Put Kristu

POGLAVLJE 1—BOŽJA LJUBAV PREMA ČOVJEKU

I priroda i otkrivenje svjedoče nam o Božjoj ljubavi. Naš je nebeski Otac izvor života, mudrosti i radosti. Pogledajte samo čudesa i ljepote prirode! Mislite o njihovoj divnoj prilagođenosti potrebama i sreći ne samo čovjeka već i svih živih stvorenja! Sunčeva svjetlost i kiša, koji oživljuju i osvježavaju Zemlju, bregovi, mora i ravnice, sve nam to govori o Stvoriteljevoj ljubavi. Bog je onaj koji zadovoljava svakodnevne potrebe svih svojih stvorenja. Po divnim riječima psalmiste, PK 11.1

»Oči su svih k Tebi upravljene,
i Ti im daješ hranu na vrijeme; otvaraš ruku svoju,
i sitiš svašta živo po želji!« Psalam 145,15.16. PK 11.2

Bog je čovjeka stvorio savršeno svetim i sretnim; a divna Zemlja, kad je izašla iz Stvoriteljeve ruke, nije pokazivala ni traga raspadanja ili sjenke prokletstva. Tek je prijestup Božjeg zakona — zakona ljubavi — donio nesreću i smrt. Pa ipak, i usred patnji izazvanih grijehom, otkriva se Božja ljubav. Napisano je da je Bog prokleo Zemlju zbog čovjeka (1. Moj sijeva 3,17). Trnje i čkalj — teškoće i iskušenja koji njegov život ispunjavaju naporima i brigama — određeni su radi njegova dobra kao dio odgoja, po Božjem planu neophodnog za njegovo uzdizanje iz propasti i izopačenja koje je donio grijeh. Svijet, iako grešan, nije ispunjen samo žalošću i bijedom. I sama nam priroda upućuje poruke nade i utjehe. Na čkalju se može naći cvijeća, a trnje je prekriveno ružama. PK 11.3

»Bog je ljubav« — zapisano je na svakom pupoljku koji se rascvjetava, na svakoj vlati proklijale trave. Divne ptice, koje ispunjavaju prostor zvucima svojih veselih pjesama, cvjetovi nježnih boja, koji u svom savršenstvu čine zrak mirisnim, veličanstveno šumsko drveće, bogato razlistano i zeleno — sve to svjedoči o nježnom, očinskom staranju našega Boga i njegovoj želji da svoju djecu učini sretnom. PK 12.1

Božja Riječ otkriva njegov karakter. On je sam objavio svoju neograničenu ljubav i milosrđe. Kada se Moj sije molio: »Pokaži mi slavu svoju!«, Gospod je odgovorio: »Učinit ću da prođe sve dobro moje ispred tebe!« (2. Mojsijeva 33,18.19) Ovo je njegova slava. Bog je prošao ispred Mojsija i objavio: »Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom, koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe.« (2. Mojsijeva 34,6.7) On je »spor na gnjev i obilan milosrđem«, »jer mu je mila milost«. (Jona 4,2; Mihej 7,18) PK 12.2

Bog je povezao naša srca sa sobom nebrojenim znacima i na nebu i na Zemlji. On se trudio da nam otkrije sebe preko čuda prirode, preko najdubljih i najnježnijih zemaljskih veza koje ljudsko srce može upozna- ti. Ali sve nam to samo nepotpuno otkriva njegovu ljubav. Iako su nam dani svi ti dokazi, neprijatelj dobra je tako zaslijepio um ljudi da su gledali na Boga sa strahom, zamišljajući ga kao okrutnoga i neumoljivoga. Sotona je naveo ljude da zamišljaju Boga kao biće čija je osnovna osobina kruta pravednost — kao okrutnog suca, neumoljivog i strogog povjerioca. On je predstavljao St-voritelja kao biće koje nepovjerljivim okom promatra ljude da bi pronašao njihove zablude i pogreške i da bi ih pohodio svojim sudovima. Da bi uklonio ovu tamnu sjenku, otkrivajući svijetu beskrajnu Božju ljubav, Isus je došao da živi među ljudima. PK 12.3

Božji Sin je došao s Neba da objavi Oca. »Boga nitko nije vidio nikad: jedinorodini Sin, koji je u naručju Očevom, On ga javi.« (Ivan 1,18) »Niti Oca tko zna do Sin, i ako kome Sin hoće kazati.« (Matej 11,27) Kad je jedan od učenika zahtijevao: »Pokaži nam Oca!«, Isus je odgovorio: »Toliko sam vrijeme s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vidje mene, vidje Oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam Oca?« (Ivan 14,8.9) PK 13.1

Opisujući svoju misiju na Zemlji, Isus je rekao: Gospod »me pomaza da javim evanđelje siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovjedim zarobljenima da će se otpustiti, i slijepima da će pro-gledati; da otpustim sužnje«. (Luka 4,18) To je bilo njegovo djelo. On »prođe čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bješe nadvla- dao«.^* Bilo je cijelih sela u kojima se uzvik boli nije čuo ni iz jedne kuće, jer je On prošao njima i iscijelio sve bolesnike. Njegovo je djelo bilo dokaz njegova božanskog pomazanja. Ljubav, milosrđe i samilost otkri-vali su se u svakom djelu njegova života; njegovo je srce bilo puno nježnog suosjećanja prema sinovima ljudskim. On je uzeo čovjekovu prirodu da bi mogao shvatiti čov-jekove potrebe. Najsiromašniji i najponiženiji se nisu bojali da mu pristupe. Čak su i mala djeca osjećala njegovu privlačnost. Ona su voljela da se penju na njegova koljena i da gledaju njegovo zamišljeno lice, dobroćudno i puno ljubavi. PK 13.2

Isus se nije ustezao da kaže istinu, ali je to uvijek činio s ljubavlju. U svom ophođenju s ljudima bio je veoma taktičan i ukazivao im promišljenu i ljubaznu pažnju. Nikada nije bio grub, nikada nije nepotrebno izgovorio neku oštru riječ, nikada nije nanio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek s ljubavlju. Žigosao je licemjerstvo, nevjerstvo i bezakonje; ali se bol osjećala u njegovu glasu dok je izgovarao svoje oštre prijekore. Plakao je nad Jeruzalemom, volje nim gradom, koji je odbio da primi njega. Put, Istinu i Život. Odbacili su njega, Spasitelja, a On im je prilazio s nježnošću punom sažaljenja. Život mu je bio ispunjen samoodricanjem i brižljivim staranjem o drugima. Svaka je duša bila dragocjena u njegovim očima. Iako je uvijek čuvao svoje božansko dostojanstvo, sagibao se s najnježnijom pažnjom nad svakim pripadnikom Božje obitelji. U svakom je čovjeku gledao posrnulu dušu radi čijeg je spasenja došao. PK 14.1

Takav je karakter Krist otkrio u svom životu. Bio je to Božji karakter. Iz Očevog su srca u stvari potekle rijeke božanskog sažaljenja, koje su se pokazale u Kristu, i izlile se na sinove ljudske. Isus, nježni, milostivi Spasitelj, bio je Bog koji se »javi u tijelu«. (1. Timoteju 3,16) PK 15.1

Da bi nas spasio, Isus je i živio, i trpio, i umro. Postao je »čovjek boli«, da bismo mi mogli uzeti udjela u vječnoj radosti. Bog je dopustio svom ljubljenom Sinu, punom milosti i istine, da iz svijeta neopisive slave dođe u svijet uprljan i pokvaren grijehom, zamračen sjenkom smrti i prokletstva. Dopustio mu je da ostavi naručje njegove ljubavi, da se odirekne obožavanja anđela i da trpi sramotu, poruge, poniženja, mržnju i smrt. »Kazna koja mir nam daje na njega pade, i ranom njegovom mi se iscijelismo.« (Izaija 53,5 ^*) Gledajte ga u pustinji, u Getsemaniji, na križu! Neokaljani Božji Sin je uzeo na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u svojoj duši strašnu razdvojenost između Boga i čovjeka, izazvanu grijehom. To je učinilo da se s njegovih usana otme očajni krik: »Bože moj! Bože moj! Zašto si me osta- vio?« (Matej 27,46) Teret grijeha, svijest o njegovoj strahovitoj veličini, o odvajanju duše od Boga — sve je to slomilo srce Božjeg Sina. PK 15.2

Ali, ta velika žrtva nije bila prinesena da bi se u Očevom srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili želja da ga spasi. Ne, ne! »Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!« (Ivan 3,16) Otac nas voli, ali ne zbog te velike žrtve pomirenja, već se On pobrinuo za žrtvu pomirenja zato što nas voli. Krist je bio posrednik preko koga je On izlio svoju beskrajnu ljubav na grešni svijet. »Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.« (2. Korinćanima 5, 19) Bog je trpio sa svojim Sinom. Samrtna borba u Getsemaniji, smrt na Golgoti — to je bila cijena koju je srce Beskrajne ljubavi platilo za naše otkupljenje. PK 16.1

Isus je rekao: »Zato me Otac ljubi, jer ja dušu svoju polažem da je opet uzmem.« (Ivan 10,17) To znači: »Moj vas je Otac toliko ljubio da je čak i mene još više zavolio zato što sam dao svoj život da vas izbavim. Omilio sam svome Ocu postajući vaš Zamjenik i Jamac, polažući svoj život, preuzimajući vaše dugove, vaše prijestupe; jer mojom žrtvom Bog može biti pravedan, a ipak opravdati onoga koji vjeruje u Isusa!« PK 16.2

Nitko osim Božjeg Sina ne bi nas mogao otkupiti, jer je Oca mogao objaviti samo Onaj koji je bio u njegovom naručju. Samo je Onaj mogao objaviti Božju ljubav koji je upoznao njezine dubine i visine. Samo je beskrajna žrtva koju je Krist prinio za greš- nog čovjeka mogla izraziti Očevu ljubav prema izgubljenom čovječanstvu. PK 16.3

»Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao.« On ga nije dao da samo živi među ljudima, da nosi njihove grijehe i da umre kao žrtva za njih. On ga je poklonio grešnom rodu. Krist se morao poistovjetiti s interesima i potrebama čovječanstva. On, koji je bio jedno s Bogom, vezao se sa sinovima ljudskim vezama koje se nikada ne smiju prekinuti. Isus »ne stidi se nazvati ih braćom« (Hebrejima 2,11); On je naša Žrtva, naš Zastupnik, naš Brat, koji i pred Očevim prijestoljem nosi naše obličje i koji će u toku beskrajne vječnosti ostati sje dinjen s rodom koji je otkupio — Sin čovječji. A sve je to učinjeno da bi se čovjek mogao podići iz propasti i poniženja izazvanih grijehom, da bi mogao odražavati Božju ljubav i sudjelovati u radosti koju donosi svetost. PK 17.1

Cijena plaćena za naše otkupljenje, beskrajna žrtva koju je prinio naš nebeski Otac dajući svoga Sina da umre za nas, sve bi nas to trebalo nadahnuti uzvišenim mislima o onome što bismo mogli postati u Kristu. Gledajući visinu, dubinu i širinu Očeve ljubavi prema rodu koji umire, nadahnuti apostol Ivan je bio ispunjen obožavanjem i strahopoštovanjem; i ne nalazeći prikladnih riječi da izrazi veličinu i nježnost te ljubavi, pozvao je svijet da je promatra: »Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja nazovemo!« (1. Ivanova 3,1) Kakvu to vrijed- nost daje čovjeku! Prijestup je sinove ljudske načinio Sotoninim podanicima. Vjerom u Kristovu žrtvu pomimicu Adamovi sinovi mogu postati Božji sinovi. Uzimajući ljudsku prirodu, Krist je uzdigao čovječanstvo. Grešni ljudi su dobili priliku da, povezani s Kristom, zaista mogu postati dostojni imena »sinova Božjih«. PK 17.2

Takva je ljubav neusporediva. Djeca nebeskog Kralja! Dragocjenog li obećanja! Teme za najdublje razmišljanje! Nenadmašne li ljubavi Božje prema svijetu koji ga nije ljubio! Ova misao ima moć da ukroti dušu i da navede um na pokornost Božjoj volji. Što više proučavamo božanski karakter u svjetlosti križa, to jasnije otkrivamo milost, nježnost i oproštenje, povezane s nepristranošću i pravednošću; to nam jasniji postaju nebrojeni dokazi neograničene ljubavi i nježnog milosrđa koje nadmašuje čežnjivu ljubav majke prema zalutalom čedu. PK 18.1