Isusov život

49/60

Poglavlje 49—Isus pred Anom i Kajfom

Isusa su preveli preko potoka Kedrona. Vodili su ga kroz vrtove i maslinove šumarke, kroz tihe ulice uspavanog grada. Prošla je ponoć. Noćnu tišinu narušavali su povici gomile, koja je pratila Isusa i vikala na njega. Spasitelj je bio čvrsto vezan i dobro čuvan. On je teško koračao. Oni koji su ga uhvatili, žurno su ga vodili, da bi što prije stigli u palatu Ane, bivšeg poglavara svećeničkog. IZ 228.3

Ana je bio ranije na čelu svećenstva. S obzirom na njegove godine, narod ga je poštovao kao poglavara svećeničkog. Ljudi su tražili njegov savjet i primali ga kao glas od Boga. Njemu su prvome htjeli da pokažu Isusa kao zarobljenika svećeničke vlasti. Htjeli su da on prisustvuje istrazi, jer su se bojali da Kajfa, koji je bio manje iskusan, nebi uspio da postigne cilj, koji su postavili; njegova vještina, njegovo lukavstvo i njegova prepredenost bili su potrebni, da bi po svaku cijenu osudili Krista.1 IZ 228.4

Trebalo je da se Isus pojavi pred Sinedrionom, ali najprije je bio podvrgnut prethodnom ispitu pred Anom. Rimska vlast nije dopuštala Sinedrionu da izvrši smrtnu presudu. Sinedrion je samo mogao da zatvorenika ispita i donese presudu, koja je postala pravosnažna tek kada je potvrde rimske vlasti. Stoga je bilo potrebno da se protiv Krista podignu takve optužbe, koje bi i Rimljani smatrali zločinom. Trebalo je naći i takve optužbe, koje bi ga u očima Jevreja prikazale kao krivca. Veliki broj svećenika i glavara stekao je uvjerenje, da je Kristova nauka istinita; samo strah od isključenja sprečavao ih je da to priznaju. Svećenici su se dobro sjećali Nikodemovog pitanja: “Osuđuje li zakon naš čovjeka prije nego što ga sasluša i dozna šta je učinio?”.2 Ovo pitanje bilo je onog časa dovoljno, da u vijeću izazove podjelu i osujeti planove svećenika, Josip iz Arimateje i Nikodem nisu ovog puta bili pozvani na vijeće ali moglo se naći drugih, koji bi se usudili da govore u prilog pravde. Istraga se morala tako voditi, da sve članove Sinedriona pridobije protiv Krista. Svećenici su naročito podvlačili dvije glavne optužbe. Ako budu mogli dokazati da je Isus pohulio na Boga, onda će ga Jevreji osuditi. Ako budu mogli da ga okrive za bunu, onda će ga i Rimljani osuditi. Ana je najprije želio da utvrdi drugu optužbu. On je ispitivao Isusa o njegovim učenicima i o njegovoj nauci, nadajući se da će Isus nešto reći što bi mu pružilo materijal protiv njega. Nadao se da će ga nagovriti da prizna da je želio da osnuje jednu zavjeru, kojoj bi bio cilj uspostavljenje novog carstva. Tada bi ga svećenici mogli predati Rimljanima kao onoga, koji narušava mir i poziva ljude na ustanak. IZ 228.5

Krist je čitao ove namjere u duši svećenika kao u otvorenoj knjizi. Otkrivši najprikrivenije misli svog isljednika, Isus je poricao da postoji bilo kakav tajni savez između njega i njegovih učenika, kao i to da ih je on tajno skupljao, u mraku, da bi prikrio svoje namjere. On nije imao nikakve tajne u pogledu svoje nauke i svojih namjera: “Ja sam govorio javno svetu”, rekao je Isus. “Ja sam svagda učio u sinagozi i u hramu, gdje se svi Jevreji skupljaju i ništa nisam govori u tajnosti”. IZ 229.1

Okrenuvši se Ani, Isus je rekao: “Zašto me ispituješ?” Nisu li svećenici i starješine slali uhode da paze na moje kretanje i da izvijeste o čemu sam govorio? Nisu li ovi ljudi bili prisutni svakoga puta, kad se narod skupio, i nisu li obavjestili svećenike o svemu što sam govorio i činio? “Pitaj one, koji su slušali, šta sam govorio. Evo oni znaju, šta sam govorio”. IZ 229.2

Ana je bio ušutkan odlučnim odgovorom. On se bojao da Isus ne otkrije nešto u vezi s njegovim ranijim životom, što bi on radije sačuvao u tajnosti, zato mu ovoga puta nije više ništa rekao. Jedan od službenika poglavara svećeničkog, pun gnjeva kad je vidio da Ana ne može više ništa kazati, udario je Isusa po obrazu govoreći: “Zar tako odgovaraš poglavaru svećeničkom?” IZ 229.3

Krist je mirno odgovorio: “Ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, zašto me biješ?” Iz njegovih ustiju nije izašla nijedna riječ osvete. Njegov miran odgovor dolazio je iz srca bez grijeha, iz plemenitog i strpljivog srca, koje ništa ne može da izazove. IZ 229.4

Krist je bio vrlo osjetljiv na rđave postupke i pogrde. On je podnosio svakojake pogrde od bića, koja je stvorio, i za koja je bio gotov da podnese najveću žrtvu. On je toliko više trpio, koliko je bila veća njegova svetost i njegova mržnja protiv grijeha. Za njega je bila neprestana žrtva da ga kušaju ljudi, koji su s njim postupali kao sa neprijateljem Strašno mu je bilo, što je bio okružen ljudima pod sotoninom vlašću. Znao je da bi u jednom trenutku, kad bi htio, mogao pokazati svoju božansku moć, i da bi mogao satrti one, koji ga tako bezdušno muče. To je njegovu borbu činilo još težom. IZ 229.5

Jevreji su očekivali Mesiju, koji će se pokazati u spoljašnjem sjaju, i koji će jednim dijelom nadljudske volje promijeniti ljudske misli i primorati ih da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Na ovaj način, mislili su oni, Mesija će se podignuti iznad svih i ostvarit će njihove [častoljubive nade. Kad je Krist bio ovako zlostavljan, tada je bio u velikom iskušenju da otkrije svoj božanski karakter. Jednom riječi, jednim pogledom, mogao je prisiliti svoje progonitelje da ga priznaju gospodarem nad carevima i poglavarima, nad svećenicima i nad hramom. Teško mu je bilo da ostane u položaju, koji je izabrao izjednačivši se sa ljudskim rodom. IZ 230.1

Nebeski su anđeli posmatrali sve, šta se radilo protiv “njihovog ljubljenog Zapovjednika. Oni su silno željeli da ga oslobode. Na Božju zapovjest anđeli postaju svemoćni. Jednom prilikom, na Kristovu zapovijest, oni su uništili sto osamdeset i pet hiljada asirskih vojnika. Koliko bi bilo lako ovim anđelima, koji su bili svjedoci sramnih prizora posmatrajući Kristovu istragu, da pokažu svoje negodovanje i da unište svoje nepri-jatelje; ali im nije bila data naredba da to učine. Onaj, koji je mogao da uništi svoje neprijatelje, radije je podnosio njihovu okrutnost. Ljubav, koju je imao prema svome Ocu, i sjećanje na obećanje, koje je dao prije stvaranja svijeta, — da će uzeti na sebe ljudske grijehe — učinili su da je bez riječi žalbe podnio najgrublje poniženje od onih, koje je došao da spase. Smatrao je kao dio svoga poslanstva da pretrpi na svome tijelu sve pogrde i sva zlostavljanja od strane ljudi. Jedina nada čovječanstva zavisila je od ove Kristove gotovosti da pretrpi sve uvrede i sva zlo-stavljanja, koja mu ljudske ruke i srca mogu nanijeti. IZ 230.2

Iako Krist nije rekao ništa, što bi njegovi tužitelji mogli smatrati razlogom za osudu, ipak je bio vezan da bi se vidjelo da je osuđenik. Trebalo je, ipak, da istraga ima izgled pravde, kao i da se vodi u zakonskom obliku. Poglavari su odlučili da požure sa istragom. Znali su kakav ugled Krist uživa u narodu, i bojali su se, ako se proširi vijest o njegovom hvatanju, da ne bude preduzet neki pokušaj za njegovo oslobođenje. Osim toga, ako se istraga i izvršenje kazne ne bi obavilo najedanput, to bi zbog praznika Pashe odgodilo čitavu stvar za sedmicu dana, što bi moglo osujetiti njihove planove. Da bi postigli da bude Krist osuđen, računali su na viku gomile, s kojom se pomiješao veći dio jeruzalemskog ološa. Ako bi se suđenje odgodilo za sedam dana, možda bi se smanjilo uzbuđenje, i u narodu bi se lako pojavilo negodovanje protiv suđenja. Veliki broj ljudi mogao bi se tada odlučiti za Krista, i mnogi bi svjedočili u njegovu korist, objavljujući moćna djela, koja je učinio. To bi izazvalo javno negodovanje protiv Sinedriona. Narod bi osudio cio postupak, kome je Isus bio podvrgnut, i Krist, pušten na slobodu, primio bi od naroda nove počasti. Zato su svećenici i poglavari odlučili da Isusa predaju Rimljanima prije nego što se sazna za njihovu namjeru. IZ 230.3

Ali prije svega trebalo je protiv Isusa načiniti optužbu. Do sada nisu ni u čemu uspjeli. Ana je dao nalog da se Isusa odvede Kajfi. Kajfa je pripadao sadukejima, od kojih su neki bili najogorčeniji Kristovi neprijatelji. Kajfa, kome je nedostajala snaga karaktera, bio je isto tako okrutan, nemilostiv i bezdušan kao i Ana. On je upotrebio sva sredstva, da bi uništio Krista. Bilo je rano jutro, još je bio mrak; pomoću svjetlosti baklji lampi naoružana četa je sprovela svog sužnja poglavaru svećeničkom. Tamo, dok su se sakupljali članovi Sinedriona, Ana i Kajfa su opet počeli da ispituju Isusa, ali bez uspjeha. IZ 231.1

Kad se u sudskoj dvorani sakupilo vijeće, Kajfa je zauzeo svoje pretsjedničko mjesto. Pored njega sjedjeli su sudije, i oni, koji su se naročito zanimali za tok suđenja. Rimski vojnici stajali su na postolju ispod pretsjednićke stolice; na podnožju stolice stajao je Krist. Svi su pogledi bili uprti u Isusa. Uzbuđenje je bilo veliko. Isus je jedini bio miran i spokojan, i sama atmosfera oko njega bila je ispunjena svetim utjecajem. IZ 231.2

Kajfa je gledao na Isusa kao na svog suparnika. Radoznalost naroda da sluša Isusa, i njegova gotovost da prihvati Kristovu nauku, izazvala je zavist poglavara svećeničkog. Kajfa, posmatrajući Isusa, divio se njegovom dostojanstvenom držanju. Sve je više dolazio do uvjerenja da je čovjek, koji pred njim stoji, božanskog porjekla. Ali odbacivši odmah tu misao, zatražio je oholim i podrugljivim glasom da Isus učini pred svojim sudijama jedno moćno čudo. Spasitelj se činio, kao da ga ne čuje. Narod je uspoređivao uzbuđeno i nisko držanje Ane i Kajfe sa blagim i dostojanstvenim Isusovim držanjem. Čak okorjela gomila se pitala: zar ovaj čovjek božanskog izgleda zaslužuje da bude osuđen kao zločinac? IZ 231.3

Kajfa, vidjevši da stvari počinju da teku povoljno za Isusa, ubrzao je istragu. Poznato je bilo da Isus nije poštovao jevrejska predanja i da se nepovoljno izražavao o mnogim njihovim propisima. U pogledu predanja, i sami farizeji i sadukeji se nisu slagali; optužba da je Isus protiv predanja, ne bi kod Rimljana imala nikakvu važnost. Kristovi neprijatelji nisu se usudili da ga optuže radi gaženja subote, jer su se bojali, da bi pokretanje ovog pitanja moglo da otkrije pravi karakter Kristovog djela. Ako bi se sada iznijela njegova čuda iscjeljivanja, svećenici bi postigli sasvim suprotni učinak onome, što su željeli. IZ 231.4

Potkupljeni su bili lažni svjedoci da optuže Isusa da je izazivao pobunu, da je pokušavao da osnuje nezavisnu upravu. Ali njihova su svjedočanstva bila neodređena i protivurječna; kad su im bila postavljena pitanja, sami su pobijali svoje ranije iskaze. IZ 232.1

U početku svoje javne službe. Krist je rekao: “Razorite ovaj hram, i ja ću ga za tri dana opet sagraditi!” U ovom slikovitom proročkom govoru, Krist je prorekao svoju smrt i uskrsenje. “A on je mislio na hram svoga tjela”.3 Jevreji su ove riječi shvatili u doslovnom smislu, primjenjujući ih na jeruzalemski hram. To je bila jedina od svih Kristovih izjava, koju su mogli iznijeti protiv njega. Nadali su se da će se moći koristiti iskrivljavanjem ove izjave. Rimljani su se interesovali za građenje i uljepšavanje hrama, i time su se oni ponosili; svaki prezir prema hramu izazivao je njihovo negodovanje. Tu su se složili Rimljani i Jevreji, farizeji i sadukeji, jer su svi pokazivali naročito poštovanje prema hramu. Na kraju su našli dva svjedoka, čiji se iskazi nisu suprotili kao njihovih prethodnika. Jedan od njih, koga su potkupili, iznio je ovu optužbu: “Ovaj je čovjek rekao: ja mogu razvaliti hram Božji i za tri dana ga opet sagraditi”. Na taj su način bile Kristove riječi iskrivljene. Kad bi one bile iznijete kao što ih je on izgovorio, onda ga na osnovu njih Sinedrion ne bi mogao osuditi. Ako je Krist samo čovjek, kao što su to tvrdili Jevreji, onda bi se njegova izjava mogla samo smatrati nerazumnim i ludim častoljubljem, i ne bi se mogla uzeti kao hula na Boga. Čak ni u ovom obliku, koji su Isusovoj izjavi dali lažni svjedoci, njegove riječi nisu sadržavale ništa, što bi Rimljani mogli smatrati zločinom, koji zaslužuje smrt. IZ 232.2

Ne izgovorivši nijednu riječ u svoju odbranu, Isus je strpljivo slušao ove lažne iskaze. Na kraju njegovi tužitelji, zbunjeni i smeteni, razgnjevil su se. Istraga nije nimalo odmicala. Izgledalo je kao da će njihova zavjera propasti. Kajfa je bio očajan. Njemu je ostao samo jedan izlaz: primorati Krista da sam sebe osudi. Poglavar svećenički je ustao sa svoje stolice. Njegovo je lice bilo izobličeno od srdžbe, njegov glas i njegovo držanje jasno su pokazivali, da bi najradije šatro Isusa, koji je stajao pred njim, kad bi to bilo u njegovoj vlasti. “Zar ništa nemaš da kažeš na to što ovi iznose protiv tebe?” povikao je on. IZ 232.3

Isus je ćutao. “Mučen bi i zlostavljan, ali ne otvori usta svojih. Kao jagnje na zaklanje vođen bi, i kao ovca pred onim, koji je striže ne otvori usta svojih.4 IZ 232.4

Tada se Kajfa, podigavši desnu ruku prema nebu, obratio Kristu svečanom zakletvom. “Zaklinjem te Bogom živim, kaži nam jesi li ti Mesija, Sin Božji?” IZ 232.5

Na takav poziv Krist nije mogao više šutjeti. Ima vrijeme za šutanje, a ima vrijeme i za govor. On nije govorio, dok nije bio direktno upitan. Znao je da će odgovor, koji će sada dati, učiniti njegovu smrt sigurnom. Kristu je bio upućen poziv od strane najviše vlasti, koju je narod pniznavao, i to u ime Svemogućega. Krist nije htio da se pokaže nepokoran prema zakonu. Osim toga, ovdje se radilo i o njegovom odnosu prema Ocu. Trebalo je dakle da jasno posvjedoči svoj karakter i svoje djelo. Isus je kazao svojim učenicima: “Ko god mene prizna pred ljudima, njega ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima”.5 On je sada htio da potvrdi svoju nauku svojim vlastitim primjerom. Sve su uši bile napregnute i sve su oči bile uprte u njega, kad je odgovorio: “Ti kaza”. Nebeska svjetlost obasjavala je njegovo lice, kad je dodao: “Ali vam kažem: od sada ćete vidjeti Sina čovječjega, gde sjedi s desne strane Svemogućega i dolazi na oblacima nebeskim”. IZ 233.1

Za trenutak je Kristovo božanstvo zasjalo kroz njegovu ljudsku prirodu. Poglavar svećenički je zadrhtao pred prodirnim pogledom Spasitelja. Taj pogled kao da je otkrivao njegove sakrivene misli i palio njegovo srce. Nikada u svom životu nije zaboravio ovaj prodoran pogled Sina Božjeg. IZ 233.2

“Od sada”, rekao je Isus, Vidjet ćete Sina čovečjega, gde sjedi s desne strane Svemogućega i dolazi na oblacima nebeskim”. Ovim je riječima Krist pokazao, da će se, u budućnosti izmijeniti uloge. On, gospodar života i slave, sjedit će s desne strane Svemogućega. On će biti sudija cijele zemlje. Njegova će presuda biti bez mogućnosti žalbe. Tada će biti iznijete na vidjelo sve tajne, i svaki će biti osuđen po svojim djelima. IZ 233.3

Na ove Kristove riječi zadrhtao je poglavar svećenički. Pomisao da će biti uskrsenje mrtvih, kad će se svi pojaviti pred Božjim sudom da prime svoju platu, ispunila je Kajfu užasom. On nije htio da misli na to da će doći čas kada će morati položiti račun o svim djelima. Pred njegovim očima nizali su se prizori posljednjeg suda. Za trenutak je posmatrao strašan prizor kako se otvaraju grobovi, koji otkrivaju tajne, za koje je mislio da su za uvjek pokopane. Osjećao se kao da stoji pred vječnim Sudijom, čije oko, koje sve vide, čita njegovu dušu, otkrivajući tajne, koje je on mislio da će zakopati sa sobom u grob. IZ 233.4

Ali ubrzo je iščezla ova slika ispred njegovih očiju. Sadukej, koji je poricao nauku o uskrsenju i o budućem životu, bio je duboko uvrijeđen; najednom je Kajfu obuzeo sotonski gnjev. Zar da ovaj čovjek, koji stoji pred njim kao zatočenik, napada njegove najomiljenije teorije! Razderavši svoje haljine da bi na taj način pred narodom pokazao svoje negodovanje, zatražio je da se Isus bez dalje istrage osudi kao onaj, koji huli na Boga. “Čemu nam treba još svjedoka?, rekao je on. “Sami ste čuli hulu na Boga, šta vam se čini?”. Svi su se složili da je zaslužio smrt. IZ 233.5

Poglavar svećenički nije smio da razdere svoje haljine. Levitski zakon je njemu to zabranjivao pod smrtnom kaznom. Ni u kojoj prilici, ni u kom slučaju, nije mu bilo dozvoljeno da razdere haljine. Jevreji su imali običaj da prilikom smrti svojih prijatelja razdiru svoju odjeću, ali svećenici se nisu smjeli povoditi za tim običajem. Krist je u tom pogledu dao preko Mojsija određenu zapovijest.6 Sve što je svećenik nosio trebalo je biti čitavo i bez mane. Njegove lijepe službene haljine prestavljale su karakter Isusa Krista, velikog Poglavara svećeničkog. Bog prima samo ono, što je savršeno: odijelo i držanje, riječ i duh, — sve treba da je savršeno. IZ 234.1

Bog je svet, i zemaljska služba trebalo je da pruža sliku njegove slave i savršenstva. Samo što je savršeno može da bude slika svete službe na nebesima. Čovjek može da razdere svoje srce da bi pokazao s krušen i ponizan duh. Bog to cijeni. Ali svećenik nije smio da razdere svoje haljine, jer bi to iskrivilo pretstavu o nebeskim stvarima. Poglavar svećenički, koji bi se usudio da se pokaže u svetoj službi s razderanom haljinom, bio je smatran da je prekinuo vezu s Bogom. Razderavši svoje haljine, on je time izgubio i svoj pretstavnički karakter. Bog ga više nije primao kao svećenika u službi. Kajfino ponašanje bilo je dakle plod ljudske strasti i otkrivalo je nesavršenstvo njegovog karaktera. IZ 234.2

Razderavši svoje haljine, Kajfa je pogazio Božji zakon zbog ljudskih običaja. Po jednom pravilu, koje su ljudi načinili, bilo je dozvoljeno svećeniku, koji čuje hulu na Boga, da bez kazne razdere svoje haljine, da na taj način pokaže svoje gnušanje nad grijehom. Tako je ljudsko pravilo zamjenilo Božji zakon. IZ 234.3

Narod je pažljivo pratio svaki postupak poglavara svećeničkog. Kajfa je na taj način želio da pokaže svoju pobožnost. Ali ovim djelom, koje je trebalo da bude optužba protiv Krista, naružio je on Onoga, o kome je Bog kazao: “Moje je ime u njemu”.7, Kajfa je ustvari pohulio na Boga. U ovom času, kad je sam stajao pod Božjom osudom, on je osuđivao Krista kao bogohulnika. IZ 234.4

Sinedrion je izjavio da Isus zaslužuje smrt. Međutim, jevrejski je zakon zabranjivao da se optuženom sudi noću. Zakonito suđenje moglo se održati samo danju, i to pred punim vijećem. U suprotnosti sa tim propisima, sa Spasiteljem se postupalo kao sa osuđenim zločincem. On je bio predan u ruke najpodlijih i najgorih ljudskih stvorenja da ga biju i muče. Vojnici i svjetina sakupili su se u dvorištu palate poglavara svećeničkoga. Kroz to dvorište odveli su Isusa u prostorije za stražare, a sa svih strana rugali su se njegovom nazivu Sin Božji. Ismijavali su njegove riječi da će “sjesti s desne strane Svemogućega i doći na nebeskim obla- cima”. Dok je tu čekao na zakonito suđenje, nitko ga nije štitio. Neuka gomila, koja je vidjela s kakvom se strogošću postupalo prema njemu na vijeću, dala je maha svim sotonskim nagonima svoje prirode. Kristovo plemenito držanje i njegov božanski izgled samo su još više raspalili gnjev tih bijednika. Njegova blagost, njegova nevinost i njegova božanska strpljivost još su ih više ispunili sotonskom mržnjom. Pravda i milost bili su pogaženi. Ni sa jednim zločincem nije se nikada postupalo tako neljudski kao sa Sinom Božjim. IZ 234.5

Ali još je jedan veći bol ranjavao Isusovo srce. Najveći bol nije mu nanijela neprijateljska ruka. Dok je za vrijeme ispitivanja pred Kajfom bio izložen ponižavanju i ruganju, odrekao ga se jedan od njegovih učenika. IZ 235.1

Pošto su u vrtu napustili svog Učitelja, dvojica učenika usudila su se da u izvjesnoj udaljenosti prate rulju, koja je vodila Isusa. Svećenici su dobro poznavali Ivana kao Isusovog učenika; njemu su dopustili da uđe u sudsku dvoranu. Nadali su se kad bude vidio, kako je njegov Vođa ponižen, da on više ne će vjerovati u njegovo bažanstvo. Zahvaljujući Ivanovom poznanstvu, mogao je i Petar ući u sudsko dvorište. IZ 235.2

U dvorištu je bila naložena vatra, jer je bilo najhladnije doba noći, vrijeme prije svanjivanja. Jedna grupa ljudi sjedjela je kraj vatre; Petar se osmjelio da sjedne među njih. On nije želio da ga tko prepozna i zato je načinio ravnodušan izgled; nadao se da će ga smatrati jednim od onih, koji su doveli Isusa u sudsku dvoranu. IZ 235.3

Ali dok je svjetlost plamena osvjetljavala Petrovo lice, jedna sluškinja ga je posmatrala ispitivačkim pogledom. Ona ga je vidjela, kako je ušao s Ivanom, i primijetivši njegov oboren pogled, pretpostavljala je da je i on jedan od Isusovih učenika. Pošto je bila u službi kod Kajfe, željela je da zna tko je Petar, te ga je zapitala: “Nisi li i ti jedan od učenika tog čovjeka”? Petar se uplašio i zbunio. Najednom su svi uprli oči u njega. Iako se on činio da je ne razumije, ona je nastavila da uvjerava prisutne da je i taj čovjek bio sa Isusom. Petar se osjećao primoran da joj odgovori i rekao joj je gnjevno: “Ženo ja ga ne poznajem”! To je bilo prvo odricanje, i odmah poslije toga pijetao je zapjevao. O Petre! ti se već stidiš svog Učitelja. Tako brzo odričeš se svoga Gospoda. IZ 235.4

Ušavši u sudsku dvoranu, Ivan nije pokušavao da prikrije da je Kristov učenik. On nije tražio društvo zlih ljudi, koji su ružili njegovog Učitelja. Njega nisu ispitivali, jer nije pokazao lažno držanje, i na taj način nije pobuđivao ničiju sumnju. Stao je po strani u jedan ugao da bi ostao neprimjećen, ali ipak što bliže Isusu. Odatle je mogao vidjeti i čuti sve šta se događalo za vrijeme Spasiteljevog suđenja. IZ 235.5

Petar nije želio da ga prepoznaju. Pokazavši ravnodušan izgled, time se približio neprijatelju i postao lak plijen iskušenja. Da je bio pozvan da se bori za svoga Učitelja, on bi bio hrabar vojnik, ali kad je prst rugača bio uprt na njega, on se pokazao kukavicom. Mnogi, koji se ne plaše borbe za svog Učitelja, odriču se svoje vjere, čim postanu predmet izru-givanja. Družeći se sa onima, koje bi trebalo da izbegavaju, stupaju, na stazu iskušenja. Pozivaju neprijatelja da ih kuša, koji ih tako navede da kažu i učine ono, što u drugim prilikama ne bi nikada učinili. Kristov učenik, koji danas krije svoju vjeru iz straha od stradanja ili sramote, odriče se svog Učitelja isto tako, kao što ga se Petar odrekao u sudskom dvorištu. IZ 235.6

Lako je izgledalo da se Petar ne zanima za suđenje svoga Učitelja, ipak je njegovo srce krvarilo, dok je slušao strašno ruganje i gledao kako Isusa zlostavljaju. Osim toga bio je iznenađen i ljut videći da Isus dozvoljava da ponizuju njega i njegove učenike. Nastojeći da sakrije svoja prava osjećanja, pokušavao je da se prikrije u gomili Isusovih progonitelja. Ali njegovo držanje bilo je neprirodno. On se služio lažju, ali, iako se pravio ravnodušan, ipak nije mogao da se uzdrži da ne pokaže svoje negodovanje kad je vidio, kako njegovog Učitelja obasipaju svakojakim pogrdama. IZ 236.1

Po drugi put bila je na Petra skrenuta pažnja; opet je bio osumnjičen da je Isusov učenik. Tada je s kletvom izjavio: “Ne poznajem čovjeka, o kome govorite”. Bila mu je data još jedna prilika. Sat kasnije, jedan od slugu poglavara svećeničkog, rođak onoga, kome je Petar otsje. kao uho, rekao mu je: “Nisam li te vidio u vrtu s njime? Sigurno i ti si jedan od ovih, jer govor te tvoj izdaje”. Na te riječi Petar se počeo žestoko protiviti. Isusovi učenici bili su poznati po svom čistom govoru. Da bi obmanuo one, koji su ga ispitivali, i da bi se opravdao, Petar je nastavio da igra svoju licemjernu ulogu. Da bi u tom uspio, počeo je da se kune i preklinje da ne poznaje Isusa. Petao je ponovo zapjevao. Petar, čuvši ovog puta pijetlovo kukurikanje, sjetio se Kristovih riječi: “Prije nego što pijetao dva puta zapjeva, tri puta ćeš me se odreći”. IZ 236.2

Dok su još sramne kletve bile na Petrovim ustima, i dok je još kreštavo kukurikanje zvučalo u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od svojih sudija i pogledao na svog jadnog učenika. Istog trenutka pogledao je Petar na svog Učitelja. Na Spasiteljevom licu nije se ćitao nikakav gnjev. Ono je samo odražavalo saučešće i bol. IZ 236.3

Petrovo srce, kao da je probio mač, kad je vidio Isusovo blijedo, izmučeno lice, njegove drhtave usne i njegov pogled, koji je izražavao saučešče i oproštenje. Njegova se savjest probudila. Počele su navirati uspomene. Sjetio se kako je nekoliko časova ranije obećao svome Učitelju da će ga pratiti u zatvor i u smrt; kako se bio uvrijedio kad mu je Spasitelj u gornjoj sobi rekao, da će ga se te noći tri puta odreći. Petar je malo čas tvrdio da ne poznaje Isusa, ali sada je s bolom uvidio, kako ga je Spasitelj dobro poznavao i kako je sa sigurnošću čitao njegovo srce, to srce čiju svu prijevarnost ni sam nije naslućivao. IZ 236.4

Mnoge pojedinosti dolazile su mu na um. Sjećao se nježne Spasiteljeve milosti, njegove dobrote, njegove strpljivosti prema zabludjelim učenicima, njegove opomene: “Simone, Simone! Evo sotona vas ište, da bi vas rešetao kao pšenicu. Ali ja sam se molio za tebe, da se tvoja vjera ne pokoleba”.8 Razmišljao je sa gnušanjem o svojoj nezahvalnosti, o svom pretvaranju, o svom krivokletstvu. Opet je pogledao na svog Učitelja i vidio je kako se podigla zločinačka ruka da ga udari po licu. Nije mogao da podnese taj prizor, slomljena srca, pojurio je iz trijema. IZ 237.1

Pošao je u samoću i mrak, ne znajući ni sam kuda ide. Najednom se našao u Getsemaniji. Ono što je prije nekoliko časova vidio, opet mu je živo uskrslo pred očima; gledao je Isusa kako plače i kako se sam bori na molitvi, dok su spavali oni, koji je trebalo tog časa kušanja da budu uz njega, gledao je izmučeno Spasitiljevo lice, orošeno krvavim znojem i izmijenjeno samrtnom borbom. Sjetio se svečane opomene: “Bdijte i molite se da ne padnete u napast”.9 Zatim se pred njegovim očima pojavio prizor suđenja. Kakva li je kazna bila za njegovo ranjeno srce pomisao da je sam doprinio Spasiteljevom poniženju i povećao njegov bol! Na istom mjestu, gdje je Isus izlivao bol svoje duše pred Ocem, pao je Petar licem k zemlji i zaželio je da umre. IZ 237.2

Isus je Petru savjetovao da straži i da se moli; umjesto toga Petar je zaspao, te je tako pripremio put svom velikom grijehu, Svi učenici su iskusili veliki gupitak zbog toga što su spavali u tom odlučnom času. Spasitelj je znao kroz kakva će teška iskušenja morati oni proć. Znao je da će sotona nastojati da uspava njihovu svijest, da ne bi bili gotovi za kušanje. Zato im je dao tu opomenu. Da su one sate u vrtu proveli u bdjenju i molitvi, Petar ne bi bio prepušten da se sam bori u svojoj slabosti; on se ne bi odrekao svog Učitelja. Da su učenici bdjeli s Kristom za vrijeme njegove samrtne borbe, oni bi se pripremili da posmatraju stradanje na križu. Donekle bi shvatili težinu samrtne borbe, koja je pritiskivala njihovog Učitelja; sjetili bi se riječi, kojima je prorekao svoje stradanje, smrt i uskrsenje. Po koji zrak nade prodro bi kroz tamu tog časa kušanja i ojačao njihovu vjeru. IZ 237.3

Čim je svanulo, Sinedrion se opet sastao, i Isus je bio doveden u vijećnicu. On je izjavio da je Sin Božji, i oni su prihvatili njegove riječi kao optužbu protiv njega. Ali na osnovu toga nisu mogli da ga osude, jer većina od njih nije prisustvovala noćnoj sjednici, i prema tome nisu čuli njegove riječi. Znali su takođe da rimski sud ne bi u tome vidio ništa što se kažnjava smrću. Ali kad bi po drugi put mogli čuti te riječi, onda bi postigli cilj. Njegovo tvrđenje da je Mesija prikazali bi kao obmanu upravljenu protiv rimskih vlasti. IZ 237.4

“Reci nam, jesi li ti Krist?” pitali su oni. Isus je šutio. Dalje su ga mučili pitanjima. On im je odgovorio glasom najdubljeg bola: “Ako vam i kažem, ne ćete vjerovati. A ako vas i zapitam, ne ćete mi odgovoriti, ne ćete me pustiti”. Ali da ne bi imali nikakvog izgovora, dodao je svečanim riječima: “Otsele će Sin čovječiji sjediti s desne strane sile Božje”. IZ 238.1

“Ti si dakle Sin Božji?” povikali su svi jednim glasom. A on im je rekao: “Vi kažete, da sam ja”. Tada su oni povikali: “Šta nam treba više svjedočanstva? Jer sami čusmo iz usta njegovih!” IZ 238.2

Tako osuđen po treći put od strane jevrejskih poglavara, Isus je trebalo da umre. Potrebno je bilo još samo jedno, mislili su oni: da Rimljani odobre tu osudu i predaju im Isusa u ruke. IZ 238.3

Tada je Isus po treći put bio zlostavljen i ružen, čak gore negoli od proste svjetine. To je bilo u prisustvu svećenika i narodnih glavara, i to s njihovom dozvolom. Svaka samilost i čovječnost iščezla je iz njihovih srca. IZ 238.4

Kad su sudije izrekle osudu Isusu, sotonski gnjev je obuzeo gomilu. Vikali su kao da riču divlje zvijeri. Svjetina je pojurila prema Isusu vičući: Kriv je, zaslužuje smrt! Da se nisu umješali rimski vojnici, Isus ne bi dočekao da bude prikovan na križ Golgote. Pred sudijama bi bio rastrgnut, da se rimska vlast nije oružanom silom usprotivila nasilju gomile. IZ 238.5

Zaboravivši na dostojanstvo svoje službe, svećenici i poglavari naroda počeli su obasipati Božjeg Sina najpogrdnijim izrazima. Rugali su se njegovom porijeklu. Rekli su da time što se gradi Mesijom pokazuje svoje častoljubije i da zaslužuje najsramniju smrt. Najpokvareniji ljudi počeli su da zlostavljaju Isusa. Bacili su mu preko glave staru haljinu, i njegovi mučitelji stali su da ga udaraju po licu govoreći: “Proreci, Kriste, pogodi tko te je udario!” Kad su mu skinuli haljinu, jedan bijednik pljunuo mu je u lice. IZ 238.6

Božji anđeli, vjerno su bilježili svaki pogled, svaku riječ i svako zlostavljanje, kome je bio izložen njihov ljubljeni zapovjednik. Doći će dan, kad će ovi podli rugači, koji su pljuvali na mirno i blijedo Kristovo lice, vidjeti njega u njegovoj slavi, koja će sjati svjetlije od sunca. IZ 238.7