašto se on, ako je Sin Božji, ne oslobodi konopaca i ne pobjedi svoje neprijatelje? IZ 243.7

Vidjevši da su njegove molbe uzaludne, Juda je istrčao iz dvorane vičući: “Kasno! Kasno!” Osjećao je da ne može doživjeti to da vidi Isusa razapetog. I u svom očajanju, otišao je da se objesi. Istog dana, nešto kasnije, na putu od Pilatove dvorane prema Golgoti, iznenada je svjetina prestala da viče i da se ruga Spasitelju, koga su vodili na mjesto raspeća. Kad su prolazili mimo jednog zabačenog mjesta, ugledali su pod jednim suhim drvetom Judino tijelo. To je bio najužasniji prizor. Težina njegovog tijela prekinula je uže, kojim se objesio. Zbog pada se njegovo mrtvo tijelo strašno iznakazailo, i psi su ga sada rastrzali. Ostatke su odmah uklonili. Gomila se sada manje rugala, a na mnogim blijedim licima vidio se strah od kazne, koja će ih stići. Izgledalo je kao da već stiže kazna one, koji su bili krivi za Isusovu smrt. IZ 244.1